Od Bosanskog Grahova do istočne Bosne, žene nose teret povratka bez ginekologa, hitne pomoći, javnog prijevoza i institucionalne brige, dok lokalna udruženja rade posao države
Piše: Aida Đugum
‘Pokretačice povratka’, tako za žene kaže Mirhunisa Zukić, predsjednice Unije za održivi povratak BiH.
„Kada se žene vrate, to je siguran povratak. Ali malo ih ostaje. One mlađe odlaze u veće centre“, kaže Zukić.
One koje ostaju suočavaju se s teškom svakodnevicom. U povratničkim mjestima loša je infrastruktura, slab je javni prijevoz, visoka je nezaposlenost i gotovo nikakav pristup zdravstvenoj zaštiti.
Žene su prve vratile, prve koje je sistem zaboravio
Izbjeglička priča Slavojke Pavlović završila je 2007. godine, kada se iz Banjaluke vratila u svoje prijeratno mjesto stanovanja, u Bosansko Grahovo.
Umjesto života kakav je pamtila, zatekla je mjesto koje je ostalo „zamrznuto“ u vremenu.
„Mnogo je to vremena, ali nema promjena na bolje“, kaže Slavojka.
Godinama je radila sezonske poslove i za dnevnice samo da bi preživjela. Tek je ovog novembra, 18 godina nakon povratka, dobila prvi stabilan posao.
„Imam možda devetnaest godina radnog iskustva, ali prijavljeno nepunih pet. Sve na crno… čisto preživljavanje“, govori.
Bosansko Grahovo – opština bez ginekologa i bez hitne pomoći
U Grahovu danas radi samo jedan ljekar porodične medicine. Do prije nekoliko godina nije bilo nijednog.
„Dolazio bi iz Drvara na par sati. Sad imamo doktora, ali samo za recepte. Sve ostalo obavljamo u Livnu ili Drvaru“, kaže Slavojka.
Za ginekološke preglede žene moraju putovati i preko stotinu kilometara do Livna.
„Ovdje imamo jednog doktora. Privatnika nema nijednog da bi možda platile pregled“, dodaje.
Udruženje građanki Grahovo – zamjena za državu koja ne radi
Već četvrt vijeka Udruženje građanki „Grahovo“radi ono što bi trebale lokalne institucije.
„Zdravstvene zaštite u Grahovu, Glamoču i Drvaru nije bilo. Nemamo je ni danas kako bi trebala izgledati u uređenom sistemu“, kaže izvršna direktorica .
One su 2006. otvorile prvu ginekološku ambulantu u Grahovu i nabavile opremu uz pomoć donacija. Sistem je nikada nije preuzeo.
„Jedne prilike smo imali posjetu iz Federalnog ministarstva zdravstva gdje su ostali zapanjeni izvještajem doktorica koje se opisale da je to populacija koja nije pod kontrolom jer nemaju redovnog ginekologa “, objašnjava Zelić i napominje da su kod žena otkrivena ‘razna maligna oboljenja’. No nije bilo reakcije.
U Grahovu nikada nije postojao stalni ginekolog. Hitna medicinska pomoć ne radi vikendom. Neki pacijenti nisu preživjeli transport do bolnica u Drvaru ili Livnu.
Život između dvije države: ‘Kad trudovi krenu, ne gledaš gdje je granica’
Bosansko Grahovo nalazi se na zapadu Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom. Kad porod krene brže se stigne do bolnice u drugoj državi.
„ Mi smo žene u početku znale transportirati za Livno, pa čak i za Knin, u drugu državu, jer nam je to bilo najbliže“.
Ali Bosansko Grahovo ostaje opština s najstarijim stanovništvom u BiH i svega nekoliko rođenih beba godišnje.
„ Jako grozan, maćehinski odnos i oni koji dođu u Bosansko Grahovo kažu da izgleda kao da je rat jučer stao, ništa nije pokrenuto, ništa nije urađeno“, ocjenjuje Zelić.
Povratak stanovništva u opštinu Bosansko Grahovo počeo je 1996. godine, ali je bio slab jer je 97 posto opštine razrušeno u ratu.
„Taj Dejtonski mirovni sporazum nam je donio jako puno problema i vezano za taj Aneks VII povratka”, ističe ona.
Povratak imovine u Grahovu je bio komplikovan, jer je podsjeća Danka Zelić, sve bilo ‘razoreno, uništeno i tako je i dan danas’.
Danka Zelić
Istočna Bosna: Život povratnica u sjenci granica
Ni na istočnoj strani bosanskohercegovačke granice sa Srbijom nije ništa bolje stanje.
Priča Mevlide Mehanović iz sela Mala Daljegošta kod Skelana gotovo je preslikana.
U selu žive četiri povratnice. Iako formalno pripadaju Srebrenici, njihovi životi zavise od udaljenih zdravstvenih ustanova. Ambulanta radi samo prvu smjenu, specijalista nema.
„Srebrenica nema ginekologa, mamograf, ultrazvuk dojke. Nikakve specijalističke preglede ne možemo obaviti“, kaže Mevlida.
Žene srpske nacionalnosti, s dvojnim državljanstvom, prelaze u Bajinu Baštu. Žene povratnice iz bošnjačkih porodica moraju u Zvornik što je dva sata vožnje privatnim automobilom. Javni prijevoz ne postoji.
Privatni pregledi u Bratuncu su skupi i većini povratnica nedostižni.
Poslije rata Mevlida Mehanović je sa suprugom i kćerima živjela u Živinicama.
“ Tamo nam je ostalo dijete od trinaest i pol godina koje je išlo u srednju školu. Zbog liječenja, zbog Fonda, mi smo morali imati prijavu boravku u Živinicama. Onda smo za svaku potrebu iz primarne zdravstvene zaštite putovali do Živinica”, objašnjava ona apsurdnost bh. zbilje.
Mevlida Mehanović
Mevlida se okrenula poljoprivredi, kako ne bi postala ekonomski ranjiva poput većine povratnica. Bavi se uzgojom borovnice i aronije. Osnovala je i udruženje „Podrinjka“.
„Pokušavamo osigurati makar osnovne preglede za žene povratnice. Nedavno je deset žena imalo besplatne ultrazvučne preglede dojki u Sarajevu“, kaže ona.
Nasilje u porodici: tamo gdje institucija nema, tu žene pomažu ženama
U Bosanskom Grahovu je tokom pandemije koronavirusa uočen porast prijava nasilja u porodici. Udruženje građanki Grahovo otvorile su savjetovalište za žene žrtve porodičnog nasilja.
Sada to Udruženje radi posao centra za socijalni rad, jer ga nema u tom dijelu Bosne i Hercegovine.
„ Mi nemamo sigurne kuće, imamo savjetovalište, imamo besplatnu pravnu, psihološki pomoć, nekada materijalnu, imamo i liječnika… ali uglavnom radimo posao države. Sigurne kuće na kantonu nema”, kaže Zelić.
Tamo gdje je država zakazala, žene su ponovo sve iznijele same
Ni obnova prijeratnih domova nije glatko išla na svim područjima Bosne i Hercegovine.
Tome svjedoči i priča Kate Pepić, koja se u Prud vratila još 1996. godine.
Sve je bilo uništeno, kaže.
“To je izgledalo katastrofa. Niti imaš gdje skuvat’ niti imaš šta za kupiti. Moraš ići u Šamac ali nismo mogli, most je bio srušen pa u Hrvatsku po namirnice i čitav dan ostanemo”, opisuje ona prve dane povratka.
Ova sedamdesetosmogodišnja penzionerka nije dobila ništa za obnovu prijeratnog doma.
„Tri sezone sam radila u Austriji da zaradim krov. Sve što smo imali smo potrošili“, kaže.
Sada živi od penzije a ona i suprug daju gotovo sve na lijekove.
Trideset godina povratka koji nikad nije završen
Iako je Aneks VII Dejtonskog sporazuma garantovao povratak i obnovu, proces ni danas nije završen.
„U BiH je i dalje preko 95.000 raseljenih. Mnogi nisu dobili imovinu jer je razorena“, kaže Mirhunisa Zukić.
Procedura obnove je komplikovana. Politika odlučuje ko će dobiti donaciju, što dovodi do višestrukih zloupotreba, ističe Zukić.
Cijeli proces usložnjava i činjenica da su prema Ustavu podijeljene nadležnosti te se o pitanjima izbjeglica i raseljenih bave 14 institucija, od državnog, entitetskog, kantonalnog nivoa te Brčko distrikata.
Trideset godina poslije Dejtona, životi povratnica pokazuju da mir nije samo prestanak rata. Mir je dostupna zdravstvena zaštita, sigurna kuća, ginekolog u mjestu, put koji vodi do bolnice, radno mjesto na koje se mogu vratiti.
Žene su bile prve koje su se vratile u mjesta gdje je rat sve zaustavio. Podigle su kuće, porodice i ali država nije podigla sistem da im olakša život.