Foto: Antenna – Unsplash
Nitko vas ne smije tjerati da se zabavljate, pa ni šef ni odjel za ljudske resurse! Francuski kasacijski sud nedavno je presudio u korist radnika koji je dobio otkaz jer nije htio više sudjelovati u “team building” putovanjima u organizaciji svoje firme. Krajnje je vrijeme da se prepozna da je forsiranje korporativnih zabava kršenje prava na slobodno vrijeme.
piše: Dora Levačić
Iz Francuske je nedavno stigla vijest o sudskoj presudi prema kojoj radnici imaju pravo na to da budu “dosadni”. Jedan od najviših sudova (kasacijski sud) u Francuskoj krajem prošle godine presudio je da poslodavci ne smiju prisiljavati svoje radnike da se zabavljaju na načine koji im krše dostojanstvo i slobodu izražavanja. Slučaj datira još iz 2015., kada je muškarac pod pseudonimom “gospodin T.” tužio svog bivšeg poslodavca, parišku tvrtku Cubik Partners, zbog nezakonitog otkaza koji je dobio jer nije htio sudjelovati u “poslovnoj kulturi” firme koja je uključivala zabave nakon posla i raskalašene tzv. team buildinge. Njegov zahtjev za povratkom na radno mjesto prvo je odbačen na radnom sudu, a žalbeni je sud potom potvrdio da uprava kompanije nije pogriješila kad mu je dala otkaz, jer je tužitelj odbijao sudjelovati u poslovnoj kulturi koju sama tvrtka naziva “fun & pro”.
Međutim, u studenom 2022. visoki sud je poništio tu presudu pozivajući se na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i francuski Zakon o radu. Taj je sud presudio da su poslodavci prekršili slobodu izražavanja, kao i pravo na dostojanstvo i privatnost gospodina T.-a očekujući od njega da pohađa višednevna putovanja ili takozvane retreatove, i odlaske na piće nakon posla (apéros). Presuda se temelji na opisu onoga što se događalo na tim druženjima s kolegama i nadređenima – gospodin T. tvrdi da su ona uključivala “pretjerano alkoholiziranje, promiskuitet, maltretiranje i poticanje na razne ekscese”, kako stoji u sudskim papirima. Firma je zanijekala ove optužbe i sada tvrdi da je gospodin T. dobio otkaz zbog “profesionalne nekompetentnosti”, a ne zato što je odbio sudjelovati u tzv. apéro kulturi.
U otkaznom pismu poslodavac je kritizirao, među ostalim, njegov ponekad hladan i demotivirajući ton prema podređenima, ali i kritički stav prema spomenutom “fun & pro” etosu kompanije. Budući da kasacijski sud ne može mijenjati odluke nižeg suda, nego ih samo poništiti (kasirati), odluka je poništena, a slučaj vraćen na žalbeni sud gdje je trenutno u tijeku.
Samo zabavno
Kamo god buduće sudske odluke dovele gospodina T.-a, ova presuda prvi je korak u suprotnom smjeru od onoga kojim je korporativna kultura krenula posljednjih desetljeća. Team building ilitiga izgradnja tima je koncept koji datira iz 1920-ih, kada su se u SAD-u spoznaje iz psihologije počele primjenjivati u firmama s idejom da se radnike može daleko više motivirati/eksploatirati ako ih se navede da se ponašaju kao tim i razviju dobre odnose s kolegama. U širem smislu team building podrazumijeva trajno poticanje boljih međuljudskih odnosa na radnom mjestu, čime se bave kadrovske službe ili takozvane službe za ljudske resurse. No inzistiranje na zabavi kao nužnom dijelu “poslovne kulture” noviji je trend primjetan i u stručnoj literaturi, o čemu piše Lauren Collins za New Yorker. O tome da se takva literatura prevodi u praksu svjedoči, na primjer, samo postojanje britanske firme pod nazivom Fun Experts koja se bavi rentanjem opreme tvrtkama – i to opreme za zračni hokej, arkadne igre, strojeve za šećernu vunu, snježne kugle u ljudskoj veličini i rekvizite za razne igre za team building. Ta ideja o spektakularnoj zabavi i uživanju na poslu prenosi se i van radnog vremena, na tzv. team buildinge ili korporativne retreatove, odnosno višednevna putovanja na koje radnici odlaze s poslodavcima kako bi se zbližili i – zabavili. Čini se da je rad od kuće tijekom pandemije rezultirao povratkom korporativnih retreatova u bombastičnijoj i bizarnijoj varijanti nego ikada prije: radnici i poslodavci u zadnje vrijeme odvajaju slobodno vrijeme da bi zajedno skakali s litica, igrali paintball, išli u lunapark ili hodali po žeravici.
Nije teško zamisliti da su takve aktivnosti nekima sve samo ne zabavne. U raspravi na forum.hr-u na temi “Zabraniti teambuilding?” i temi “Team building: pitanje” na hrvatskom Redditu koje su se nedavno povele mogu se naći iskustva i stavovi o tome da se radi o “invaziji na privatni život”, da su odlasci na team building “nastrani i kršenje dostojanstva radnika” i da bi poslodavac za team buildinge trebao kazneno odgovarati. “Mene bi, recimo, više usrećilo da se HR odjel ode međusobno zbližavati plivajući s morskim psima, recimo. A lova predviđena za realizaciju njihovih umotvorina završi na tekućim računima radnika”, jedan je od prijedloga.
Dobrovoljci pod prijetnjom otkaza
U Americi, domovini instituta team buildinga, radnici se često žale na aktivnosti koje njihovi poslodavci forsiraju u slobodno vrijeme, zasad samo anonimno po raznim online portalima, u strahu od otkaza. Takvim se čitateljima preporučuje oprez već na razgovoru za posao ako nisu voljni sudjelovati u korporativnoj zabavi: “Važno je uzeti u obzir prilikom traženja posla kakvo radno okruženje želite i preferirate,” kaže Toni Frana, stručnjak za “razvoj karijera” u firmi FlexJobs, kojem očito nije jasno da nisu radnici ti koji biraju firmu na razgovoru za posao nego obrnuto. “Za neke ljude zabava je dio odgovora”, kaže on. Za neke ljude nije, a za takve ne postoji nikakva garancija duševnog mira i egzistencije ukoliko odbiju sudjelovati u takvim aktivnostima.
To nam je za domaći kontekst potvrdila i izvršna tajnica za radno i socijalno pravo Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Sunčica Brnardić – druženja s kolegama i poslodavcem ne ulaze u radnu obavezu i nisu regulirana Zakonom o radu ni pravilnicima o radu jer se pretpostavlja da se to dogovara na dobrovoljnoj bazi. Radnici zato mogu odbiti sudjelovati, ali to je lakše reći nego učiniti. Kako kaže jedan forumaš u raspravi o team buildingu: “Najbolje su mi ove priče ‘nemoj ići, nije obavezno.’ Da, da, da. Nije ‘obavezno’ kako gdje. Ako tvog šefa nije briga za team building onda i možeš ne otići. Ako imaš šefa koji brije na team building ili koji ima zadane kvote za team building od HR-a, onda ne možeš samo tako birati. Ako kažeš da ne želiš ići, oni će na to ružno gledati. Nećeš proći probni rok, neće ti produžiti ugovor ili će gledati kako da ti smjeste jer ne prihvaćaš korporativnu kulturu.” Druga sudionica rasprave kaže: „Bila sam u firmi koja je nevjerojatno forsirala druženje među kolegama, guralo se ljude nakon posla u birtije skupa, maltretiranje da ide na domjenke itd. Sve van radnog vremena, naravno.”
Isto kaže i moja poznanica koja je radila u jednoj medijskoj kući: “Sudjelovanje se podrazumijevalo, i postojale su neformalne sankcije, ljutili bi se na mene kad nisam htjela ić, na tom poslu sam i polu-dobila otkaz jer nisam htjela ići na ta druženja. Sigurno mi zbog toga na kraju nisu produžili ugovor. Jer kroz te aktivnosti razvijaš neki odnos s kolegama i poslodavcem, gleda se na to.” Drugi sugovornik koji je radio u jednoj ICT firmi slaže se da nema eksplicitne prisile da se sudjeluje: “Nije baš da je bilo obavezno, ali bilo je poželjno da se ide”, a sadržaj team buildinga opisuje kao “totalni maturalac”.
Osam sati za što god želimo?
Iako je francuski gospodin napravio dobru stvar za sve radnike svojom tužbom, ne radi se samo o pravu radnika na to da budu “dosadni”, nego i o pravu na slobodno vrijeme. Sve je više anonimnih iskaza radnika koji tvrde da u takvim aktivnostima ne sudjeluju dobrovoljno nego iz osjećaja dužnosti i straha od otkaza. Ključni problem je u navodnoj dobrovoljnosti sudjelovanja, jer naravno da nijedna aktivnost vezana uz posao nije dobrovoljna. Kako je to sažeo još jedan forumaš: “Ako ne odeš, odlučit će da ti neće produžiti ugovor. Može te natjerati, treba ti novac da preživiš. Zato to treba zabraniti.”
Kako piše na službenoj web stranici firme Cubik Partners u kojoj je radio gospodin T., to je “duboko humana organizacija” koja “cijeni osobnost iznad vještina”, a dio web stranice za potencijalne zaposlenike poručuje da se u Cubiku ne radi, već trebate “biti Cubik”. Naravno da u takvoj forsiranoj atmosferi bliske poslovne obitelji koja radi iz gušta i ljubavi, tipičnoj za modernu korporativnu kulturu, odbijanje sudjelovanja nosi posljedice. Jer kako kaže anarhosindikalistička uzrečica, šef nije kolega. A tome možemo dodati i: firma nije tim. Zato je vrijeme da i institut team buildinga bude reguliran, a nadu za to daju nedavne izmjene i dopune ZOR-a prema kojima se programi osposobljavanja, koji su se ranije odvijali van radnog vremena, sada moraju uračunavati u radno vrijeme i po mogućnosti odvijati tijekom utvrđenog rasporeda radnog vremena radnika. Ako se već moramo zabavljati s poslodavcima, neka nam barem bude omogućeno da to radimo unutar onih (ionako skandaloznih) osam sati rada dnevno, a da nam treća osmica ostane za, kako kaže stara američka sindikalna pjesmica, što god želimo.