Foto: Getty Images
Atlas, koji je u historiji poznat kao onaj koji čuva svijet te u geografiji kao zbirka karata, je planina koja je na samom dodiru tri ploče.
Piše: Vedran Zubić
Najzanimljivija činjenica naše planete i osnova geotektonskog djelovanja na njoj je pojava da litosfera, njen kameni i čvrsti omotač, nije kompaktan. Čvrsta ovojnica Zemlje se dijeli na 20 tektonskih makroploča koje su različite građe i specifične težine. Zbog navedenog neki segmenti „tonu“ i podvlače se pod one lakše dijelove. Takva aktivnost je osnovni krivac nastanka planina, ali i tektonskog rada kojeg mi poznajemo kao zemljotres.
Trenutno živimo u periodu Zemlje koji je tektonski mnogo mirniji nego što je njena geološka prošlost. Svakako je teško povjerovati u tu činjenicu kada se svakodnevno mogu pročitati vijesti o zemljotresima širom planete.
Tri najaktivnija pojasa danas su „Vatreni pojas Pacifika“ koji obuhvata obalu Pacifika sa američke i azijske strane, zatim euroazijski tektonski blok od Atlasa i Pirineja do Himalaja te istočna Afrika. Posebno je zanimljiva ova zadnja regija jer se tu dešava pojava formiranja dubokog rova koji će od poluotoka Somalije „uskoro“ napraviti otok.
Stari kontinent
U najvećoj tektonskoj opasnosti se uvijek nađu oni koji su na samom dodiru ploča. Jedan od takvih prostora je i sjeverozapadna Afrika. Ova regija, popularni Magreb jer je na samom zapadu arapske kulture, je poznata po „reljefnom strancu Afrike“.
Čitava Afrika je geološki iznimno star kontinent od koje neki segmenti datiraju iz prekambrija. Samo jedna planina je nastala u alpskoj orogenezi, predstavlja mladu vjenačnu planinu te je zbog toga „reljefni stranac Afrike“ – Atlas u Magrebu.
Gorje Atlas je sastavna cjelina euroazijskog planinskog lanca koje se prostire sve do Himalaja i planina u Mijanmaru. Sve ove planine su nastale kao posljedica djelovanja dijelova Gondwane, starog kopna čiji je Afrika centralni dio, na Euroaziju.
I danas pratimo kako planine na jugu Europe rastu i kako su tektonski aktivne zbog subdukcije, odnosno podvlačenja sredozemne ploče koju „gura“ Afrika. Atlas, koji je u historiji poznat kao onaj koji čuva svijet te u geografiji kao zbirka karata, je planina koja je na samom dodiru tri ploče. Sa juga protisak pravi afrička, na sjeveru euroazijska, a na sjeveroistoku i istoku sredozemna.
Ovakav položaj planine joj je dao prirodnu ljepotu, ali i vječnu mogućnost trusne aktivnosti. Atlas se visinom može komparirati sa Alpama u Europi. Vrh Tubkal, koji se nalazi u Maroku, je visok preko 4.000 metara.
Veliko razaranje
Atlas je, kao i svaka druga mlada vjenačna planina, podijeljen na antiklinale koji predstavljaju izdignute dijelove planina. Na sjeveru je Rif, planinski masiv koji je u pliocenu bio povezan sa Sijera Betisom u Španjolskoj. Tada nije bilo moreuza Gibraltar, koji je danas širok 14 kilometara, te je to bio isti masiv. Na sjeveroistoku, u Alžiru i Tunisu, je dio Atlasa koji se zove Tel. Južno od njega je visoravan šotova, malih slanih jezera koje od Sahare odvaja dio Atalasa koji se zove „Saharski“. U Maroku su Visoki Atlas, na kojem je vrh Tubkal i Anti-Atlas, planina čiji sam naziv govori da ima suprotan smjer pružanja od ostatka masiva.
Upravo je ova činjenica, uz osnovni dodir ploča i podvlačenje, osnovni krivac za ono što se desilo u petak 8. 9. 2023. godine. Stanovnike regije El Haouza u Maroku, ali i mnogo dalje od iste, u 23:11 po zonalnom vremenu (00:11 po CET-u) je potresao iznimno jak zemljotres. Prema podacima koji su dostupni, oslobođena energija po Rihterovoj skali je 6.8, a za stupanj uništenja po Merkaliju podatke će sekundarno preciznije utvrditi. Zemljotres je bio plitak jer je njegov hipocentar na dubini od 18,5 kilometara. Sam epicentar je na nekih 80 kilometara jugozapadno od Marakeša, drevnog središta ovdašnje kulture i civilizacije.
Zemljotresi ove jačine nisu tako učestali na planeti. Sa brojem od 18 na godišnjem prosjeku dešavaju se 1 do 2 mjesečno na Zemlji. U ovom slučaju teško je stradao ruralni dio Maroka čije građevine nisu izdržale ovu tektoniku. Zbog navedenog iznimno je veliki broj ljudskih žrtava i to je najveća tragedija. Procjena je da je broj veći od 2.500 poginulih. Ovome treba dodati i devastaciju brojnih spomenika kulture Berbera i Arapa koji se ovdje „dodiruju“ već trinaest stoljeća. Svakako je iznimno pozitivna činjenica da nije bilo devastacije u armiranobetonskim zgradama čime je stupanj razaranja značajno smanjen.
Često ove trusove prate i naknadni, nešto slabijeg intenziteta, zemljotresi koji su tu dok se litosfera „ne smiri“. Istu noć je bio zemljotres jačine 4,9 te na desetine onih slabijih. Vjerovatno će u narednom periodu ovaj prostor biti pod nekim tektonksim smirivanjem. Veoma je bitno da se sada preduprijede razne bolesti i zaraze koje mogu uslijediti nakon ovakve prirodne pojave i katastrofe.
Agadir, El Hoseimi…
Ovaj zemljotres nije nikakva izolirana priča niti tektonska koincidencija. Prije 63 godine, a to je za geologiju iznimno kratak period, u priobalno gradu Agadiru desio se zemljotres jačine 5,8. Iako je bio blaži od onog prije par dana odnio je mnogo više ljudskih žrtava. Poginulo je 12 000 ljudi. Svaki peti stanovnik Agadira, koji je cca 100 kilometara od epicentra aktualnog trusa, je izgubio život, a svaki drugi je pretrpio povrede. Sam grad je 75% devastiran, a nakon toga i evakuiran da ne bi došlo do širenja zaraze. Osnovni problem jake devastacije je bila loša i neadekvatna urbana gradnja koja se brzo srušila.
Ovome treba dodati i zemljotres u El Hoseimi, priobalnom gradu na sjeveru 2004. godine. Čak 628 ljudi je izgubilo život u podnožju Tel Atlasa. Zemljotresi ne poznaju političke granice pa je ova regija bila često „uzdrmana“ i sa druge strane granice. Alžir je u zadnjih pola stoljeća ima tri jaka trusa, od kojih je onaj 2003. godine bio najjači. Iste jačine kao i ovaj prije par dana odnio je 2 200 žrtava, a bio je toliko jak da se osjetio i u Španjolskoj koja je sa druge strane Sredozemnog mora.
Atlas, kao najveća prirodna ljepota ove regije, je nekada i veliki prirodni problem. Kada se već ljudi nalaze u ovakvim oblastima onda se mora obratiti dodatna pažnja na kvalitet urbane gradnje. Kada se sagledaju žrtve i posljedice istih, lako se da uočiti da je uvijek kriva neadekvatna gradnja objekata. Geografija i njena tektonika služe da bi upozorili na potencijalne aktivnosti te nas „natjerali“ da poštujemo i slušamo djelovanje prirode.
Ne ubija nas zemljotres nego loša gradnja!