Foto: freepik by snowing
Iz udruženja „Roditelji ZA prava djece“ naglašavaju da je zakon uveo mnoge novine u pogledu uloge Centra za socijalni rad, koji se stavlja u položaj iznad roditeljskog prava i prava djeteta i dovodi u pitanje i sam Ustav Republike Srpske, kao najviši pravni akt koji garantuje posebnu zaštitu porodice
Piše: Ljiljana Kovačević/ Žurnal
Novi Porodični zakon u Republici Srpskoj stupio je na snagu 1. septembra, a njegova primjena već je izazvala velika negodovanja roditelja, posebno zbog odredbe da je za razročenje dječije štednje neophodna saglasnost Centra za socijalni rad, koji u upravnom postupku treba da donese rješenje za to. Ministarstvo pravde RS sve je pokušalo opravdati krilaticom „zaštite dječijih prava“.
Veliki broj roditelja je sasvim slučajno saznao za ovu odredbu novog Porodičnog zakona, neki od njih i sam dan prije stupanja zakona na snagu, pa su pokušali da razroče štednju, smatrajući ponižavajućim da Centar za socijalni rad umjesto njih upravlja novcem koji godinama ulažu da bi obezbijedili novčani fond ili bar dio para za školovanje svoje djece nakon završene srednje škole.
Žurnalu je to potvrdila i jedna Banjalučanka (ime poznato redakciji), navodeći da je za stupanje na snagu novog Porodičnog zakona saznala 31. avgusta ujutro, zbog čega je odmah otišla u banku, u kojoj ima otvorenu dječju štednju za svoju kćer, tražeći da se ta štednja razroči i da podigne novac. Službenicu banke je pitala šta joj je potrebno od dokumenata, ova joj je odgovorila samo štednja knjižica i njena lična karta (kao osobe koja ima punomoć), pa su se dogovorile da novac bude pripremljen za isplatu istog dana posle 15 sati. U dogovoreno vrijeme naša sagovornica je otišla u banku, gdje je dočekao šok. Rečeno joj je da ipak ne može podići štednju za svoju maloljetnu kćer, jer za to nema saglasnost drugog roditelja, oca, kojeg u razgovoru, ranije istog dana, nije ni pomenula. Problem je bio što je otac na radu u inostranstvu i prosto je fizički bilo nemoguće da se taj dan pojavi u banci.
„Bila sam bijesna. Prvo što mi službenica banke u prvom razgovoru uopšte nije pomenula da je potrebna i saglasnost oca. Par puta sam je pitala – da li je to sve što je potrebno od dokumentacije? Odgovorila mi je da jeste. Muž i ja odlučili smo da pokrenemo postupak kod Centra za socijalni rad i tražimo da nam se omogući da podignemo novac koji smo godinama ulagali na štednu knjižicu za našu kćer. To je pitanje principa, jer je za nas kao roditelje ponižavajuće da Centar za socijalni rad odlučuje o novcu, koji mi godinama štedimo za našu kćer, jer želimo da joj obezbijedimo određenu novčanu sigurnost. Potpuno je nevjerovatno da neko misli da socijalni radnik može da vodi više računa o dobrobiti našeg djeteta od nas samih“, navela je naša sagovornica.
On je dodao da se tek ako roditelji nemaju dovoljno sredstava može koristiti i imovina djeteta.
“Cilj jeste da imovina djeteta bude zaštićena, sačuvana i ako je moguće uvećana do njegovog punoljetstva kada će dijete samo donositi odluke o upravljanju i raspolaganju svojom imovinom. Funkcija Centra za socijalni rad je da djeluje preventivno i na taj način spriječi nepotrebno i zlonamjerno trošenje imovine djeteta, a ne da postavlja zakonske prepreke u ostvarivanju roditeljskog prava”, izjavio je u medijskim istupima ministar pravde Republike Srpske Miloš Bukejlović.
Udruženje „Roditelji ZA prava djece“ je svoje primjedbe na novi Porodični zakon u otvorenom pismu uputilo svim institucijama RS, stručnoj javnosti, građanima i medijima, ističući da je po tom zakonu Centar za socijalni rad dobio ogromna ovlašćenja. Naglašavaju da je zakon uveo mnoge novine u pogledu uloge Centra za socijalni rad, koji se stavlja u položaj iznad roditeljskog prava i prava djeteta i dovodi u pitanje i sam Ustav Republike Srpske, kao najviši pravi akt koji garantuje posebnu zaštitu porodice i djece.
RASPOLAGANJE ŠTEDNJOM NIJE JEDINI PROBLEM
Osim negodovanja oko odredbe prema kojoj roditelji ne mogu raspolagati štednjom djece bez saglasnosti Centra za socijalni rad, iz ovog udruženja su ukazali na mnoge druge, problematične odredbe zakona.
„Šta je sa odredbama u kojima Centar za socijalni rad preuzima ulogu roditelja i umjesto njih u slučaju nesaglasnosti, donosi odluke o bitnim pitanjima koja utiču na život djece“, naveli su u pismu.
Problematizovali su član 102. Zakona koji glasi: „Pitanjima kojima bitno utiču na život djeteta, u smislu ovog zakona, smatraju se: obrazovanje djeteta, promjena ličnog imena, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena prebivališta djeteta, izdavanje putnih isprava djetetu i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti“.
U praksi to, recimo, znači da dva službenika u Centru za socijalni rad odluče da dijete mora ići na neki medicinski zahvat, mada se roditelji ne slažu s tim, jer žele dodatne ljekarske analize ili druga mišljenja. Posebno su ukazali na odredbu zakona, kojim se propisuje privremeno izuzimanje djeteta iz porodice i to bez odluke Suda.
„Može li Ministar pravde ili neko iz zvaničnih instutucija pružiti javnosti odgovor na pitanje: Ko može nekom roditelju oduzeti dijete (makar i privremeno) bez prethodno provedenog sudskog postupka utvrđivanja činjenica, okolnosti, izvođenja dokaza?“, naveli su u pismu.
Smatraju da se tom odredbom derogira čitav pravni sistem na kojem počiva moderno pravo.
“Bez odluke suda, ljudima se ne može plijeniti ni pokretna imovina u izvršnom postupku, a novi zakon omogućava Centru za socijalni rad da dijete privremeno izdvoji iz porodice samo na osnovu Rješenja koje se ne može odložiti čak ni u slučaju žalbe. Kaže zakon da je ovo moguće samo u slučaju ugroženosti života i zdravlja djeteta, odnosno neposredne opasnosti za život i zdravlje djeteta. Šta neko u Centru za socijalni rad može smatrati ugroženošću ili neposrednom opasnosti za život i zdravlje djeteta“, pitaju iz udruženja „Roditelji ZA prava djece“.
Upozoravaju da je novi zakon pružio mnogo prostora za razne zloupotrebe službenog položaja službenika, kojih je u praksi centara za socijalni rad itekako bilo, o čemu, kako su istakli, mogu posvjedočiti mnogi roditelji koji su, recimo, zbog razvoda prošli torture od strane zaposlenih u Centru za socijalni rad. „Kako je jedan organ javne uprave kao što je Centar za socijalni rad kvalifikovan, dovoljno stručan, informisan da može ovako važnu odluku da donese bez sudskog postupka?“, naveli su u pismu.
CENTRIMA RUKOVODE PARTIJSKI, A NE STRUČNI KADAR
„Roditelji ZA prava djece“ postavili su niz pitanja cijeloj javnosti:
– Da li su djeca postala vlasništvo države?
– Da li roditelji više nemaju pravo da o bitnim pitanjima koja utiču na život djeteta odlučuju u okviru svoje porodice?
– Da li roditelji treba da budu u stalnom strahu ko će i kada u Centru za Socijalni rad posumnjati da je život i zdravlje djeteta ugroženo pa će dijete smjestiti kod drugog lica ili u neku ustanovu bez odluke suda?
-Da li iko, ko je donosio ovakve odredbe zakona, ima u vidu šta će se desiti sa jednim djetetom koje Centar za socijalni rad „u slučaju sumnje“ privremeno izdvoji iz porodice? Koliki je to stres za dijete? Šta će takva djeca doživjeti – traumu za cijeli život?
-Da li smo porodicu kao osnovnu ćeliju društva razorili i Ustav Republike Srpske, kao najviši pravni akt, stavili van snage?
„Mi ćemo se za svoju djecu boriti svim legitimnim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju, a protiv tiranije i nezakonitosti“, naveli su iz ovog udruženja.
Primjena ovog zakona posebno je problematična zbog činjenice da se čelni ljudi centara za socijalni rad u cijeloj RS prvenstveno postavljaju po stranačkoj liniji, što znači da se, prije svega, vodi računa o tome da su politički podobni, a tek potom o njihovim profesionalnim kvalifikacijama. Sve to otvara mogućnost zloupotreba, koje mogu imati dalekosežne posljedice, prije svega po djecu koja se nađu u situaciji da Centar za socijalni rad odlučuje o njihovoj sudbini.
U RS zabilježeni su slučajevi hapšenja socijalnih radnika zbog podvođenja i seksualnog ugrožavanja djece iz ugroženih porodica. Tako je nekadašnji socijalni radnik banjalučkog Centra za socijalni rad Anđelko Đokić u januaru 2013. godine u Osnovnom sudu u Banjaluci osuđen na šest godina zatvora zbog obljube maloljetnika i zloupotrebe službenog položaja. Đokić je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih porodica i bio je dio šire pedofilske mreže. Taj i takav je dugih 15 godina bio zaposlen u Centru za socijalni rad!