Ilustracija
Evropski parlament usvojio je zakone koji imaju za cilj da pooštre proceduru dobijanja azila u Evropskoj uniji, kao i da obezbijede bolju kontrolu granica. Kako bi to trebalo da funkcioniše?
Nakon osam godina teških pregovora sa 27 država članica, Evropski parlamentje usvojio sveobuhvatnu reformu evropske politike azila. Takozvani Pakt o migracijama, koji se sastoji od osam zakona, prvenstveno ima za cilj smanjenje broja potražilaca azila, ubrzanje procedura za dobijanje azila i njihovo izmještanje na spoljne granice.
Prema podacima Eurostata, statističke agencije EU, prošle godine bilo je 1,14 miliona zahtjeva za azil. Već četiri godine broj tih zahtjeva stalno se povećava. Pored toga, oko četiri miliona ratnih izbjeglica iz Ukrajine smješteno je u EU od 2022. godine.
Kako bi trebalo da funkcionišu procedure na spoljnim granicama?
Potražioci azila i izbjeglice bi trebali u roku od sedam dana nakon dolaska kopnenim, vodenim ili vazdušnim putem da budu jasno identifikovani i registrovani u proširenoj biometrijskoj bazi podataka „Eurodac”.
Migranti iz zemalja sa stopom priznavanja azila manjom od 20 procenata, trebalo bi da budu zadržani na granici do dvanaest sedmica. U kampovima – koji moraju da budu formirani u Grčkoj, Italiji, Malti, Španiji, Hrvatskoj i na Kipru – trebalo bi da bude odlučeno ko će biti vraćen u matičnu zemlju bez daljeg ispitivanja. To se odnosi samo na manjinu onih koji dolaze. Kapacitet tih kampova trebalo bi da bude 30.000 mjesta širom EU.
Migranti iz zemalja s višom stopom priznavanja azila, trebalo bi da prođu kroz redovnu proceduru azila. Te procedure, koje su do sada mogle da traju godinama, trebalo bi skratiti. Odbijeni potražioci azila trebalo bi da budu deportovani direktno sa spoljnih granica.
Kako će se rasteretiti zemlje takozvanog prvog ulaska u EU?
Zemlje takozvanog prvog ulaska u EU trebalo bi da budu u mogućnosti da neke od potražilaca azila ili migrante, koji imaju dobre šanse da dobiju azil, prebace u druge zemlje-članice EU. Između država-članica trebalo bi da postoji „obavezna solidarnost”.
Države poput Mađarske, koje ne žele da prihvate migrante, trebalo bi barem da plate odštetu ili da pošalju opremu i osoblje zemljama takozvanog prvog ulaska u EU. Navedena suma za odštetu je 20.000 evra po neprihvaćenom migrantu. Međutim, taj sistem kompenzacije nije propisan zakonom, već o njemu moraju da pregovaraju države-članice od slučaja do slučaja.
Ako se neka zemlja osjeća preopterećeno, ona može da ublaži mnoga pravila i zahtijeva više solidarnosti. Svih 27 država zajedno odlučuje o tome da li je nastupila jedna takva „krizna situacija”. Dakle, ima mnogo prostora za političke sporove.
Kako bi trebalo rasteretiti trenutne ciljne zemlje?
Mnogi potražioci azila su do sada direktno iz Grčke ili Italije odlazili u Njemačku, Austriju, Francusku, Holandiju ili Belgiju. To važi i za odbijene potražioce azila. Zemlje prvog prijema (npr. Italija) zapravo bi trebalo da budu obavezne da te migrante prime nazad. Međutim, u praksi se to ne dešava.
Novi Pakt o migraciji sada ponovo revidira pravila. Podsticaji za unutrašnju migraciju, takozvani faktori privlačenja (pull factors), trebalo bi da budu oslabljeni ujednačenim beneficijama i uslovima prijema širom EU.
Da li će deportacije postati lakše?
Pakt predviđa da se ljudi u budućnosti brže deportuju u zemlje porijekla ili tranzitne zemlje koje su označene kao sigurne. Evropska unija teži sklapanju više sporazuma s trećim zemljama, kako bi one ponovo prihvatale odbijene migrante.
Često se kao primjer navodi nedavni sporazum sa Tunisom. Ta zemlja se složila da ponovo prihvati svoje državljane u zamjenu za ekonomsku pomoć. Međutim, vlada Tunisa ne želi ponovo da primi ljude iz podsaharske Afrike, koji su ušli u EU preko Tunisa.
Sporazum sa Turskom iz 2016. doveo je do smanjenja broja sirijskih izbeglica koje su stizale u Grčku tokom četiri godine. Taj sporazum, međutim, više ne funkcioniše, jer je Turska više prestala prihvatati sirijske izbjeglice iz Grčke.
Kako sprečiti takozvani „azilantski turizam”?
Graničari Evropske unije bi ubuduće trebalo da evidentiraju sve ljude koji dolaze i da čuvaju njihove biometrijske podatke u proširenoj bazi podataka, koju će moći da koriste sve vlasti u Evropi. Na taj način će se utvrditi da li migranti, koji su naprimjer odbijeni u Grčkoj, ponovo podnose zahtjev za azil u Austriji ili prolaze kroz više drugih zemalja. Potražilac azila bi potom lakše mogao biti deportovan u zemlju takozvanog prvog ulaska u EU i na kraju u zemlju porijekla.
Od 2015. godine bilo je nekoliko pokušaja da se uvede obavezna registracija. Dosadašnja baza podataka „Eurodac”, koja je čuvala samo otiske prstiju, imala je značajne propuste i tehničke nedostatke.
Zašto je Pakt o migraciji i dalje kontroverzan?
Zagovornici Pakta tvrde da će stroža pravila i procedure, koje dovode do bržih deportacija, imati dugoročni efekat odvraćanja – manje ljudi će kretati na put, jer će imati manje šanse da ostanu u Evropi, čak i ako im zahtjev za azil bude odbijen ili ostane bez odgovarajućeg postupka.
Kritičari pakta se žale da bi time bilo potkopano pravo na azil u EU i da bi oni kojima je zaštita zaista potrebna ubuduće bili odbijeni. Oni smatraju da će se stradanja na putu preko Sredozemnog mora nastaviti.
Kako dalje?
Savjet Evropske unije, odnosno predstavnici 27 država-članica, sada mora ponovo dati saglasnost krajem aprila, što se smatra formalnošću. Kada razni zakoni i propisi Pakta o migraciji postanu pravno obavezujući, najvažnije će biti da li i kako države članice ispunjavaju svoje nove obaveze. Hoće li Italija uspostaviti funkcionalne zatvorene granične kampove? Da li će sjeverne i istočne članice zaista pokazati solidarnost i prihvatiti migrante ili bar finansijski pomoći?
Implementacija novih pravila će trajati do dvije godine, tako da će tek za nekoliko godina biti jasno da li se broj tražilaca azila zaista smanjuje.
Bernd Rigert,DW