fbpx

Osam sati rada je previše — borba protiv sagorevanja na poslu

Osam sati rada je previše — borba protiv sagorevanja na poslu

Foto: Marko Risović/Kamerades

Kada sam počela javno da govorim o sindromu sagorevanja moj inbox na društvenim mrežama bio je preplavljen porukama podrške, ali i vrlo emotivnim mikroesejima u kojima su ljudi delili svoja lična iskustva, vrlo slična onome što sam i sama prošla.

Piše: Lana Nikolić

Osim što mi je na trenutak laknulo jer sam znala da nisam sama, i da je sve što sam preživela zajedničko mnogima, pa nas stoga povezuje za mene centralna ideja zajedništva, osetila sam ogromnu zabrinutost — kako to da nas je toliko? Nedeljama sam se pitala na koji način smo došli dovde i neprimetno doživeli normalizaciju sagorevanja na poslovima, prekovremeni rad, mobing, geslajting?

Jedan od ključnih razloga za to pronalazim u ćutanju kog sam i sama bila deo, ćutanju iz straha, iz osećanja da ništa ne možemo promeniti kao pojedinke i pojedinci, iz nemogućnosti da prepoznamo simptome, i da na njih adekvatno reagujemo traganjem za različitim mehanizmima podrške. Sa idejom da samo javnim govorenjem o problemima možemo da pokrenemo promenu, a da jedino poznavanjem što šire slike o nekom fenomenu možemo da formiramo mišljenje i reagujemo kako bi sutra bilo manje izazova nego danas, razgovarala sam sa Saritom Bradaš, psihološkinjom i istraživačicom, i Melanijom Lojpur, aktivistkinjom i portparolkom političke platforme Solidarnost.

Sindrom sagorevanja kao posledica radne nesigurnosti

Razumevanje sindroma sagorevanja polazi od shvatanja toga u koliko se nepovoljnom položaju nalaze radnici i radnice u različitim sektorima. Sarita Bradaš njihov položaj opisuje jednom rečju — nesigurnost (prekarnost):

„Finansijska nesigurnost jer zarade većine ne omogućuju adekvatan životni standard. Nesigurnost zaposlenja jer blizu pola miliona radnica i radnika ima privremeno zaposlenje. Pored toga, više od petine (22,1%) radnika i radnica u Srbiji nedeljno radi 45 i više sati što je pet puta veće učešće nego što je prosek EU 27. Na prekarnu zaposlenost ukazuje atipično radno vreme, rad u vreme koje je obično slobodno i rezervisano za druge životne aktivnosti (vikendi, večeri, noći): 29,6% radnica i radnika radi vikendima, a svaki deseti noću”.

„Često zaboravljamo da naša visoka plata počiva na nečijoj niskoj zaradi, ili da naša lagodna pozicija u društvu počiva na većem radu nekih drugih elemenata društva. Neoliberalna paradigma u kojoj živimo i radimo trudi se da nam pokaže kako smo mi ti koji smo odgovorni za sopstveni uspeh ili neuspeh. Ali to nije tako. Naše pozicije se od samog starta razlikuju i nemamo jednake šanse od trenutka kada dođemo na ovaj svet“ istakla je i dodala:

„Individualizacija je još jedan od momenata na kome ova paradigma počiva. U neoliberalnom modelu, vi ste sami sebi oslonac, vreme vam je novac i vi se tako oslanjate na sebe i pristajete na ovaj model. To što nam je ukinuta kolektivnost, zajedništvo, to nas i dovodi u situaciju da ne možemo da mislimo o rešenjima van kapitalizma niti ga dovodimo u pitanje. Kako neko ko juri za egzistencijom može da ima luksuz da o uslovima svog života misli, da im se suprotstavi, kada nas kapitalizam dovodi u situaciju da nemamo kada. Radnici su premoreni, to je sigurno, a o tome svedoče dve važne stvari – najveći broj radnih sati u Evropi, koje naši radnici imaju, a to je preko 43 sata nedeljno, kao i to da preko 16% BDP-a predstavlja neplaćeni kućni rad žena i 8% neplaćeni kućni rad muškaraca”.

saritas bradas foto mediacentar

Sarita Bradaš; Foto: Medija centar

Brojna kršenja radnih prava dovode do iscrpljenosti i sagorevanja radnika i radnica

Kršenja prava radnika i radnica su brojna, ističe Lojpur, a najveći je problem što nije moguće živeti od osmočasovnog rada, zato je prva stvar „koju treba da srušimo u našim glavama – da je normalno raditi dva posla, da je normalno raditi prekovremeno, da je normalno učestalo raditi dok se ne završi posao, kao i da je normalno raditi sve one poslove koje država ima obavezu da nam da kao servis ili uslugu. Ja ne želim da pričam o tome šta je situacija na terenu, već šta je situacija u nama koja dovodi do toga da situacija na terenu postane moguća. Nije samo prekovremeni rad, već i loša bezbednost, potplaćenost, nedostatak odmora, dovoljnog broja dana za odmor i tako dalje”.

Lojpur dalje kaže da mi kao radnici i radnice moramo imati svest o tome da uslovi rada zavise od nas: „Moramo završiti sa tim da nam je normalno da radimo dva posla da bismo preživeli, da je normalno da poslodavac može da nas ucenjuje da radimo prekovremeno, da je normalno da vas direktor firme uceni da zbog produženja ugovora uđete u autobus da idete na neki politički miting, da vas godinama drže na privremeno-povremenim poslovima, da je normalno da radite bez zaštitne opreme, da je normalno da kao žena budete manje plaćeni u odnosu na vaše muške kolege za isti posao koji obavljate, da vas pitaju da li planirate porodicu na intervjuu za posao, da slabije napredujete od vaših muških kolega samo zato što ste žena, kao i da neko ne poštuje vašu seksualnu ili rodnu specifičnost ili vas na osnovu toga diskriminiše.”

Sarita Bradaš ukazuje na to da se pravo na adekvatne zarade, koje ne ostvaruje većina radnika i radnica, najčešće ni ne prepoznaje kao pravo: „ Pravo na adekvatne zarade ne ostvaruje većina radnika i radnica, a ovo pravo se najčešće ne prepoznaje kao pravo. Podaci iz Ankete o radnoj snazi pokazuju da pored 100 hiljada neformalno zaposlenih koji ne ostvaruju nijedno pravo iz radnog odnosa i među formalno zaposlenim radnicima/ama njih blizu 50 hiljada ne ostvaruje pravo na plaćeno bolovanje niti pravo na plaćen godišnji odmor, a zdravstveno osiguranje nema njih 10 hiljada. Svakom četvrtom radniku/ci nisu plaćeni prekovremeni sati”.

Rešenje je u sindikalnom organizovanju

Logično pitanje koje se nakon ovih podataka nameće jeste ko štiti radnike i radnice i koje mere bi tebalo preduzeti da njihov položaj bude bolji.

Za Melaniju Lojpur ključ je u sindikalnom obrazovanju kao jedinom pravom mehanizmu:

 „Ja ne verujem ni u šta drugo. Samo i jedino sindikalno organizovanje. Ko može bolje od vas koji radite na nekom mestu u nekoj firmi bolje da razume sa čime se suočavate? Niko. Zato samo i jedino sindikalno organizovanje na radnom mestu postaje prva i osnovna linija odbrane našeg dostojanstva kao ljudi. Samoorganizovani i solidarni imamo šansu da promenimo uslove u kojima živimo i radimo. Organizovanje znači da slušamo, učimo i informišemo se, da rastemo zajedno i da stvaramo bolje uslove za sve. Ja želim da ljudima budimo nadu. Nada je najvažniji instrument borbe sa dehumanizujućim sistemom u kome radimo. Ja sam od onih koji misle da je solidarnost i zajednica ono što nam daje snagu, daje rešenja, daje podršku i daje odgovornost da delamo u interesu svih nas. Mi smo svi povezani i deo smo sistema. Suludo je i destruktivno misliti drugačije”.

Bradaš prepoznaje Inspekciju rada kao mesto zaštite prava radnika i radnica koje, ipak, ne reaguje:

„Čak i u slučajevima flagrantnog kršenja radnih prava koji su poznati javnosti kao što je Jura, Linglong, Aptiv i mnogi drugi, to se nije dogodilo. Sudski postupci su drugi način, ali većina radnika i radnica ih ne može priuštiti. Ukoliko su članovi/ice sindikata pravnu pomoć mogu dobiti od njih i mislim da je ovo najbolji način da zaštite svoja prava. Ona takođe prepoznaje udruživanje kao jedini način da poboljšaju svoj položaj: „Bilo da je reč o formalnom (kroz sindikate) ili neformalnom udruživanju (samoorganizovanje). Nažalost, zbog nepoverenja u sindikate sve više će biti slučajeva samoorganizovanja kao što je to slučaj sa radnicima i radnicama Pošte. Nadam se da će sindikati konačno shvatiti da treba suštinski da promene delovanje jer će ostajati bez članstva ukoliko nastave da se dogovaraju sa poslodavcima ne konsultujući svoje članstvo, a to nije bilo samo u Pošti već pre koji mesec i u prosveti”.

Sindrom sagorevanja jeste kompleksan fenomen, ali njegov koren možemo da potražimo najpre u uslovima rada. Bradaš prepoznaje da je on „u prvom redu povezan sa radnim okruženjem, a rezultat je hroničnog stresa na radnom mestu koji nije uspešno rešen. Niske zarade, nesigurnost posla, veliko radno opterećenje, visoki zahtevi i niska kontrola nad poslom su faktori koji doprinose razvoju sindroma sagorevanja na poslu. Posledice stresa na poslu već decenijama se razmatraju ne samo kao pogubne za psihofizičko zdravlje pojedinca, već kao problem sistema socijalnog osiguranja, sistema zdravstvene zaštite i poslodavaca širom Evrope, pre svega zbog porasta bolovanja izazvanih bolestima povezanim sa stresom. Čini se da je u Srbiji malo koga briga za fizičko i psihičko zdravlje radnika i radnica”.

Značaj fizičkog i mentalnog zdravlja

U nedostatku brige za zdravlje radnika i radnica posebno je važno naglasiti značaj mentalnog zdravlja i njegovu povezanost sa uslovima rada. Bradaš ukazuje na identifikovane rizične uslove za pojavu stresa na poslu koji su identifikovani u istraživanjima:

„Loša komunikacija, niska zarada, nesigurnost posla, niska socijalna vrednost rada, slabo učestvovanje u procesu odlučivanja, nedostatak kontrole nad poslom, interpersonalni konflikti, pomanjkanje socijalne podrške, konfliktni zahtevi posla i porodice, fragmentirani ili besmisleni poslovi, velika neodređenost posla, preopterećenost ili premala opterećenost radom, nedostatak kontrole vremena, jak vremenski pritisak, rad u smenama, nefleksibilan radni raspored, nepredvidiv radni raspored, predugo radno vreme ili radno vreme koje menja socijalni ritam. Navedeni nepovoljni uslovi rada dovode do stresa na poslu koji za posledicu ima narušavanje i fizičkog i mentalnog zdravlja”.

U Srbiji zvaničnih podataka o izloženosti stresu, prema njenim rečima, ili nema ili nisu dostupni ako i postoje. Navodi da, sa druge strane, postoje podaci Evropskog istraživanja o uslovima rada koji pokazuju „da je u 2021. godini polovina zaposlenih u Srbiji osećala anksioznost, blizu polovine je bilo fizički i/ili emocionalno iscrpljeno, a 28% je bilo u riziku od kliničke depresije”.

Fokus je neophodno usmeriti na interakciju osobe i njene radne okoline, a ne na pojedinca, naglašava Sarita Bradaš, i navodi intervencije za prevenciju i smanjenje stresa:

„Primarne intervencije su usmerene na eliminisanje izvora stresa vezanih za radno mesto, sekundarne su usmerene na povećanje resursa pojedinca da se nosi sa stresom, a tercijarne intervencije su usmerene na terapiju i rehabilitaciju osoba koje pate od ozbiljnih zdravstvenih problema izazvanih stresom na poslu. Dakle, za zdravlje je neophodno ukloniti izvore stresa, zato su to primarne intervencije. Ostalo je otklanjanje posledica”.

Ako podataka o izloženosti stresu nema, a zaštita prava radnika i radnica je ugrožena, postavlja se pitanje postoji li mogućnost da radnici i radnice koji prepoznaju da se nalaze u stanju burnouta to podele sa poslodavcima. Prema rečima Melanije Lojpur u mnogim oblastima o tome se i ne govori:

„O burnoutu se gotovo ne priča kada je reč o industriji i sezonskom poslu, kada je reč o radu u socijalnim službama, pedagoško-vaspitačkom poslu ili obrazovanju, a o zdravstvu da ne govorimo. Zdravstvo je oblast gde bi o tome trebalo najviše da se govori, ali izgleda da je kod nas situacija takva da puko preživljavanje ne daje luksuz da ne budemo dobro niti da svoje stanje pregorelosti osvestimo, verbalizujemo, rešavamo ili nalazimo sistemske odgovore. Situacija je takva da se o tome govori u civilnom sektoru, kao i u stranim kompanijama koje se bave marketinškim, IT ili nekim drugim delatnostima gde imate nešto obrazovanije i informisanije radnike. Ljudi sa srednjom školom, na čijem realnom radu počiva ceo sistem taj luksuz nemaju”.

Ko je odgovoran za ovakvo stanje stvari?

Pitanje odgovornosti mora biti postavljeno i u smeru države i u smeru nas kao pojedinaca.

Lojpur kaže da je odgovornost nas kao pojedinaca i pojedinki  u tome što nismo dovoljno angažovani intelektualci i intelektualke:

„Naš zazor od javnog delanja u zemlji koja je degradirala i u kojoj svi zajedno nismo poštovani kao ljudi je velika. Treba nam hrabrosti da prestanemo biti oni koji se žale, oni koji uživaju privilegije kakve-takve srednje klase, kao i da prestanemo biti oni koji se sklanjaju i povinuju vlastima koje se ponašaju neodgovorno. Na nama je najveća odgovornost. Kako su nas razne vlasti dovele u ovo stanje pred-društvenosti, naša je obaveza da informišemo, kritički delamo, pomažemo u organizovanju i borbi za bolje uslove svih, a pre svega onih koji nisu imali sreće kao mi”.

Kad je reč o državi naglašava da je u pitanju sistem koji počiva na nama, i da njena valjanost zavisi od naših zahteva:

„Ona je tu da bude sistem koji će nam omogućiti kvalitetan i dostojanstven život, zaštititi slabije i one na marginama. Država je dobra i valjana onoliko koliko se brine o svojim starima, onima koji su nemoćni ili ugroženi, bolesnima. To mora biti naša lestvica. Država koja brine i momogućuje dostojanstveno življenje”.

U primerima dobre prakse prednjače skandinavske zemlje, smatra Lojpur naglašavajući da mi radimo najduže u Evropi, i dodaje:

„Zamislite da imate ne tri, već 4 dana da provedete sa svojom porodicom, bližnjima ili u nekom komunalnom radu koji nam je nephodan. Vremena koja dolaze od nas će zahtevati zajednicu. Zahtevaće našu povezanost, oslanjanje jednih na druge, deljenje, solidarnost. Kriza koju otvara veštačka inteligencija kao i klimatske promene, ali i geopolitičke tenzije, zahtevaće od nas kao relativno malog društva prilagodljivost. Prilagodljivost podrazumeva da imate zajedništvo i solidarnost. Nisu ovo reči neke proročice, već realnost sa kojom se moramo suočiti što pre”.

U tom smislu prepoznaje značaj skraćenja radnog vremena koje bi moglo da smanji pregorevanje na poslu, ali i značaj drugih faktora u kojima ključnu ulogu ima zajedničko delovanje:

„Ja navijam za skraćenje radnog vremena na makar 6 sati, navijam za zajednički rad nas kao građana na sistemu zaštite i odbrane od klimatskih promena, promenama života u urbanim sredinama, veći povratak na selo i edukaciju o reproduktivnoj privredi, važnosti zaštite biodiverziteta, valjanim i smislenim javnim radovima, većoj angažovanosti nas kroz mesne zajednice, a sve to treba da dođe od nas angažovanih građana koji moraju da zauzimaju mesta u javnoj sferi i javnim poslovima, političkom borbom, jer država to smo mi – građani”.

melanija lojpur PP solidarnost2

Melanija Lojpur, portparolka Političke platforme Solidarnost. Foto: PP Solidarnost

Udruživanje i solidarnost kao put ka poboljšanju uslova rada

Šta radnici i radnice mogu da učine kako bi njihov položaj bio bolji u budućnosti kada je reč o zaštiti radnih prava, ali i mentalnog zdravlja?

Sarita Bradaš ističe udruživanje i solidarnost: “Pojedinačno ne mogu da zaštite svoja prava, a ako ih ne zaštite i ako se ne izbore za bolje uslove rada neće moći da zaštite ni mentalno zdravlje. Bolesni radnici i radnice su jasna poruka poslodavcu da je stvorio radno okruženje koje izaziva hroničan stres ili da nije uspešno upravljao stresom. Malo je poslodavaca koji će to sami priznati i nešto promeniti. Zato udruženi radnici i radnice trebaju zahtevati unapređenje uslova rada”.

Melanija Lojpur ističe odupiranje kao posebno važno: „Ništa ne prihvatajte zdravo za gotovo. Ništa nije što bi moja baka rekla „Sveto pismo“, sve se može postaviti drugačije, pokažite koje su granice, pitajte, informišite se. Niste sami. Sve je stvar vere, zato verujte u sebe i svoje bližnje, verujte u svoje komšije, verujte u ljude koji su različiti, da vas njihova perspektiva može obogatiti i učiniti boljim čovekom. Ništa nije nepromenjivo; verujte u zajednice, jer u njima imamo mogućnost rasta, kreiranja i održanja.”

Budućnost radnika i radnika neće biti svetla ako, kako kaže Sarita Bradaš:

„i dalje budemo imali na vlasti one koji smatraju da je konkurentska prednost ove države jeftina i obespravljena radna snaga. Ranije sam mislila da će odlazak iz ove zemlje velikog broja stanovništva radnog uzrasta podstaknuti donosioce odluka da nešto učine kako bi ljudima omogućili da dostojanstveno rade i žive u svojoj zemlji, ali sve što oni rade uverava me da su im namere sasvim drugačije. Donose zakone i programe koji mlade guraju još dublje u prekarnost, a manjak radnika i radnica u nekim sektorima i zanimanjima rešavaju donošenjem zakona koji će olakšati uvoz još jeftinije i obespravljenije radne snage”.

Melanija Lojpur naglašava da veruje u „onaj deo našeg življa koje je vekovima odolevalo raznim pošastima – od imperija koje su nas kolonizovale, i okupatora koji su nas tlačili. Ja verujem u buđenje ljudskog dostojanstva pred svakom nepravdom pred kojom se nalazimo. Nepravdu samo treba shvatiti i i opojmiti. Tada počinje proces oslobođenja, a to je naša zajednička stvar. Svi mi smo radnici i radnice”.

Mašina