Ilustracija
Uostalom, kao što je Konfucije navodno rekao, pravo znanje je poznavanje razmjera nečijeg neznanja.
Jednoga dana 1995. godine, krupni sredovječni muškarac opljačkao je dvije banke u Pittsburghu, usred bijela dana. Nije nosio masku niti bilo kakvu zaštitu. Još bi se i nasmiješio nadzornim kamerama prije nego što bi izašao iz svake banke. Kasnije te noći policija je uhitila iznenađenog McArthura Wheelera. Kad su mu pokazali snimke nadzornih kamera, Wheeler je zurio u nevjerici. “Ali ja sam nanio sok”, promrmljao je. Wheeler je očito mislio da će ga utrljavanje soka od limuna u kožu učiniti nevidljivim za kamere. Na kraju krajeva, limunov sok se koristi kao nevidljiva tinta pa bi trebao, sve dok se ne približi izvoru topline, biti potpuno nevidljiv.
Policija je zaključila da Wheeler nije niti lud niti se drogirao – samo je nevjerojatno pogriješio.
Saga je zapela za oko psihologu Davidu Dunningu sa Sveučilišta Cornell, koji je angažirao svog diplomskog studenta Justina Krugera da vidi o čemu se radi. Zaključili su da, dok gotovo svi imaju povoljno mišljenje o svojim sposobnostima u raznim društvenim i intelektualnim domenama, neki ljudi pogrešno procjenjuju svoje sposobnosti, držeći da su mnogo veće nego što zapravo jesu. Ta se ‘iluzija samopouzdanja’ sada naziva ‘Dunning-Krugerov efekt’ i opisuje kognitivnu pristranost za previsoku samoprocjenu.
Kako bi istražili ovaj fenomen, Dunning i Kruger osmislili su neke pametne eksperimente. U jednoj su studiji studentima postavili niz pitanja o gramatici, logici i šalama, a zatim su od svakog studenta tražili da procijeni svoj ukupni rezultat, kao i svoj relativni rang u usporedbi s ostalim studentima. Zanimljivo je da su učenici koji su postigli najlošije rezultate u ovim kognitivnim zadacima uvijek precjenjivali svoju izvedbu – i to puno. Učenici čiji su rezultati bili u donjem kvartilu procijenili su da su bili bolji od dvije trećine ostalih učenika!
Ova iluzija samopouzdanja izlazi izvan granica učionice i prožima svakodnevni život. U naknadnoj studiji, Dunning i Kruger otišli su na streljački poligon, gdje su ispitivali ljubitelje oružja o sigurnosti istog. Slično prethodnim otkrićima, oni koji su točno odgovorili na najmanje pitanja uveliko su precijenili svoje znanje o vatrenom oružju. Osim u činjeničnom znanju, Dunning-Krugerov učinak također se može uočiti u samoprocjeni bezbroj drugih sposobnosti. Ako pogledate bilo koji talent show na televiziji, vidjet ćete šok na licima natjecatelja koji ne prođu audicije i suci ih odbiju. Iako nam je to gotovo komično, ti ljudi zapravo nisu svjesni koliko su bili zavedeni svojom iluzornom superiornošću.
Naravno, tipično je za ljude da precjenjuju svoje sposobnosti. Jedno je istraživanje pokazalo da 80 posto vozača sebe ocjenjuje iznad prosjeka, što je statistički nemoguće. Slični trendovi pronađeni su kada ljudi ocjenjuju svoju relativnu popularnost i kognitivne sposobnosti. Problem je u tome što kad su ljudi nekompetentni, ne samo da dolaze do pogrešnih zaključaka i donose loše odluke, već im je također uskraćena sposobnost da shvate svoje pogreške. U istraživanju koje je trajalo cijeli semestar, dobri studenti bolje su predvidjeli svoj uspjeh na budućim ispitima s obzirom na povratne informacije o svojim rezultatima i relativne procente. Međutim, oni s najlošijim rezultatima nisu prepoznali, unatoč jasnim i opetovanim povratnim informacijama, da im ide loše. Umjesto da budu zbunjeni ili da razmišljaju o svojim greškama, nekompetentni ljudi inzistiraju na tome da su njihovi putevi ispravni. Kao što je Charles Darwin napisao u Porijeklu čovjeka (1871.): “Neznanje češće rađa samopouzdanje nego znanje.”
Zanimljivo je da izrazito pametni ljudi također ne uspijevaju precizno samoprocijeniti svoje sposobnosti. Koliko god lošiji učenici precjenjuju svoje sposobnosti, oni bolji podcjenjuju svoje. U svojoj klasičnoj studiji, Dunning i Kruger otkrili su da učenici s visokim učinkom, čiji su kognitivni rezultati bili u gornjem kvartilu, podcjenjuju svoju relativnu kompetenciju. Ti su studenti pretpostavili da ako su ti kognitivni zadaci laki za njih, onda moraju biti jednako laki ili čak lakši za sve druge. Ovaj takozvani “sindrom prevaranta” može se usporediti s obrnutim efektom Dunning-Krugerovog učinka, pri čemu visoko kompetentne osobe ne uspijevaju prepoznati svoje talente i misle da su drugi jednako kompetentni. Razlika je u tome što kompetentne osobe mogu i prilagođavaju svoju samoprocjenu uz odgovarajuću povratnu informaciju, dok nekompetentne osobe to ne mogu.
U tome leži ključ da ne završite poput bezumnog pljačkaša banke s početka. Ponekad pokušavamo stvari koje dovode do povoljnih ishoda, ali ponekad – poput ideje o limunovom soku – naši pristupi su nesavršeni, iracionalni, neprikladni ili jednostavno glupi. Trik je u tome da se ne damo zavarati iluzijama o superiornosti i da naučimo ispravno preispitati svoju kompetentnost. Uostalom, kao što je Konfucije navodno rekao, pravo znanje je poznavanje razmjera nečijeg neznanja.
Kate Fehlhaber, Aeon