Izrabljivanje radne snage na plantažama kafe u Brazilu/ Foto: Mauro Pimentel/AFP/Getty Images
Nijedna zemlja na svijetu ne izvozi više kafe od Brazila. Ali na plantažama su radnici često eksploatisani i žive u robovskim uslovima. Uzroci sežu duboko u istoriju te zemlje.
To je krvavo zarađen hljeb. Golim rukama se beru zreli plodovi kafe. Iran ne nosi rukavice. Na njegovim prstima i rukama se mogu vidjeti ožiljci i povrede. Kaže da za alate i pomagala za berbu, koja mu se obezbeđuju, mora da plati.
On tako od prvog dana biva uvučen u dužničku spiralu. Njegov poslodavac zahtijeva i novac za prevoz, hranu, spavanje, čizme koje štite od ujeda zmija. “Oni nas pretvaraju u robove”, žali se Iran. “Radim i još za to moram da plaćam. Ne zaradim ni jedan real da mogu da kupim hranu za svoje domaćinstvo.”
Veliki broj neprijavljenih slučajeva
Rad koji liči na robovski, u Brazilu ostaje i dalje problem 21. vijeka. Prošle godine je evidentirano skoro 2.600 takvih slučajeva. Broj neprijavljenih slučajeva vjerovatno je višestruko veći.
Za vrijeme vladavine predsjednika Jaira Bolsonara, izdvajanje saveznih sredstava za borbu protiv takvih zloupotreba smanjeno je skoro za polovinu. A od dolaska sadašnjeg predsjednika Lule da Silve na vlast, taj budžet je povećan za oko 44 posto. Ekvivalent od 6,5 miliona dolara za borbu protiv robovskih uslova rada za oko 105 miliona zaposlenih širom zemlje je, smatraju eksperti, nedovoljan.
Inspekcija uz zaštitu policije
Marcelo Campos radi za regionalnu nadzornu službu u saveznoj državi Minas Gerais. On na licu mjesta istražuje i utvrđuje moguće prekršaje. Studije pokazuju da se velika većina tih slučajeva događa u poljoprivrednom sektoru.
Marcelo je tokom inspekcija na plantažama kafe u pratnji savezne policije, “jer je to situacija koja vlasnicima plantaža može nanijeti mnogo štete i može se dogoditi da oni reaguju naslilno”, objašnjava on.
„Niko nema suosjećanja”
Tijesno jedna uz drugu, visoke po oko dva metra i u dugim redovima, jedna pored druge rastu stabljike kafe. Ubrani plodovi su u vrećama položenim na zemlji. Nigdje se ne mogu vidjeti radnici. Samo prije nekoliko trenutaka, tvrdi Marcelo, ovdje se još odvijala žetva. “Želimo ih pronaći i razgovarati s njima kako bi razumjeli situaciju.” Beračice i berači su se očigledno posakrivali – iz straha. Ne od Marcela i njegovog time, već od svoga poslodavca.
Dva savezna policajca trče za beračem u bijegu. Uspjeli su ga uhvatiti. On tvrdi da je samo bio u šetnji. Ne želi da priča o poslu. Ali je jedan drugi berač kafe voljan za razgovor.
“Ovdje rade siromašni ljudi. Niko ih ovdje ne sažaljeva”, kaže Valdecir da Silva, mršavi muškarac ispijenog lica sa suzama u očima.
„Ukoliko bih došao na ideju da pred sudom podnesem tužbu zbog uslova rada ovdje, onda mi više niko neće zaposliti. Tada će tvoje ime biti ukaljano kao da si krao ili uradio nešto još gore.”
I spavanje na tlu košta
João Manuel de Oliveira priprema svoj ležaj na goloj zemlji. Čak i za to se od njega traži da plati. “Veoma je ponižavajuće, napuštamo svoje domove i onda moramo spavati ovdje na tlu”, žali se on.
Upravnik plantaže nema razumjevanja za Joãovu pritužbu. Ko se izruguje ovdašnjem smještaju neka pogleda u kakvim uslovima žive radnici u sopstvenim kućama. Oni su još gori, tvrdi on prkosno.
Svijest o nepravdi, kako uvijek iznova tvrdi Marcelo Campos, gotovo je u potpunosti otsutna među počiniocima.
Foto: Ute Grabowsky/photothek/imago
Izrabljivanje prije svega pogađa crno stanovništvo
Brazil je najveći izvoznik kafe na svijetu. Ta grana donosi velike zarade. No, neki žele još više zaraditi pa do iznemoglosti iskorištavaju svoje zaposlenike. Prema studiji Univerziteta Minas Gerais, 95 posto žrtava izrabljivanja u poljoprivredi su crnci, a tri četvrtine su žene crnkinje zaposlene u privatnim domaćinstvima.
Rasizam je i dalje veliki problem u Brazilu, koji je bio posljednja zemlja na svijetu koja je prije 135 godina ukinula ropstvo. Do tada, kaže Marcelo Campos, radnici su često bili robovi, predmeti, roba. „Država s istorijom od 300 godina ropstva ima patrijarhalnu kulturu koja niti cijeni niti ispunjava prava radnika.”
Namamljeni lažnim obećanjima
Namamljeni lažnim obećanjima i u nedostatku alternative, ljudi poput Joãa i Irana prihvataju takve poslove. Često moraju putovati širom zemlje, čime još više zapadaju u dugove.
Oni obično prekasno shvate da su upali u zamku i da su mjesecima iskorištavani. Ukoliko Marcelo razotkrije trikove njihovih eksploatatora, oni moraju poništiti dugove svojih radnika i isplatiti im neisplaćene prihode.
xb/rb/fs/tagesschau.de/dw