Foto: globalcitizen.org
Privatizacija je nekada bila najavljivana kao ključ ekonomske revitalizacije Afrike. Decenijama kasnije, stvarnost izgleda sasvim drugačije.
Piše: Sefa Ikpa
Privatizacija je nekada bila najavljivana kao ključ ekonomske revitalizacije Afrike, obećanje da će osnovne usluge postati efikasnije, široko dostupne i isplativije u privatnom vlasništvu. Nekoliko decenija kasnije, stvarnost izgleda sasvim drugačije.
Širom kontinenta, privatizacija usluga električne energije i vode nije ispunila ova obećanja, već je produbljivala društvene nejednakosti, opterećivala građane previsokim troškovima, ostavljajući milione u mraku i bez čiste vode i ne privlačeći značajna ulaganja u sektore.
Decenija neuspeha
Nigerija je 2013. godine krenula u ambicioznu inicijativu za privatizaciju, prenoseći vlasništvo nad 13 kompanija za distribuciju električne energije (DisCos) i šest proizvodnih postrojenja na privatne investitore. Cilj je bio povećanje efikasnosti, privlačenje stranih investicija i poboljšanje pružanja usluga. Međutim, više od decenije kasnije, ovo obećanje ostaje neispunjeno. Nacionalna mreža je propala 12 puta samo u 2024. godini, a početkom 2025. već je dva puta zakazala. Građani i preduzeća podjednako pate u mraku, a mala i srednja preduzeća snose najveći teret krize.
Umjesto da ispuni obećanje o pouzdanoj električnoj energiji, privatizacija je pogoršala probleme koji su ranije mučili ovaj sektor. Potrošači sada plaćaju previsoke tarife – neke čak i do 206 ₦ po kWh (otprilike 0,14 USD), u poređenju sa samo 10 ₦ po kWh (0,06 USD) u 2011. – dok trpe raširene prevare u naplati i uporne nestanke struje. Umjesto proširenja pristupa, privatizirani sistem je stvorio energetsku podjelu, gdje samo bogati i elita mogu priuštiti stabilnu vlast, dok zajednice sa niskim prihodima ostaju u mraku.
“Vlade širom Afrike ubrzano komercijaliziraju vodosnabdijevanje, što je jeziv podsjetnik da Afrika nije naučila iz neuspjeha energetskog sektora.”
Uvođenje „pojasnog“ sistema 2024. dodatno je učvrstilo ovu nejednakost, pri čemu se opskrba električnom energijom sada racionira na osnovu kategorija koje su potrošači dodijelili. Ovaj model je efektivno institucionalizirao oblik aparthejda u distribuciji električne energije, gdje oni u bogatijim okruzima uživaju skoro konstantnu opskrbu, dok većina Nigerijaca prima malo ili nimalo struje.
Nigerijski ministar moći, šef Adebajo Adelabu, priznao je tokom Nigerijskog međunarodnog energetskog samita 2024. da zemlja proizvodi i distribuira samo oko 3 000–4 000 MW električne energije za više od 200 miliona ljudi. Ovaj hronični slab učinak naglašava potpuni neuspjeh privatizacije električne energije.
Ovaj neuspjeh je naišao na široko rasprostranjenu frustraciju širom zemlje. U prosincu 2024., Adams Oshiomole, sadašnji zakonodavac i bivši predsjednik Nigerijskog nacionalnog kongresa rada (NLC), u strastvenom govoru u senatu požalio je svoju raniju podršku inicijativi za privatizaciju i osudio neuspjeh inicijative, navodeći da „ova privatizacija ne funkcionira, i nadam se da će ovaj senat, bivši senat, prestati koristiti vlast, zaštita i gololika krađa od strane raznih diskoteka’. Nedavno je i Udruženje proizvođača Nigerije u izjavi za javnost osudilo privatizaciju električne energije u zemlji kao ‘neplodnu’.
Od struje do vode
Nažalost, struja nije jedina bitna usluga koju je progutala privatizacija. Širom Afrike, vlade ubrzano komercijaliziraju vodosnabdijevanje, jeziv podsjetnik da Afrika nije naučila iz neuspjeha energetskog sektora, podižući uzbunu zbog komodifikacije temeljnog ljudskog prava.
U Keniji, amandmani na državni zakon o vodama 2023. godine omogućili su vladi da sklopi ugovore o kupovini vode na veliko s privatnim investitorima, čime je zapravo otvoren put za široku privatizaciju vode. Zimbabve je slijedio taj primjer, a ministar za lokalnu vladu je u januaru 2025. najavio da će sve usluge gradske vode – nabavka, tretman, distribucija i fakturisanje – biti u potpunosti privatizovane.
Nigerija je takođe koketirala sa privatizacijom vode. Kontroverzni zakon o nacionalnim vodnim resursima iz 2020. predložio je dodatni okvir za licenciranje za koji kritičari tvrde da je dizajniran više da generiše prihod nego da osigura jednak pristup. Podnacionalne vlade širom Nigerije, kao što su Lagos, Ekiti i Kaduna, predložile su komercijalizaciju svojih sektora voda u jednom ili drugom trenutku. Zemlje poput Južne Afrike, Gabona i Tunisa prolaze kroz slične eksperimente, često na nagovor međunarodnih finansijskih institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
“Nedostatak konkurencije znači da privatne firme imaju malo poticaja da snize cijene ili ulažu u infrastrukturu koja koristi marginaliziranim zajednicama.”
Svjetska banka i MMF dugo su zagovarali privatizaciju kao razvojnu strategiju, promovirajući programe strukturalnog prilagođavanja (SAP) širom Afrike u zamjenu za finansijsku pomoć. Privatizacija električne energije u Nigeriji provedena je kao dio takve politike ekonomskog restrukturiranja – sa katastrofalnim rezultatima. Neoliberalne ekonomske politike koje promoviraju ove institucije – ponekad čak i neprofitne organizacije koje financiraju vlade globalnog sjevera – potaknule su i katalizirale transformaciju javnih komunalnih preduzeća u poduzeća koja su vođena profitom, pri čemu je teret povećanih troškova i opadanja kvaliteta direktno padao na građane, posebno na siromašne.
Osnovna mana u privatizaciji osnovnih usluga je pretpostavka da će tržišni mehanizmi automatski pokretati efikasnost i pristupačnost. Ali struja i voda ne funkcionišu na konkurentnim tržištima; oni su prirodni monopoli. Jednom kada privatna kompanija stekne kontrolu nad distribucijom ili drugim podskupovima duž lanca vrijednosti, potrošači nemaju alternativnih dobavljača kojima se mogu obratiti.
Ovaj nedostatak konkurencije znači da privatne firme imaju malo poticaja da snize cijene ili ulažu u infrastrukturu koja koristi marginaliziranim zajednicama. Umjesto toga, privatizacija je dovela do ponašanja traženja rente, gdje kompanije maksimiziraju profit bez značajnih poboljšanja. Iskustva nigerijskog energetskog sektora i napori Kenije i Zimbabvea u privatizaciji vode naglašavaju ove sistemske neuspjehe, pokazujući da privatizacija često pogoršava, a ne rješava probleme pružanja usluga.
Alternativni modeli
Privatizacija konstantno nije uspevala da isporuči svoje obećane koristi. Međutim, alternativni modeli koji daju prioritet ljudskom dostojanstvu nad korporativnim profitom pokazuju se efikasnim širom Afrike.
Jedan obećavajući primjer je remunicipalizirani model upravljanja vodama u Mborou, ruralnoj zajednici izvan Dakara, Senegal. Otkako je povratio vodu od Aquatech-a, Mboro je zadržao javno vlasništvo nad svojim vodnim uslugama uz implementaciju poboljšanja efikasnosti. Ovaj pristup je doveo do pouzdanijeg i pristupačnijeg pristupa vodi bez oslanjanja na privatne korporacije. Slične uspješne priče pratile su ponovnu komunalizaciju vodovodnih usluga u nekoliko zemalja širom svijeta.
Slično, inicijative za električnu energiju pod kontrolom zajednice u dijelovima SAD-a pokazale su da decentralizirana proizvodnja energije može biti efikasnija i pravednija od privatiziranih nacionalnih mreža. Lokalne zadruge i projekti obnovljive energije omogućili su zajednicama da preuzmu kontrolu nad svojim potrebama za električnom energijom, smanjujući ovisnost o profitnim komunalnim preduzećima i šireći pristup održivim izvorima energije.
“Privatizacija osnovnih usluga u Africi dovela je do razornih posljedica.”
Ovi slučajevi osporavaju narativ da je privatizacija jedini put ka efikasnosti. Oni pokazuju da kada se javne institucije pravilno finansiraju, upravljaju transparentno i smatraju odgovornim, one mogu pružiti visokokvalitetne usluge koje daju prioritet ljudima nad profitom.
Privatizacija osnovnih usluga u Africi dovela je do razornih posljedica, pogoršavajući nejednakosti, potkopavajući univerzalni pristup i ilustrirajući opasnosti prioriteta korporativnih interesa nad javnom dobrobiti.
Umjesto da osnovne (javne) usluge tretiraju kao robu kojom se može trgovati, afričke vlade moraju prihvatiti ljudski pristup koji jamči struju, vodu i druge osnovne stvari kao osnovna prava. Javno-javna partnerstva, modeli usluga koje vodi zajednica i snažan državni nadzor pružaju održivije i pravednije alternative. Put naprijed mora staviti ljude ispred profita, osiguravajući da nijedan građanin ne ostane u mraku ili bez pristupa čistoj vodi.
Prevod: Tačno.net