Foto: Ivica Družak/FINALIZACIJA
Prema najnovijem Izvještaju o nejednakosti u svijetu, najbogatiji akumuliraju sve veće bogatstvo, proizvode najviše emisija i učvršćuju političku moć, dok oni koji najmanje doprinose klimatskoj krizi trpe najveće posljedice i ostaju bez ekonomskih i demokratskih poluga za promjenu vlastitog položaja
Piše: Tena Erceg
Potkraj godine objavljen je treći po redu Izvještaj o nejednakosti u svijetu, koji se objavljuje svake četiri godine a rezultat je međunarodnog istraživačkog projekta World Inequality Lab u kojemu je sudjelovalo preko 200 znanstvenika različitih profila. U sklopu projekta, koji podupiru UNDP i Evropska unija, izrađena je i najveća baza podataka o povijesnoj evoluciji globalne nejednakosti, dok se u izvještajima istražuju dimenzije nejednakosti u 21. stoljeću kroz niz različitih aspekata. Predgovor ovogodišnjem potpisuju indijska ekonomistkinja Jayati Ghosh i američki nobelovac Joseph E. Stiglitz, sa zaključkom da je nejednakost ekstremna i persistentna i utječe na sve aspekte političkog i društvenog života, ali i da se može značajno smanjiti ako za to postoji politička volja.
U uvodnom dijelu istraživanja autori su kao “prvi i najšokantniji pokazatelj razine nejednakosti” usporedili udjele u globalnim prihodima (plaće, mirovine, naknade za nezaposlene) i globalnom bogatstvu (dionice, obveznice, nekretnine i zemlja) različitih društvenih skupina, te izračunali da deset posto najbogatijih zarađuje 53 posto, a siromašnija polovica stanovništva samo osam posto ukupnih globalnih prihoda. Kada je u pitanju distribucija bogatstva, razlike su još izraženije jer deset posto najbogatijih posjeduje 75 posto ukupne imovine, a donja polovica stanovništva samo dva posto.
Slika postaje ekstremnija kada se fokus suzi na najbogatiju skupinu, 0,001 posto ljudi koji spadaju u kategoriju milijardera i centimilijunaša (više od stotinu milijuna), a to je oko 56 tisuća ljudi u svijetu. Ova skupina danas kontrolira tri puta više bogatstva od donje polovice čitavog globalnog stanovništva, a stopa rasta njihovog udjela u periodu od 1995. do 2025. godine udvostručila se, dok kod donje polovice stagnira. Najbogatijih jedan posto imalo je najveću stopu, pa na njih otpada čak 36,7 posto ukupnog povećanja bogatstva u tom 30-godišnjem periodu. To znači da izrazito malena manjina kontrolira financijsku moć bez presedana, dok milijarde ljudi nemaju ni osnovnu ekonomsku stabilnost.
Udio globalnog prihoda ili bogatstva po skupini, 2025.
U poglavlju o povezanosti nejednakosti i klimatskih promjena razmatra se udio globalnih emisija stakleničkih plinova po klasnoj pripadnosti, pri čemu se emisije dijele na one koje nastaju konzumacijom i one koje nastaju vlasništvom. Zajedno čine emisije od privatnog vlasništva i njihov je udio 60 posto svih emisija, dok ostatak otpada na javne aktivnosti i investicije koje provode vlade odnosno države.
Lani je prosječna potrošnja na obrazovanje po djetetu u supsaharskoj Africi bila 220 eura, u Evropi 7.430 eura, a u Sjevernoj Americi 9.020 eura. Takve razlike u pristupu obrazovanju “ukorjenjuju geografiju mogućnosti koja pojačava i perpetuira globalne hijerarhije bogatstva”, navodi se u izvještaju
Podaci pokazuju da je deset posto najbogatijih odgovorno za 47 posto svih emisija koje nastaju konzumacijom i 77 posto svih emisija od vlasništva, dok na donju polovicu stanovništva otpada samo deset posto emisija od konzumacije i tek tri posto emisija od vlasništva. Donja polovica stanovništva odgovorna je za manju klimatsku štetu čak i od onih koji spadaju u jedan posto najbogatijih; njihov je udio 15 posto emisija od potrošnje i 44 posto emisija nastalih od privatnog vlasništva. S druge strane, ranjivost na posljedice klimatske krize također je uvjetovana klasnom pripadnošću jer oni koji emitiraju najmanje trpe najveće posljedice klimatskih šokova, dok su oni koji emitiraju najviše ujedno i fizički od njih najzaštićeniji, te raspolažu resursima za adaptaciju ili izbjegavanje negativnih posljedica.
U poglavlju koje se bavi rodnom nejednakošću navodi se da je nejednakost između muškaraca i žena “tvrdokorna i sveprožimajuća” te ugrađena u sve strukture svakodnevnog života. Žene u svim regijama svijeta konstantno ostvaruju manje prihode od rada, a kada se izračuna globalni prosjek vidi se da žene zarađuju tek nešto više od jedne četvrtine ukupnih prihoda od rada. U razdoblju od 1990. do 2025. godine stanje je kontinuirano najgore u regiji Bliskog istoka i sjeverne Afrike, gdje na žene otpada samo 16 posto ukupnog dohotka od rada, dok je u Evropi te Sjevernoj Americi i Oceaniji stanje najbolje, ali još uvijek manje od polovice, odnosno 40 posto. Također, žene i dalje više rade od muškaraca pa razlika postaje još drastičnija kada se u jednadžbu uvrsti neplaćeni kućni rad. Žene tada prosječno rade 53 sata tjedno a muškarci 43, ali zarađuju samo 32 posto od iznosa koji prosječno zarađuju muškarci. Ove disproporcije, komentiraju autori studije, “ograničavaju karijerne mogućnosti žena, njihovu političku participaciju i akumulaciju bogatstva, pa rodna nejednakost nije samo pitanje nepravednosti već i strukturna neefikasnost jer ekonomije koje podcjenjuju rad polovice svog stanovništva podrivaju vlastite kapacitete za rast i otpornost”.
Istraživači su analizirali i regionalne disparitete u prihodima, pa su tako najmanji prihodi po glavi stanovnika u regiji supsaharske Afrike, samo 300 eura, a najviši u sjevernoj Americi i Oceaniji, 3.800 eura po osobi, odnosno čak 13 puta više od prve regije i tri puta više od globalnog prosjeka. Kada su u pitanju razlike u prihodima unutar pojedinih regija, za svaku od njih karakteristično je da deset posto najbogatijih zarađuje više nego donja polovica ukupnog stanovništva. Ista je situacija i s raspodjelom bogatstva jer u svim regijama gornjih deset posto kontrolira između 60 i 75 posto ukupne imovine.
Odvojeno se analizira odnos između prihoda deset posto najbogatijih i 50 posto najsiromašnijih po regijama. Tako regije Evrope i dio sjeverne Amerike i Oceanije spadaju u najmanje nejednake regije, ali čak i u njima najbogatijih deset posto stanovništva ima značajno veće ukupne prihode od donje polovice stanovništva. Sjedinjene Države iznimka su iz regije najmanje nejednakih, pa ta država spada u predzadnju najgoru kategoriju. Tamo najbogatiji zarađuju oko 40 puta više od onih koji spadaju u donjih 50 posto stanovništva (u Evropi je omjer između devet i 19 puta više). U najgoru kategoriju (od 41 do 103 puta više) spadaju većina država Latinske Amerike, države supsaharske Afrike i Saudijska Arabija.
Nejednakost između muškaraca i žena je “tvrdokorna i sveprožimajuća”. Žene u svim regijama svijeta konstantno ostvaruju manje prihode od rada, a kada se izračuna globalni prosjek, vidi se da žene zarađuju tek nešto više od jedne četvrtine ukupnih prihoda od rada
Kada je u pitanju pristup ljudskom kapitalu, razlike su, navodi se u izvještaju, “veće nego što većina ljudi uopće može zamisliti”. Lani je prosječna potrošnja na obrazovanje po jednom djetetu u supsaharskoj Africi bila 220 eura, u Evropi 7.430 eura, a u Sjevernoj Americi 9.020 eura. Odnos je jedan naprema 40, odnosno tri puta veći od razlike u BDP-u po glavi stanovnika, a takve goleme razlike u pristupu obrazovanju “ukorjenjuju geografiju mogućnosti koja pojačava i perpetuira globalne hijerarhije bogatstva”, navodi se u izvještaju.
Iako su se porezne politike usmjerene na smanjenje nejednakosti kroz povijest pokazale efikasnima, istraživanje pokazuje da su one najmanje efikasne upravo tamo gdje su najpotrebnije, a to je među najbogatijima. Stope poreza postojano se penju kako rastu prihodi stanovništva, ali kada se dođe do skupne najbogatijih – milijardera i centimilijunaša, počinju oštro padati. Štoviše, porezi koje plaćaju pripadnici te skupine u Brazilu, Francuskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj i SAD-u usporedivi su s porezima najsiromašnijih, dok milijarderi u Nizozemskoj i Francuskoj plaćaju čak i manje poreze od deset posto najsiromašnijih.
Još jedna od struktura koje sistemski generiraju nejednakost je i globalni financijski poredak u kojemu bogate države imaju pristup jeftinim kreditima, dok drugima posuđuju po većim kamatama i privlače globalne investicije, a njihove se valute koriste kao devizne rezerve. U siromašnim državama slika je obratna jer one posuđuju po većim kamatnim stopama, a nacionalno bogatstvo iz njih se odlijeva putem stranih investicija. Te privilegije, pišu autori, nisu anomalija već institucionalni dizajn međunarodnih financijskih centara. Statistike pokazuju da od toga povijesno najviše profitira SAD, a posljednjih desetljeća naročito Japan. Zemlje BRICS-a, primjerice Kina i Brazil, iako spadaju u velike ekonomije u razvoju i dalje više daju bogatim ekonomijama nego što od njih dobivaju. U pitanju je “moderna forma strukturalno nejednake razmjene”, navodi se u izvještaju, jer “dok su kolonijalne sile nekoć crpile resurse da bi deficite pretvorile u viškove, današnje napredne ekonomije postižu slične rezultate putem financijskog sistema”.
Na koncu, ekonomska nejednakost prelijeva se direktno u političku sferu jer utječe na stupanj zastupljenosti pojedinih društvenih skupina, a u 21. stoljeću u zapadnim demokracijama tradicionalno političko svrstavanje klasa više ne postoji. Naime, sredinom 20. stoljeća ljudi nižeg obrazovanja i iz nižih slojeva većinski su podržavali stranke ljevice, dok su bogatiji i obrazovaniji češće glasali za desnicu. Time su se stvarale jasne klasne podjele, a posljedično i lakše provodile redistribucijske politike. Od 1960-ih naovamo, međutim, kontinuirano se povećava broj visokoobrazovanih i boljestojećih koji glasaju za ljevicu, te niskoobrazovanih i siromašnijih koji glasaju za desnicu. Usto, značajan broj visokoobrazovanih ali relativno slabo plaćenih, primjerice učitelji i medicinske sestre, glasaju za stranke ljevice, dok mnogi niskoobrazovani ali relativno dobrostojeći, primjerice samozaposleni ili vozači kamiona, više glasaju za desnicu. Slični jazovi vidljivi su i teritorijalno, naročito u razvijenim državama gdje su razlike u političkim afilijacijama između velikih urbanih središta i manjih naselja najveće u posljednjih stotinu godina. Ova fragmentacija biračkih tijela dovodi do toga da su pripadnici radničke klase sada raspršeni po strankama različitih ideologija, a time i bez snažne reprezentacije i političkog utjecaja putem kojega bi mogli adresirati svoju nejednakost. Osim toga, političko financiranje u izbornim kampanjama ne samo da odražava već i učvršćuje ekonomske nejednakosti, pa tako u državama kao što su Francuska i Južna Koreja deset posto najbogatijih doprinosi s oko 60 posto svih političkih donacija, dok 50 posto najsiromašnijih uopće ne donira političke stranke.
Dokazi, pišu autori, jasno pokazuju da se nejednakost može smanjiti jer je u pitanju politička odluka. To se može činiti politikama kao što su javno ulaganje u zdravstvo i obrazovanje, redistributivni programi, odnosno novčani transferi ranjivim skupinama, promoviranje rodne jednakosti putem vrednovanja neplaćenog ženskog rada i strogog provođenja politike jednakih plaća za isti rad, ublažavanje posljedica klimatske krize putem subvencija, te reforma globalnog financijskog sustava. Naposljetku, predlaže se i uvođenje progresivnog poreza uz pomoć kojeg bi se ne samo smanjivala nejednakost nego i generirali resursi za provođenje ovih politika. Čak i uz minimalne stope poreza milijarderima i centimilijunašima od dva, tri ili pet posto, globalni BDP povećao bi se između 0,45 i 1,1 posto postotnih poena, zaključuje se u istraživanju.