Foto: Luis Villasmil / Unsplash
U Bosni i Hercegovini se, zbog duboko ukorijenjene patrijarhalne strukture društva, nasilje u porodici često percipira kao vaspitna mjera jačeg nad slabijim koja ne treba i ne smije da prelazi granice četiri zida. A dok društvo zatvara oči pred sve više izraženijim problemom, tišina vrišti kroz zatvorene zidove ostavljajući žene žrtve nasilja da se same bore protiv nasilnika.
U javnom diskursu rodno zasnovano nasilje ima prepoznatljiv oblik – modrice, krvave rane, rasječene usne, raščupana kosa, poneka slomljena kost, prazan pogled. Ali postoje one modrice koje nisu vidljive, rane koje su poznate samo jednoj osobi, pogled zamaskiran u normalan život.
Bosna i Hercegovina (BiH) je postala visokotolerantna na skoro sve oblike nasilja te je tako i rodno zasnovano nasilje postalo svakodnevnica našeg društva. Uznemirujući naslovi u bosanskohercegovačkim medijima koji govore o užasnim primjerima nasilja nad ženama, često i sa smrtnim ishodom, svjedoče brutalnošću ljudskog uma, kukavičluku, pasivnošću sistema. Česti su i izvještaji nevladinih organizacija, poput OESS-a, USAID-a, UN-a, koji iznose podatke o primjerima rodno zasnovanog nasilja.
Iako u Bosni i Hercegovini postoji donekle zadovoljavajući pravni okvir koji reguliše rodno zasnovano nasilje, u praksi stvari ne idu pravim smjerom. Neefikasna zaštita, nepovjerenje u rad nadležnih institucija, nepostojanje jedinstvenog sistema prikupljanja podataka o žrtvama rodno zasnovanog nasilja, te neprihvatanje i neprijavljivanje nasilja, žrtve često šalje na put bez povratka.
Ekonomsko i psihološko rodno zasnovano nasilje je problem oba spola
Četiri najpoznatije vrste nasilja koje čine rodno zasnovano nasilje su fizičko, psihološko, seksualno i ekonomsko nasilje. Kao relativno nedavno prepoznate kategorije nasilja, koje su dugo bile zanemarivane, ekonomsko i psihološko nasilje često ostaju u sjeni druge dvije vrste nasilja, najviše zato što su posljedice fizičkog i seksualnog nasilja (naj)vidljivije.
Mnogo je manje vidljivo nasilje u vidu potpune ili djelimične kontrole novca, zabrane rada, sabotiranja pokušaja da se pronađe ili zadrži posao, verbalnog umanjivanja vrijednosti žene.
Nura* (53) kaže da joj je život kod roditelja bio izuzetno težak, te da su je udali sa nepunih 18 godina, kada i počinje njena noćna mora.
,,Kad sam se udala, odmah mi je rekao da je ženi mjesto u kući. Brinula sam o njemu, njegovim roditeljima, ali je bio škrt i na jednoj marki. Znao me je i udariti, ali pravi haos je nastao nakon smrti njegovih roditelja. Tada mu nikad nisam bila dobra. Za sve je mene krivio, pa su udarci i ponižavanja postali češći“, priča Nura.
Nura nije sama u ovoj priči. Istu sudbinu dijele mnoge žene, mlade djevojke i djevojčice. Ajla Aljić (24) je jedna od njih.
,,Prvi put sam doživjela nasilje sa svojih 20 godina kada sam se udala. Nasilje sam doživjela od svog muža, ali na početku ja nisam bila svjesna da je to to“, kaže Aljić ističući kako je vjerovala da će se stvari promijeniti, ali one su vremenom postajale gore. ,,Kada ne bi uspio da mi se suprostavi riječima, prešao bi na fizičko maltretiranje.“
Prema istraživanju OESS-a objavljenog 2019. godine psihološko nasilje se javlja kao najrasprostranjeniji oblik nasilja nad ženama – od približno 640 000 žena koje su učestvovale u istraživanju, čak 36 % njih je bila žrtva psihološkog nasilja, a od tog broja njih 12 % je žrtva ekonomskog nasilja.
Učestalost ova dva oblika nasilja je veća među ženama koje žive u ekonomski siromašnijim domaćinstvima, među ženama koje odobravaju patrijarhalne stavove i među ženama čiji partneri imaju problema s konzumacijom alkoholnih pića i droga.
Tradicionalna uloga žene
,,U BiH nasilje, prema istraživanjima, se bazira na fizičkom, ekonomskom, psihološkom i seksualnom nasilju, ali priroda ovakvih istraživanja je veoma kompleksna. Najčešći uzrok je ekonomsko nasilje koje je uvijek agens movens, circulusa viciosusa muškog nasilja u porodici. Zbog nemogućnosti ostvarenja uloge hranitelja u porodici, vlastitih frustracija, muškarac poduzima nasilje u porodici“, objašnjava Lejla Mušić, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Psihološko i ekonomsko nasilje su kažnjivi oblici nasilja u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Prepoznati su i kao kažnjivi oblici nasilja mnogih međunarodnih ugovora koje je država ratificirala. Ali ove dvije vrste nasilja nisu toliko zastupljene u javnosti kao fizičko jer patrijarhalno ustrojstvo ljudskog mentaliteta podrazumijeva da je muškarac taj koji kontroliše novac i izdržava porodicu. Iako je položaj žena danas u BiH povoljniji u odnosu na raniji period, taj položaj je daleko od zadovoljavajućeg.
,,Žene se suočavaju sa različitim izazovima kroz sve društvene sfere, još uvijek imaju tradicionalnu ulogu, posebno prisutnu u ruralnim sredinama, a često su izložene raznim oblicima porodičnog nasilja“, kaže Sanja Sahačić, psiholog i koordinator Sigurne kuće u Sarajevu.
,,Zabranio mi je da se viđam s rodbinom. Roditelje sam viđala samo ako mi on to dopusti. Sve što bi zaradio, potrošio bi na alkohol, a od mene se očekivalo da svaki dan ručak bude na stolu“, priča Nura dodajući da ona nije imala izlaza jer je nasilje muža bila ,,njena sramota“.
Kada je odlučila da sa svoje dvoje maloljetne djece (djevojčicom od tada 2 godine i 2 mjeseca i bebom od mjesec dana) okrene leđa životu koji je živjela četiri godine, Ajla nije imala ni stalni posao, ni stan, ni auto. Ali to je morala uraditi radi svoje djece. ,,Samu sebe sam počela zarobljavati i pretvarati se u ono što ja nisam. On je od mene napravio jako depresivnu osobu, a ja sam mu to dopustila. Odlučila sam da je dosta zbog djece. Nisam htjela da one odrastaju mislivši da je to normalno“, kaže Aljić ističući da djeci dugujemo lijep život, ljubav, znanje, sigurnost. „Vaša djeca nisu sigurna ako vi niste sigurne, ako gledaju kako vas njihov otac maltretira.“
Šutnja nije zlato
Nedostatak kvalitetnog obrazovanja i muškaraca i žena, nedovoljna informisanost i nezainteresovanost o porastu broja žrtava psihološkog i ekonomskog nasilja, neadekvatan pristup svih medija prema ovom problemu, pasivizacija žrtava, indoktrinacija patrijarhata i toksične muškosti, feminizacija siromaštva i slike o ženi kao manje vrijednoj, ukalupljeni mentalitet i strah od nepoznatog utiču na guranje rodno zasnovanog nasilja pod tepih.
Sahačić ističe jako bitnu ulogu medija u pristupu ovom problemu jer „žene se trebaju ohrabriti da prijave nasilje, ali isto tako je važna i senzibilizacija građana prema rodno zasnovanom nasilju“.
Žene žrtve nasilja često nasilje trpe zbog osjećaja nesigurnosti, krivnje, straha, osjećaja izgubljenosti, ali i zbog manjka informacija kome i kako se obratiti za pomoć. Nasilje nad ženama se često deklariše kao ,,ženski problem“, a tome pogoduje neadekvatan pristup medija, ali i državnog sistema.
Ajla Aljić ističe da je svog muža prijavila policiji, ali da je njihov stav bio ,,hladan i nezainteresovan“.
Iz javnog diskursa je potrebno izbaciti promociju stereotipa koji negativno utiču na percepciju o rodno zasnovanom nasilju.
Ranjivost na tržištu rada povećava ranjivost u partnerskim odnosima
Ekonomsko i psihološko nasilje se temelje na kontroli druge osobe. Potpuna ili djelimična kontrola otvara put drugim oblicima nasilja, a žrtve ekonomskog nasilja, zbog ekonomske ovisnosti o nasilniku, ne mogu jednostavno izaći iz takve veze, pogotovo ako ne postoji neko kome se mogu obratiti. Ekonomsko nasilje često prati manipulacija, verbalno vrijeđanje, ucjene i prijetnje, što žrtve vrlo često ostavlja bez podrške, a ranjivost na tržištu rada povećava ranjivost u partnerskim odnosima.
U Sigurnoj kući u Sarajevu, u kojoj je od osnivanja boravilo 2 138 korisnika (771 žena, 1013 djece i 354 djevojke), provode se razne aktivnosti kako bi se osnažile žene na nekoliko polja, uključujući i ekonomsko.
„Ekonomska nezavisnost i finansijska stabilnost su ključni u procesu osamostaljenja žena kada se odluče da izađu iz nasilne sredine. Kroz različite projekte [Fondacije za lokalnu demokratiju] nastojimo da žene dobiju ekonomsku podršku, kroz otvaranje mogućnosti za razvoj poduzetničkih ideja u cilju konkurentnijeg uključivanja žena na tržište rada“, kaže Sahačić ističući da smanjenje nejednakosti žena i muškaraca na tržištu rada bi doprinijelo potrebnom osnaživanju žena.
U Centru za žene Fondacije za lokalnu demokratiju realizuju se edukacije u cilju razvijanja poduzetničkih ideja, a često se žene i finansijski podržavaju.
Ako uzmemo u obzir sve nepovoljnosti na tržištu rada prema jednoj ženi – nemogućnost pronalaska posla jer je žena žena, prekovremeni rad, nedovoljno plaćen rad, neafirmitivna percepcija koje društvo ima o ženi – razumljivo je kako niti jedan oblik nasilja nije i ne smije ostati privatan.
Prema riječima profesorice Mušić, neafirmitivna slika o ženama je itekako prisutna u javnom prostoru i ona umanjuje vrijednost žene samo na fizičku ljepotu: „U političkim kampanjama pitanja koja se postavljaju ženama uključuju i negativni osvrt na njihov fizički izgled/modni stil što je dubiozan i kompleksan problem ženskih političkih kampanja, a ujedno i prepreka napredovanju žena na vlasti“, ističe Mušić dodajući da patrijarhat uspijeva tamo gdje je samo nekoliko žena na vlasti.
Nekada je teško prepoznati znakove ekonomskog i psihološkog nasilja. Nekada je teško napraviti taj prvi korak ka novom životu jer postoji strah da pruženu ruku neće imati ko uhvatiti. Nekada je jednostavno lakše prigrliti demone prošlosti i pustiti ih da prošetaju šumom ,,lijepih“ sjećanja. Ali izgubiti sebe je najopasnije i niti jedna žena ne zaslužuje da ostane u mraku, jer i nemoguće postaje moguće ako se to želi.
*Nura je proizvoljno ime korišteno da se sačuva pravi identitet sagovornice.
Amina Sejfić – balkandiskurs.com