Foto: Sofia Sabel
U zemlji ispisanoj istorijom podjela, gdje granice nisu samo na karti, nego i u glavama, živi jedan narod koji granice ne priznaje, ali ih svakodnevno osjeća na vlastitoj koži. Romi u Bosni i Hercegovini – državljani bez prava, susjedi bez glasa, ljudi čija svakodnevnica preživljava u sjenama državnih prioriteta.
Piše: Ivana Đurđević
Procjene govore o 25.000 do 50.000 Roma u BiH. Iako čine najveću nacionalnu manjinu u zemlji, njihova prisutnost se ne ogleda u zakonima, već u statistikama siromaštva. Više od 90% Roma nema stalna mjesečna primanja. Više od 60% njih živi u neuslovnim objektima – barakama, improvizovanim kolibama, često bez vode i struje. Djeca, ako i pođu u školu, rijetko je završe. Romi žive znatno kraće od ostatka stanovništva – ne zato što žele, već zato što nemaju izbora.
Ali brojke ne bole koliko priče.
Bijeljina: Grad s najvećim romskim naseljem u BiH
Negdje između crnogorice i blatnjavih ulica, na istočnom rubu Bijeljine, nalazi se najveće romsko naselje u Bosni i Hercegovini. Zvanično se zove „Romska mahala“, nezvanično – zove se dom.
U ovom dijelu grada vrijeme ne teče, već staje. Zimi, hladnoća škripi kroz pukotine drvenih zidova. Ljeti, sparina se miješa s ustajalim mirisima kanalizacije koja nikada nije stigla do ovih ulica. Ulične česme, kada rade, pružaju jedini izvor pitke vode za desetine porodica.
Upoznajemo Nedima Begića, 13-godišnjaka koji dijeli sobu s još četvoro braće i sestara. Njegov dan počinje traganjem za plastičnim flašama koje kasnije prodaje. U školu ne ide. Kaže da ga ne žele.
Prema lokalnim podacima, u Bijeljini živi oko 500 registrovanih Roma, ali realni broj je daleko veći – procjenjuje se i do 1.500. Većina ih je nezaposlena. Socijalna pomoć je minimalna ili neredovna. Sistem je birokratizovan do tačke obesmišljavanja. „Imate pravo na pomoć – ali nemate papir koji to dokazuje“, objašnjava za BUKU Esma Beganović, samohrana majka troje djece.
Neformalni status, formalna diskriminacija
Problem počinje i prije rođenja – mnogi Romi nisu ni registrovani u matičnim knjigama. Djeca bez identiteta. Bez imena na papiru, bez prava na zdravstvenu zaštitu, školu, pa čak i na postojanje. Kada se i upišu, njihova školska sudbina često bude obilježena stigmom, predrasudama i segregacijom.
„Najveći izazov je i dalje ta sveprisutna diskriminacija i anticiganizam. Mi nastojimo da kroz Dnevni centar omogućimo da djeca budu sklonjena s ulica, da uče i rade. Takođe radimo i na ekonomskom osnaživanju kroz naše socijalno preduzeće ‘Agro plan’ – zapošljavamo Romkinje u povrtlarskoj proizvodnji i omogućavamo im na taj način da rade, zarađuju i budu ekonomski neovisne“, kaže za BUKU Dragana Petrović, programska radnica Centra za integrativnu inkluziju Roma „Otaharin“.
Ipak, iz godine u godinu Roma je sve manje – odlaze tražeći bolje uslove života.
„Trenutno je u Bijeljini oko 1.200 Roma. Ove godine je otišlo više od 80 porodica. U osnovnim školama imamo preko 130 djece, dok srednje škole pohađa sedmoro učenika, a troje je na fakultetu“, kaže za BUKU Fatima Džanić, članica Udruženja građana za promociju obrazovanja Roma „Otaharin“.
Zdravstveni sistem ih ne vidi. Prema istraživanjima Helsinškog komiteta i UNDP-a, više od 80% Roma nema zdravstveno osiguranje. Bolest često znači – kraj.
Kultura kao otpor
Uprkos svemu, Romi ne prestaju da pjevaju. Svake godine, u Bijeljini se održava festival „Baro Drom“ – što na romskom jeziku znači „dugi put“. Simbolično, jer dugi put vodi i do inkluzije, i do pravde, i do slobode. Djeca plešu na starim betonskim pločama, žene nose marame u jarkim bojama, a stariji pjevaju pjesme koje niko više ne snima, ali koje se pamte.
Ali pjesma nije dovoljna. Potrebna je akcija.
Uprkos svim nedaćama, i ove godine svoj najveći praznik – Đurđevdan – Romi u Bijeljini dočekuju s radošću, okupljajući porodicu i prijatelje uz muziku, pjesmu i veselje. Pripreme počinju još dan ranije, kada se bere bilje i voda sa izvora, za koju se vjeruje da ima iscjeljujuća svojstva.
„Okupimo se ovdje svake godine, ustanemo rano ujutro i onda beremo vrbove grančice, koje kasnije bacamo u rijeku. Na taj način, kako se vjeruje, odbacujemo sve negativnosti iz prošle godine. Đurđevdan je i vrijeme kada su, po tradiciji, naši preci kretali s čergama na put. Od ovog dana, kako se smatra, možemo spavati napolju pod otvorenim nebom. Za Đurđevdan bojimo i jaja, dočekujemo rodbinu i prijatelje“, priča za BUKU Esma Beganović, koja živi sa mužem i šestero djece u staroj trošnoj kući bez krova.
„Muž i ja skupljamo željezo, skupljamo plastične flaše. Nekad na dan zaradiš 3 KM, nekad 5. Uspijemo nabaviti hljeb i mlijeko. Ali jedva preživljavamo. Snalazimo se kako znamo“, kaže Esma.
Ovo nije priča. Ovo je poziv.
Romi ne traže milostinju. Oni traže ono što im je rođenjem zagarantovano: život dostojan čovjeka. Bosna i Hercegovina ne može naprijed dok god jedan njen narod ostaje nepomičan, zakovan u blato i tišinu.
Ova priča nije (samo) o Romima. Ovo je priča o nama – o društvu koje zna, ali ne reaguje. O institucijama koje vide, ali ne djeluju. O tišini koja traje toliko dugo da je postala navika. O cjelokupnom društvu koje ih čini nevidljivim.
A ta nevidljivost nije njihova krivica. Ona je – naša sramota.