Foto: Armin Durgut/Pixell
“Naše institucije su se pogubile u tom balansiranju između ekonomskog interesa i zdravlja građana. Ovo drugo im nije ni u peti. Razmišljanje i planovi političara su na maksimalno četiri godine, koliko im traje mandat. Sve što se mora raditi na duge staze njih ne zanima, a problem utjecaja zagađenja na zdravlje je nešto što se javlja dugotrajno, nakon duge izloženosti zagađenju kreću maligna oboljenja.”
Piše:Gordan Duhaček
Dokumentarni film Nebo iznad Zenice (2024.) Zlatka Pranjića i Nanne Frank Møller prati dugogodišnju borbu aktivista iz udruženja Eko forum Zenica za čist zrak u njihovom gradu, u kojem je do donedavnog zatvaranja najveći zagađivač bila koksara u vlasništvu međunarodne korporacije ArcelorMittal.
Nebo iznad Zenice je ove godine dobio Posebnu nagradu za ekonomsku osviještenost na Sarajevo Film Festivalu, a prikazan je i na nizu festivala diljem svijeta, dobivši nagrade na festivalima dokumentarnog filma u Češkoj, Norveškoj, Srbiji, Hrvatskoj i Litvaniji. U BiH ga se može pogledati na online platformi Max.
DOKUMENTARAC U DANSKOJ PRODUKCIJI
Dokumentarac je nastao u danskoj produkciji, a poveznica sa Zenicom je rođeni Zeničanin i koautor filma Zlatko Pranjić, koji živi u Londonu od 1992. godine. Njegov prijatelj iz djetinjstva Samir Lemeš, inače profesor na Politehničkom fakultetu u Zenici, predsjednik je Upravnog odbora Eko foruma Zenica, te i glavni protagonist dokumentarca, koji se može gledati i kao svojevrsni horor film.
Naime, dok gledamo prizore sukljanja crnog dima iz zeničke koksare i panoramu grada koji izgleda kao nešto iz filma Blade Runner, teško je ne osjetiti jezu zbog očitog trovanja ljudi kojem svjedočimo.
Nebo iznad Zenice dokumentira borbu zeničkih ekoloških aktivista u periodu od 2017. do 2024. godine, čiji je ključni cilj bio natjerati javne institucije da počnu primjenjivati važeće zakone i propise, a kako bi time konačno natjerali korporaciju ArcelorMittal da na koksaru ugradi odgovarajuće filtere, kakve postrojenja te korporacije imaju u zemljama Europske unije i koji bitno smanjuju zagađenje zraka i okoliša.
Cijela priča ima i kafkijanske elemente, s obzirom na nevjerojatan otpor raznih nivoa vlasti da rade ono što im je posao i da pokažu barem minimalnu brigu za zdravlje građana u BiH, konkretno u ovom slučaju u Zenici, iako i drugdje vlada isti mentalitet među vladajućima.
Ekološkim aktivistima tako trebaju godine da bi natjerali nadležne da, na primjer, izmjere koncentraciju kancerogenog benzena u zeničkom naselju Tetovo, u kojem ljudi masovno umiru od raka, a mladi obolijevaju od dijabetesa. Kada se to mjerenje konačno napravi, ispostavlja se da benzena ima 250 puta više nego što je propisana dozvoljena granica.
Indikativno je i što ArcelorMittal nije bio zainteresiran surađivati s autorima filma Nebo iznad Zenice, te su se u vezi svih optužbi na svoj račun na kraju oglasili samo dugim tekstualnim očitovanjem, dok snimanje unutar kruga željezare nisu dozvolili.
Dodatno frustrirajuće je i što se u Nebu iznad Zenice vidi i ravnodušnost institucija EU, konkretno Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), prema uništavanju zdravlja građana Zenice. EBRD je odobrila kredit ArcelorMittalu za izgradnju toplane koja je radi na temelju plinova iz koksare, najgoreg od svih zeničkih zagađivača, ali su na razne birokratske načine izbjegavali odgovornost za to da bi koksara trebali imati odgovarajuće filtere za ispušne plinove koji truju grad.
Aktivisti Eko foruma Zenica su, nakon pažljivog proučavanja dokumenata EU, našli važeće propise koji ukazuju na to da EBRD ne može tako lako oprati ruke od svega.
Naravno, kad su aktivisti konačno isposlovali odgovarajuće reakcije raznih domaćih i europskih institucija u vezi toga da se na koksaru moraju ugraditi filteri, korporacija ArcelorMittal je jednostavno odlučila obustaviti proizvodnju koksa, umjesto da filtere ugradi.
ARCELORMITTAL I POZICIJA MOĆI
O tome kako su snimanje i međunarodna recepcija Neba iznad Zenice utjecali na djelovanje i rezultate Eko foruma Zenica razgovarali smo sa Samirom Lemešom.
“Korporaciji se na kraju više isplatilo da zatvore koksaru nego da u nju investiraju kako bi manje zagađivala. Njima je i posebno važna njihova međunarodna reputacija, a pokazalo se da ovaj film ima mnogo veći doseg od svega što smo godinama prije radili u medijskom smislu”, kaže Lemeš na početku razgovora za Valter.
Lemeš upozorava da bi se situacija s proizvodnjom čelika u Zenici mogla uskoro zakomplicirati.
“Pitanje je i šta će se desiti 2026. godine kada EU uvede takse na emisije ugljika, hoće li opstati proizvodnja u zeničkoj željezari, jer će njihov čelik biti toliko opterećen tim taksama da neće biti konkurentan za izvoz u EU. Ta željezara ne proizvodi kvalitetni, legirani čelik koji se može dalje prerađivati u druge proizvode, već samo armaturu, što je najjeftiniji proizvod od čelika i ima najprljaviju proizvodnju. To rade u BiH. Mi smo od početka bili osuđeni na to da budemo začelje Europe, građani drugog reda koji trpe zagađenje, zato što država nije u stanju da to spriječi”, objašnjava on.
Zanimalo nas je i kako tumači indolenciju raznih domaćih institucija u vezi zagađenja okoliša.
“Budžet korporacije je 20 puta veći od budžeta cijele naše države. Naravno da oni onda nastupaju s pozicije moći i oni su ti koji diktiraju pravila. Da je država jača – onda bi država diktirala pravila. To je izraz nemoći države. Mi smo imali jedan projekat o inkluzivnom dijalogu s biznisom, te smo dvije godine održavali zatvorene sastanke na kojima su bili predstavnici institucija, predstavnici kompanije, i mi kao civilno društvo. Rezultat tog projekta nakon dvije godine je bio da smo uspostavili malo bolju suradnju s ministarstvima, međutim nismo nikad uspjeli uspostaviti dobar odnos s kompanijom, zato što oni imaju moć i rade šta hoće”, smatra Lemeš i dodaje:
“Naše institucije su se pogubile u tom balansiranju između ekonomskog interesa i zdravlja građana. Ovo drugo im nije ni u peti. Stvar je u tome da svi političari u vlasti ništa ne razmišljaju dugoročno. Njihovo razmišljanje i planovi su na maksimalno četiri godine, koliko im traje mandat. Sve što se mora raditi na duge staze njih ne zanima, a problem utjecaja zagađenja na zdravlje je nešto što se javlja dugotrajno, nakon duge izloženosti zagađenju kreću maligna oboljenja.”
JE LI RADNO MJESTO BITNIJE OD ZDRAVLJA
Lemeš ističe da je snimanje dokumentarnog filma “Nebo iznad Zenice” predstavljalo poticaj ljudima iz Eko foruma da ne odustanu od svojih nastojanja, unatoč svim preprekama.
“Bilo je bezbroj situacija u kojima smo izgubili svaku nadu. Tu je zapravo pomoglo snimanje dokumentarnog filma. Nazvao bi me Zlatko i rekao da on i Nanna dolaze u Zenicu snimati, pitao ima li neki sastanak organiziran da mogu to snimiti”, prisjeća se.
Zanimljivo je i kako im je prisustvo kamere znalo pomoći u dijalogu s institucijama.
“Jedan od tih sastanaka, s federalnim Ministarstvom okoliša, se vidi i u filmu. Ministrica onda u prisustvu kamere pristane napraviti neka mjerenja koja se nisu radila deset godina. To što su nas snimali za dokumentarac nam je znalo biti poticaj. Snimanje filma pomoglo je i u smislu da se u BiH političari, ali i ljudi uopće, drugačije ponašaju kad su prisutni stranci. I sad kad dođe neki stranac iz Danske i snima s kamerom, onda to odjednom daje drugu težinu. Mogu slobodno reći da je film u velikoj mjeri pomogao da se situacija u Zenici promijeni i da je bio katalizator promjena. Ni mi možda ne bismo bili toliko uporni da nije bilo te kamere”, priznaje Lemeš.
Jedan od problema s kojim se Eko forum Zenica suočava su i reakcije građana, koji su spremni zbog radnog mjesta žrtvovati svoje, ali i tuđe zdravlje, što Lemeš opisuje kao “lažnu dilemu”. U svakom slučaju, u Zenici su ekološki aktivisti nailazili na podijeljene reakcije, te Lemeš smatra da “i dalje živimo u politički nezrelom društvu.”
Nebo iznad Zenice zorno prikazuje i koliki strah vlada među ljudima u BiH. Napori aktivista često se gledaju sumnjičavo baš zbog straha, primjerice od gubitka radnog mjesta.
Lemeš objašnjava da ljude u BiH u strahu drže samoproglašene političke elite, koje koriste strah kao sredstvo pritiska i zadržavanja svojih pozicija moći.
“Da se ljudi ne plaše, te ‘elite’ bi davno sletjele s vlasti. Mi već 30 godina na vlasti gledamo iste face, a čim se krene s pričom o korupciji, odmah se desi neki incident na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi da se ljudi zastraše. Držanje ljudi u strahu je recept za očuvanje vlasti, ne samo u BiH. Pogledajte i preko Drine, prepoznaćete isti recept”, kaže.
KVALITET ZRAKA SE POBOLJŠAO
Zanimalo nas je i kako gleda na vlastiti izlet u politiku, koji je uslijedio nakon protesta 2014. godine.
“Ušao sam u Skupštinu kantona s namjerom da budem opozicija, jer se ne vidim u tim vladajućim partijama, međutim stranka u kojoj sam bio je preko noći, čim su završeni izbori, odlučila ući u koaliciju s nacionalistima, i odmah sam shvatio da sam pogriješio s ulaskom u politiku. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim u čemu sam pogriješio. Greška je bila u motivu, jer sam ušao u politiku s motivom da mijenjam stvari, ali kod nas politika ne mijenja stvari nego samo trguje. Shvatio sam da više promjena mogu napraviti kao dio civilnog društva, nego iz politike kakva je sad u BiH”, navodi Lemeš.
On upozorava da se Zeničani sada počinju suočavati s problemima u vezi grijanja.
“Toplana i dalje radi, koristi plin iz visoke peći, a po potrebi koristi zemni plin koji se uvozi iz Rusije. Upravo ove zime, kako koksara više ne radi, mi smo nekoliko puta već imali reducirano grijanje, jer kontrolu nad toplanom ima ArcerolMittal. Oni odlučuju kad će se zavrnuti ventil i koliko će se toplote isporučiti za grad. Iako je kredit EBRD-a odobren za potrebe grada, ta toplana je u stvari napravljena za tehnološke potrebe ArcelorMittala. Njima kad god zatrebaju pare, oni preusmjere to sebi za proizvodnju, a gradu koliko ostane. Jedina utjeha je što se još pet godina neće mijenjati cijena grijanja, ali problem je u kvaliteti usluge. Pitanje je šta će se desiti za pet godina, ili ako ArcelorMittal i prije toga odluči ugasiti proizvodnju u željezari. Većinski vlasnik toplane je ArcelorMittal. U ovom trenutku građani Zenice zapravo vraćaju kredit EBRD-u za ArcelorMittal, tako što kupuju energiju za grijanje od toplane”, ističe Lemeš.
U svakom slučaju, otkako je koksara zatvorena, kvaliteta zraka u Zenici se bitno poboljšala. Sada je najveći pojedinačni zagađivač u gradu dimnjak bolnice, koja se grije ugljem.
Iz Eko foruma Zenica su pak na Facebooku prije nekoliko dana upozorili da stanica za mjerenje kvalitete zraka u naselju Tetovo ne radi još od augusta. Nadležni očito baš i ne pokazuju veliki interes da je brzo osposobe. Borba za okoliš i zdravlje ljudi se nastavlja.
Izvor: Valter