Foto: The Guardian
Za generaciju mladih Iračana koji su odrasli znajući samo za rat, život nije lak. Širom Bagdada, mladi i tinejdžeri se bore da ostvare svoje ambicije, a mnogi se suočavaju s izazovima.
Glavni grad Iraka, Bagdad, ponovo je živ – njegove pijace i ulice su šarene i prometne, kafići puni gomile mladih ljudi, a u zraku se osjeti dugotrajan miris svježeg kardamoma.
Prošlo je 20 godina od početka invazije pod vodstvom SAD-a koja je srušila tadašnjeg predsjednika Sadama Husseina – pokrenute pod lažnom pretpostavkom da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Uslijedile su godine nasilja, uključujući sektaški građanski rat, česte terorističke napade Al-Qaide i, na kraju, pojavu Islamske države. Oko 300.000 civila je poginulo u sukobima u proteklih 20 godina, ostavivši veliki dio Iraka razorenim.
Lice Bagdada se stalno mijenja: ruše se betonski zidovi uništeni u eksplozijama, pojavljuju se novi co-working prostori, obala rijeke Tigris se preuređuje i gradi se punom parom. Mladi su sive zidove pretvorili u šarene murale, prazne zgrade u restorane, a na ovu generaciju ljudi u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama se polaže toliko nade.
U glavnom gradu, Bagdadu, to su i studenti i instruktori baleta, i umjetnici i amputirci koji su izgubili udove tokom teških godina sukoba, poduzetnici i vlasnici preduzeća. Mnogi su rođeni u ratu i sada su razapeti između dva izbora.
„Moja generacija ili želi napustiti Irak i početi ispočetka, ili na drugi način ostati ovdje i investirati, obnoviti i pokrenuti našu zemlju naprijed“, kaže Anwar Ahmed, 23-godišnji ekolog. “Lično, vjerujem da me Bagdad treba – pa čak i kada nije uvijek lako, mislim da i meni treba Bagdad.”
Naravno, dodaje ona, Bagdad sa svojih 8 miliona stanovnika ne mora uvijek govoriti u ime ostatka zemlje – ali “ovdje počinje promjena”.
Preko polovine iračke populacije od 42 miliona mlađe je od 25 godina – navela je Svjetska banka – jedna od najmlađih populacija na svijetu. Mnogi mladi ljudi puni su ambicija i poleta, ali u jednakoj mjeri ima beznađa, pa čak i očaja. Stopa nezaposlenosti u Iraku iznosi oko 14%, korupcija u vladi je rasprostranjena, nasilje nad ženama – uključujući i femicide – je uobičajeno, a sektaški politički sistem nije revidiran od američke invazije. Demonstracije širom zemlje izbile su 2019. upravo iz tih razloga – s mladima na čelu – ali brutalni udar vlade doveo je do toga da je više od 500 ljudi ubijeno, a hiljade povrijeđeno.
Ipak, mlađa generacija Bagdada mogla bi biti odlučnija nego ikad. “Mi smo ti koji definiramo budućnost Bagdada – i Iraka, to se ne može poreći”, kaže Ahmed, u majici Black Sabbatha, sjedeći ispred gradskog društvenog centra gdje u slobodno vrijeme drži časove udaraljki. Ona, kaže, radi od svega pomalo: umjetnica je, muzičarka, ali prije svega klimatska aktivistica koja radi puno radno vrijeme za lokalnu humanitarnu grupu koja ima za cilj očuvanje rijeke Tigris, glavnog izvora vode u Iraku. “Naša generacija je vrlo svjesna kada su klimatske promjene u pitanju jer živimo u jednoj od najteže pogođenih zemalja svijeta. Česte suše, nestašice vode i oluje prašine – to je nažalost naša budućnost”, dodaje ona.
Ahmedova porodica je uvijek podržavala njene ambicije, ali ona zna da to nije svuda i svima tako – posebno mladim ženama.
„Mnoge porodice – i u velikoj mjeri društvo u cjelini – drže do konzervativnih normi i to može biti posebno teško za mlade žene“, kaže Lizan Selam, 26, i prva licencirana instruktorka baleta u Bagdadu. Njena porodica joj je uvijek držala leđa, ali kaže da se suočila sa godinama uznemiravanja i napada na društvenim mrežama, dok su stranci na internetu njen posao smatrali “prljavim i zabranjenim”.
Danas predaje za 45 studenata u Bagdadu, ali priznaje da nije lako. „Zbunjena sam“, kaže ona. “Dio mene želi ostati u Bagdadu i investirati – drugi dio želi otići. Ne vidim sebe kao dio ove zajednice osim ako se ne promijeni, ali u isto vrijeme, možda moram biti ovdje i učiniti svoj dio i pomoći da se ta promjena donese.”
Za Mustafu Rahmana, također 26-godišnjaka, promjena je došla na neočekivan – i neželjen – način. Imao je jedva 10 godina kada su on i njegova majka izašli na lokalnu pijacu u njegovom rodnom gradu Abu Ghraibu, pola sata vožnje od glavnog grada. Bombaš samoubica izazvao je eksploziju u kojoj je poginulo mnogo ljudi, prisjeća se Rahman. Njegova majka je preživjela, a on je ostao bez noge. Uslijedile su godine agonije i depresije i tek prošle godine, kada se pridružio fudbalskom klubu za amputirane osobe, mogao je krenuti naprijed. Sada trenira tri puta sedmično, nadajući se da će na kraju ući u reprezentaciju Iraka.
“Postoji jedna stvar koju sam shvatio”, rekao je, stojeći na fudbalskom terenu, praveći pauzu tokom treninga pod užarenim suncem. “Ožiljci rata su posvuda, ne možemo to zanemariti. Ali moramo živjeti s tim i izvući najbolje iz toga. Moramo ići naprijed.”
federalna.ba/The Guardian/Stefanie Glinski