Bila je to jedina nuklearna elektrana u bivšoj zemlji. Stavljena je u pogon tijekom jugoslavenskog doba i jedina je na svijetu čije upravljanje dijele dvije države, Hrvatska i Slovenija. Njeni bi se reaktori trebali ugasiti 2023. godine, ali Zagreb i Ljubljana su joj produljili životni vijek za dvadeset godina – ne znajući kako skladištiti nakupljeni otpad u području s visokim seizmičnim rizikom.
Žičana kapija na kraju šumske staze, kamere i stražara sa čuvarem unutra. Ovo je skromni sigurnosni sustav koji štiti ulaz u zapuštenu vojarnu Čerkezovac, bivšu imovinu jugoslavenske vojske napuštenu već desetljećima. Ovdje, u neposrednoj blizini granice s Bosnom i Hercegovinom, Hrvatska planira od 2023. skladištiti sav svoj radioaktivni otpad “niske i srednje razine”: medicinski otpad, ali posebno polovicu otpada iz nuklearne elektrane Krško, čije upravljanje dijele Ljubljana i Zagreb. To je 4.800 m3 radioaktivnog materijala, poput šuta, filtera, alata ili kontaminirane odjeće.
Prema vlastima u Zagrebu, brdovito područje Trgovske gore “najstabilnije je područje u državi”. Međutim, 28. i 29. prosinca u sisačkoj regiji su zabilježena su dva potresa magnitude 5,2 i 6,3 po Richteru, koja su sravnila polovicu malog mjesta Petrinja, četrdesetak kilometara od Čerkezovca. “Zemljotresi su uzrokovani približavanjem afričke ploče euroazijskoj ploči”, objašnjava Snježana Markušić, voditeljica Odsjeka za geofiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. “Pod pritiskom afričke ploče, jadranska mikroploča okreće se prema sjeveru. Sedamdesetih godina su jugoslavenske vlasti procijenile da je seizmični rizik u regiji Zagreba i Krškog i dalje relativno ograničen i pokrenule izgradnju prve nuklearne elektrane te socijalističke federacije. Upravljanje su podjednako dijelile dvije republike Slovenija i Hrvatska, koje su ostale suvlasnici lokaliteta nakon sticanja neovisnosti 1991. godine.
Elektrana Krško, stavljena u pogon 1983. godine, je skromnih dimenzija: njezin jedini Westinghouseov reaktor ima snagu od 700 MW, četiri puta manju od najmanjeg francuskog aktivnog reaktora. “Instalacije su izgrađene na ploči od armiranog betona, postavljenoj na slojeve gline i pijeska”, nastavlja Snježana Markušić. Elektrana se zapravo nalazi uz Savu, glavnu pritoku Dunava. Mjere predostrožnosti trebale bi omogućiti postrojenjima da izdrže podrhtavanje tla do 9 stupnjeva po Richteru, “vrijednosti mnogo većoj od najžešćih potresa zabilježenih u regiji”, objašnjava geološkinja. Krajem prosinca 2020. u Krškom je pokrenut sigurnosni mehanizam, a postrojenje je moralo ostati zatvoreno gotovo 24 sata. Devet mjeseci ranije, nakon silovitog potresa 22. ožujka u Zagrebu, sve do Austrije su se mogle čuti osude rizika koji nuklearna postrojenja u Krškom predstavljaju za cijelu regiju.
Zajednička uprava
Postrojenjem upravlja tvrtka Nuklearna elektrarna Krško (NEK) 50% u vlasništvu slovenačke državne tvrtke Gen-Energija a 50% hrvatske državne tvrtke Hrvatska elektroprivreda (HEP). Proizvedena energija ravnopravno se dijeli između dviju zemalja. Ovaj sustav upravljanja, jedinstven u svijetu, nije prošao bez određenih trvenja nakon raspada Jugoslavije. Između 1998. i 2003, Ljubljana je prekinula visokonaponske vodove koji vode prema Hrvatskoj, zbog neplaćenih računa iz Zagreba.
Iako bilateralni odnosi ostaju hladni, to nije spriječilo parlamente dviju zemalja da 2015. godine izglasaju produljenje vijeka trajanja postrojenja za dvadeset godina, do 2043. godine. Bio je predviđen plan za razgradnju koji je 2018. potvrdila treća revizija Programa zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog goriva, ali ni Slovenija ni Hrvatska nisu našle za shodno obezbijediti operativna skladišta otpada prije potvrde produljenja rada nuklearnih postrojenja u Krškom. Ništa nije riješeno ni nakon šest godina.
Najopasniji nuklearni otpad, posebno istrošeno gorivo, skladišti se na lokalitetu Krško i trebalo bi tako ostati barem do 2065. godine, a vrlo vjerojatno i do 2105. Iako suho skladištenje, prema normama donešenim nakon Fukušime, omogućuje da se spriječi curenje u slučaju zemljotresa, ova tehnika postavlja ozbiljna pitanja kontrole stanja proizvoda, zapečaćenog u zavarenim i nepropusnim betonskim silosima. “Problem je u tome što malo znamo o trajnoj otpornosti ovog materijala”, brine se Tomislav Tkalec iz slovenačke nevladine udruge Focus. “A da ne spominjemo to što istrošeno gorivo treba držati ispod reaktora, “najrizičnijeg mjesta”, rekao je, dodavši da studije utjecaja provode tvrtke koje su naručili vlasnici postrojenja.
Kada je u pitanju odlaganje radioaktivnog otpada niske i srednje razine, situacija je već kritična. “Kapacitet postrojenja je popunjen 99%”, priznaje Miran Stanko, načelnik općine Krško. Igor Sirc, direktor Slovenačke uprave za nuklearnu sigurnost, to također djelomično priznaje, mada ne želi da navede bilo kakve brojke. “Iako je puno učinjeno na optimizaciji i smanjenju količine otpada, ako ga brzo ne premjestimo to riskira da izazove sigurnosne probleme”, kaže on. Prema slovenačkom ekološkom aktivistu Karlu Lipiču, koji predsjeda nevladinom organizacijom Zveza ekoloških gibanj (ZEG) “neće biti više prostora najkasnije krajem 2021. godine”.
Kako objasniti takav nedostatak pripreme? U srpnju 2020. Zagreb je definitivno odbio slovenački prijedlog za izgradnju zajedničkog skladišta u blizini tvornice, jedanaest godina nakon početka razgovora dviju država. “Rješenje koje su prihvatili Slovenci, betonski silosi pohranjeni na 80
metara dubine, pod freatičkom zonom, nije optimalno”, analizira hrvatski profesor Davor Grgić. “Postoji opasnost od zagađenja vode u Savi, uzvodno od Zagreba”. Ipak se čini da je Hrvatska najprije odbila slovenački prijedlog zbog velikog novca.
“Vlasti u Zagrebu objašnjavaju da je ionako potrebno sigurno mjesto za skladištenje radioaktivnog otpada iz bolnica u zemlji, ali njihovo su odbijanje motivirali uglavnom financijski interesi”, kaže novinar Daniel Prerad, koji istražuje hrvatsku nuklearnu industriju. “Nadasve, vlasti ne žele da
Slovenija preuzme upravljanje hrvatskim radioaktivnim otpadom i tako bude u mogućnosti unovčiti svoje usluge. ”
Od raspuštanja Nacionalnog instituta za radiološku i nuklearnu sigurnost 1. siječnja 2019. godine, nadležnost za nuklearnu energiju u Hrvatskoj pripada Fondu za razgradnju elektrane Krško. “Konkretno, to znači da je zakonodavac dao investitorima potpuno odriješene ruke: više nema nijednog tijela koje kontrolira ovaj rizični sektor”, žali se ekološki aktivist Toni Vidan. Ravnatelj ovog fonda Hrvoje Prpić, naravno, umiruje u vezi s lokalitetom Čerkezovac. „Skladište je nadzemna zgrada čiji temelj počiva na betonskoj ploči debljine 60-70 cm. Ne može biti infiltracije”, objašnjava. “U svakom slučaju, ovaj radioaktivni otpad nije opasan. Nemamo plan B, ali ne treba nam ”, kaže ovaj elegantni pedesetogodišnjak.
U Krškom slovenačka država nije oklijevala staviti ruku u novčanik kako bi osigurala potporu lokalnog stanovništva. “Samo u vidu poreza, tvornica gradu plaća 8,5 milijuna eura godišnje”, pojašnjava gradonačelnik ovog malog grada Miran Stanko. Ovom iznosu treba dodati “značajnu
izravnu javnu podršku općinskoj infrastrukturi, za jaslice, sportsku opremu ili starije osobe”. Gradsko vijeće je oduševljeno kad vidi kako se povećava broj njegovih građana, privučenih ekonomskom dinamikom koju pokreće nuklearna elektrana i tisućama indirektnih poslova povezanih s njom. Prema Karlu Lipiču, “moćni nuklearni lobi želi pridobiti potporu stanovništva za izgradnju drugog reaktora i ne usteže se financirati slovenačko civilno društvo kako bi kupio njegovu ćutnju.”
U Hrvatskoj ovaj nuklearni lobi nema stvarnu političku težinu i u čudnom je raskoraku: jedna od njegovih glavnih ličnosti, Tonči Tadić, istovremeno je istraživač na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu i bivši zastupnik krajnje desnice. Ne propušta nijednu priliku za ocrnjivanje Tita, “komunističkog diktatora”, dok elektrana Krško predstavlja izravno nasljeđe Jugoslavije… Glavne hrvatske političke stranke, kako desnice, tako i ljevice, smatraju da je jedini stvarni izazov pronaći ekonomski najpovoljnije rješenje problema otpada.
Upravljanje otpadom po nižoj cijeni
Pitanje skladištenja otpada otvoreno je još od izgradnje postrojenja. Na početku je razmatrano sedam lokacija u sjevernom dijelu Hrvatske, budući da je ostatak tla sastavljen od karsta, poroznog vapnenca neprikladnog za taloženje radioaktivnog materijala. Zagreb se 1998. definitivno odlučio za brda Trgovske gore. Pretpostavljalo se da je ovo najmanje trusna regija u zemlji, a njena glavna prednost je bila u tome što je gotovo nenaseljena. Ofanziva hrvatskih snaga u ljeto 1995. istjerala je većinu Srba koji su nekoć naseljavali istočne krajeve zemlje. “Općina Dvor je 1991. imala 14.500 stanovnika, a 1995. ih je ostalo samo 420”, navodi načelnik Nikola Arbutina. Vojarna Čerkezovac, mjesto koje je od 2014. izabrano za hrvatsko spremište radioaktivnog otpada, a trebalo bi biti otvoreno 2023. godine, nalazi se na teritoriju ove goleme općine za koju danas kažu da ima oko 5600 duša.
Nikola Arbutina, načelnik Općine Dvor
Prema procjenama Hrvoja Prpića, 15.000 stanovnika mjesta trebali bi dobiti 45 milijuna eura odštete u periodu od 45 godina. “Hrvatska država će svake godine uštedjeti 15 milijuna eura time što neće. plati Slovencima čuvanje otpada, a stanovnicima će platiti samo jedan milijun, jedva cijenu asfaltiranja ceste”, ogorčen je Daniel Prerad. Međutim, regija zaslužuje ozbiljna ulaganja. U krugu od četiri kilometra oko stare vojarne nijedna kuća nije priključena na struju, a do zgrada se stiže samo zemljanih stazama. “O novčanoj naknadi nikada nije službeno razgovarano. Ono što znamo, pronašli smo u medijima”, kaže Nikola Arbutina, član Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), koja brzo reaguje na kršenja prava ove zajednice u Hrvatskoj. Čudno je da stranka koja podupire konzervativnu vladu Andreja Plenkovića ovoga puta šuti sugerirajući time da postoji nuklearni “dogovor”. U svakom slučaju, regija ima premalo glasača da bi zainteresirala političare u Zagrebu.
Četvrt stoljeća nakon završetka borbi, Banovina, u kojoj se nalazi Čerkezovac, ostaje opustošen teritorij. “Regija se sporo oporavlja. Država ju je prepoznala kao regiju od posebnog interesa, ali kao da je zaboravljena”, žali se redatelj Daniel Pavlić, lokalno uključen u obranu okoliša. “Nema investicija, nema posla i ljudi masovno odlaze. Na kraju će izgledati poput Černobila s radioaktivnim otpadom koji žele pohraniti !” Podsjeća da je taj izbor “utoliko apsurdniji što se lokalitet Čerkezovac nalazi na manje od kilometra od područja klasificiranog kao Natura 2000 “.
Smještena na zapadnoj obali Une, rijeke koja predstavlja granicu s Bosnom i Hercegovinom, općina Dvor zaista je u srcu ruralne i netaknute regije. Stanovnici bi željeli razvijati organsku poljoprivredu i održivi turizam, njihove posljednje nade da će se izvući iz gospodarskog pada, pa će dolazak radioaktivnog otpada čak i niske i srednje razine neizbježno imati odbojni učinak. “Ovo uništava svaku perspektivu za ljude koji su ionako najsiromašniji u Hrvatskoj,” kaže Daniel Prerad.
Usprkos okupljanjima nekoliko tisuća protivnika posljednjih godina, stanovnici ne kriju svoj pesimizam. “Ovdje nitko ne vidi dobra u ovome, ali ne znamo kako to spriječiti”, sažeo je jedan od njih. Gradsko vijeće Dvora donijelo je samo rezoluciju o zabrani postavljanja spremišta radioaktivnog otpada na teritoriju općine, ali ona nije obvezujuća. U međuvremenu, kamioni koji ulaze i izlaze iz Čerkezovca diskretno nastavljaju svoj put dok ih stanovnici promatraju. Bosna i Hercegovina želi međunarodnu arbitražu.
U Bosni i Hercegovini, preko rijeke Une, također se pokušava organizirati odgovor. U Novom gradu je formirana udruga građana uz podršku lokalnih vlasti. “Ako se radioaktivni otpad skladišti u Trgovskoj gori, neće biti pogođeno samo stanovništvo Novog grada, već 300.000 stanovnika koji žive uz rijeku Unu”, rekao je gradonačelnik Miroslav Drljača. “Bunari koje koristi općina, infrastruktura za koju smo uložili 5,5 milijuna eura se nalaze na 900 metara od te lokacije. Ovi izvori pitke vode bit će zagađeni pri najmanjem curenju. ”
Bosanski stanovnici Une u više su navrata dobili podršku središnje vlade u Sarajevu. “Ovo je pitanje oko kojeg Bosna i Hercegovina ima jedinstveni stav”, ističe predsjednik parlamenta Denis Zvizdić. Ovo je prilično rijetka pojava u zemlji koja još uvijek pati od podjela. “Ako Hrvatska
odabere Trgovsku goru [za instaliranje radioaktivnog otpada], nećemo se ustručavati mobilizirati sve potrebne međunarodne konvencije i pokrenuti arbitražni postupak,” kaže on. Sarajevo bi se moglo pozvati na konvenciju iz Espooa: ovaj tekst predviđa procjenu utjecaja na okoliš u slučaju prekograničnih projekata, što Zagreb nikada nije predložio. Međutim, ta tema još nije stavljena na dnevni red bilateralnih susreta ove dvije susjedne zemlje.
Nakon potresa 28. i 29. prosinca diljem Banovine stvorile su se rupe od kojih su neke široke i po nekoliko metara. “Ti su krateri posljedica likvefakcije tla, jednog od najdramatičnijih fenomena seizmičke aktivnosti i uzroka teških oštećenja zgrada”, kaže geologinja Snježana Markušić. “Mjesto spremišta nuklearnog otpada u Čerkezovcu detaljno je analizirano i ocijenjeno prikladnim”, podsjeća ona. “Međutim, nakon nedavnih potresa na području Petrinje i Siska, studiju treba dopuniti novim podacima kako bi se ponovno procijenila prikladnost područja. “Hoće li Hrvatska imati vremena iznijeti plan B prije isteka roka 2023 ? Sve je vrlo nesigurno. “Nitko ne može predvidjeti kada će i gdje zemlja zatresti”, napominje ekološki aktivist iz Novog Grada, Mario Crnković. “Rotacija jadranske mikroploče nastavit će se i seizmičke aktivnosti koje ona uzrokuje neće se zaustaviti zbog naredbi nekolicine neodgovornih političara.”