Foto: Canada Post
Otkrivači inzulina smatrali su da nije etično da doktor profitira od lijeka koji pacijentima treba spašavati živote i svoje otkriće su besplatno dali čovječanstvu. Danas je inzulin korporativni biznis i nedostižan san za skoro 50 miliona ljudi koji sebi ne mogu priuštiti regularne doze
Urbana legenda kaže da se Frederik Banting probudio u pola noći krajem oktobra 1920. godine sa idejom kako da izliječi dijabetes. Kako to obično biva, misao je došla neočekivano, nakon višesatnog prevrtanja u krevetu usljed briga o poslu i parama. Prije spavanja je čitao neki članak o eksperimentima na psećem pankreasu i ideja je došla sama od sebe. U notesu koji je čuvao pored kreveta je zapisao: „Podveži pseći pankreas. Pričekaj razgradnju tkiva. Odstrani šta ostane i izoluj.“
Ovih nekoliko riječi zapisanih u besanoj noći prije sto godina su bile temelj za otkriće inzulina koji danas drži na životu milione ljudi.
Dijete sa sela, rođen u Kanadi 1891. godine, sa dvadeset pet je diplomirao medicinu i odmah se priključio kanadskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu. Po povratku kući je odlikovan Vojnim krstom kao heroj rata. Bez obzira na veliko iskustvo koje je stekao operišući iza prvih linija, nije uspio dobiti posao kao hirurg u bolnici u Torontu.
Na kraju je odlučio da otvori vlastitu ordinaciju. Prvi pacijent se pojavio nakon mjesec dana tražeći recept za svog prijatelja alkoholičara. Posao nije išao, nije mogao zaraditi više od 4 dolara dnevno i bio je na rubu bankrota.
U oktobru 1920. godine je dobio ponudu da održi predavanje na obližnjem univerzitetu na temu koju nije baš najbolje poznavao. Odbiti nije mogao, posao mu je trebao. Pripremajući se za predavanje, naletio je na članak u novinama o pankreasu. Tu noć je zapisao one tri rečenice sa početka teksta i tako je krenula priča o otkriću inzulina.
U to vrijeme za dijabetes nije bilo lijeka. Pacijenti su tretirani raznim metodama, od sode bikarbone do opijuma, nekima je rečeno da jedu što više mogu, drugi su izgladnjivani do smrti. Većina ih nije dugo živjela.
Univerzitetski profesor Džon Meklod je imao drugačiji pristup dijabetesu. Početkom dvadesetog vijeka je napisao knjigu o pankreasu i zaključio je da ima neki sekret koji pankreas luči i koji postoji u normalnoj, zdravoj krvi a ne postoji kod dijabetičara. Međutim, bio je skeptičan da se to može ikada izolovati i tretirati.
Upravo se ovom profesoru obratio Frederik Banting sa svojom idejom o podvezivanju psećeg pankreasa i izolovanju sekreta koji se stvara u pankreasu. Meklod je pristao da mladom hirurgu posudi svoju laboratoriju preko ljeta, više da bi dokazao svoju teoriju da je nemoguće izdvojiti sekret iz pankreasa nego da bi mu pomogao da to stvarno uradi.
Bilo je to vruće i sparno kanadsko ljeto 1921. godine. Meklod je otputovao u rodnu Škotsku a Banting i Čarls Best, mladi student biohemije, su ostali da probaju izolovati supstancu iz pankreasa, koji su počeli zvati “isletin“.
Tokom ta tri ljetna mjeseca, njih su dvojica testirali Bantingovu ideju na više pasa. Uslovi u maloj labaratoriji su bili na rubu podnošljivosti, nije bilo ni prozora ni ventilacije. Kako nisu imali nikakvu pomoć, morali su sve sami raditi uključujući i čiščenje kaveza sa psima. Obojica su bili na rubu živaca.
Najgore od svega, ono što je Banting zamislio, nije funkcionisalo. Nekoliko pasa je pokazalo mali napredak poslije operacije, ali su svi brzo umrli. Početkom avgusta su jednom škotskom ovčaru, kojeg su nazvali “Pas 92“, odstranili pankreas i ubrizgali serum isletin. Pas je odmah reagovao na tretman i tako postao ne samo ljubimac laboratorije nego i živi dokaz da su na tragu nečeg ozbiljnog.
F. G. Banting i C. H. Best sa psom, 1921. Izvor: collections.library.utoronto.ca
Nažalost, Pas 92 je krajem avgusta prestao reagovati na tretman i umro. Potpuno isfrustriran i demotivisan, Banting je napisao da je u ratu gledao kako mu vojnici umiru na rukama i nije ni suze pustio, ali da nije mogao prestati plakati kada mu je umro Pas 92.
Banting je redovno slao izvještaje Meklodu u Škotsku o napretku u istraživanju. Meklod je redovno odgovarao sa kritikama. Kada je došao na kraj strpljenja, Banting je obavijestio Mekloda da će prekinuti istraživanje ako ne dobije finansijsku pomoć, uključujući platu za njega i Besta i jednog domara koji bi čistio prostorije. Meklod je pristao.
Nedugo zatim, ekipi se pridružio biohemičar J. B. Kolip. On je za nekoliko mjeseci uspio savršeno pročistiti isletin i tako dobiti lijek, kojeg su, prema latinskoj riječi “insula“ nazvali inzulin.
Ubrzo je ekipa imala priliku da isproba dejstvo inzulina na pravom pacijentu. Dječak Leonard Tompson je bio na umranju i njegov je otac, u krajnjem očaju, dozvolio da na dječaku testiraju nepoznati lijek. Što je Kolip pripremao čišći inzulin, to je dječak bolje reagovao na njega. Tokom proljeća 1922. godine, veliki broj dijabetičara iz bolice u Torontu je primilo novi lijek. Svi su odlično reagovali a neki od njih su doslovno uskrsnuli iz dijabetske kome.
Vijest se brzo pročula, novinari su objavljivali priče o inzulinu, za to vrijeme sigurno najvećem medicinskom otkriću. Vjest o lijeku je dobila posebno na popularnosti kada se pročulo da je Banting uspješno izliječio Elizabet Hags, kćerku tadašnjeg američkog državnog sekretara.
Zato nikog nije iznenadilo kada su 1923. godine Frederik Banting i Džon Meklod dobili Nobelovu nagradu za otkriće inzulina. Banting je tako postao, i do dana današnjeg ostao, najmlađi dobitnik ove nagrade na polju medicine u istoriji čovječanstva.
Nezadovoljan što su zasluge pripisane samo njima dvojici, mada su u ekipi bila četiri čovjeka, on je svoju nagradu podijelio sa Bestom a od Mekloda je tražio da isto uradi sa Kolipom.
Frederik Banting je bio nesebičan čovjek i altruista kojem finansijska sigurnost nije bila vodilja u životu. Odbio je da patent za otkriće inzulina upiše na svoje ime. Smatrao je da nije etično da doktor profitira od otkrića koje njegovim pacijentima treba spašavati živote.
Nakon dugih diskusija šta uraditi sa otkrićem, desilo se nešto što je danas, u našem profit-motivisanom svijetu, skoro nemoguće zamisliti. Frederik Banting, Čarls Best i Džejms Kolip su prodali svoje vlasništvo na pronalazak inzulina Univerzitetu u Torontu za 1 dolar.
Plemenita i nesebična je bila njihova ideja da lijek treba biti pristupačan svakom ko ga treba. Da li je univerzitet pokušao da iscijedi zadnji dolar iz poklonjenog pronalaska? Nije. Čelnici univerziteta su također vidjeli lijek kao javno dobro. Kanađani su bili odlučni u tome da spriječe monopol i bogaćenje na inzulinu. Cijenu su uspjeli potpuno kontrolisati sve do Drugog svjetskog rata. Poslije rata pa sve do sedamdesetih godina u Kanadi se inzulin mogao nabaviti za peni ili dva.
Onda je došla inflacija, pa Regan i deregularizacija, pa se proizvodnja inzulina promijenila, pa su neki drugi, puno pohlepniji ljudi patentirali novi proizvod i odlučili da se na njemu obogate.
Proizvodnja i prodaja inzulina je danas 27 milijardi američkih dolara vrijedan biznis koji skoro u cijelosti kontrolišu samo tri korporacije: Eli Lili, Sanofi i Novo Nordisk.
Napravljen i osmišljen da bude pristupačan svima koji ga trebaju, danas je inzulin nedostižan san za skoro 50 miliona ljudi koji sebi ne mogu priuštiti regularne doze.
Prije sto godina, predajući patent nad inzulinom Univerzitetu u Torontu, Fredrik Banting je izrekao čuvenu rečenicu: „Inzulin ne pripada meni, on pripada cijelom svijetu.“
Legitimno je pitanje, šta se s nama kao ljudima u međuvremenu desilo, i kako smo od ovog altruizma u kojem lijek pripada svima, došli u vrijeme kada pripada samo najbogatijim?
Piše: Lejla Redžović/ Prometej.ba