KAKO ŽIVE MLADI U UKRAJINI: Neizvjesnost, strah od raketnih napada, mobilizacija...
Izjum (Foto: Tetiana Peresunko)
Prošlo je više od deset godina od početka rusko-ukrajinskog rata, te dvije i po godine od sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu. Život mladih u Ukrajini umnogome se promijenio. Nedavno je u Sarajevu boravila grupa mladih Ukrajinaca, a s dvije od njih, koje žive i rade u Kijevu, novinari Žurnala razgovarali su o tome kakva je situacija u Ukrajini, koliko je rat promijenio njihove živote, kako je utjecao na društvo, a posebno na mlade ljude...
Razgovarao: Dino Cviko/ Žurnal
Skoro dvije i po godine Ukrajina odolijeva ruskoj sveobuhvatnoj invaziji. Danas je situacija u Ukrajini drugačija u odnosu na prvih nekoliko mjeseci 2022. godine, no žestoke borbe se i dalje svakodnevno vode. Osim borbi na ratištima na istoku države, ukrajinski gradovi u centralnom i zapadnom dijelu, poput Kijeva i Lavova, također su meta ruskih zračnih napada.
Iako će mnogi za rusko-ukrajinski sukob ustvrditi da je počeo upravo u februaru 2022. godine, za Ukrajince rat traje već više od 10 godina, odnosno od ruske aneksije Krima i početka sukoba u regiji Donbas na istoku Ukrajine.
Među njima su i Iryna Shostak i Tetiana Peresunko, koje su nedavno boravile u Sarajevu, u sklopu projekta Fondacije WARM koja je u Sarajevo na desetak dana pozvala grupu ukrajinskih medijskih radnika i umjetnika. Cilj je bio razmjena iskustava u vezi s tim kako ratni događaji mogu utjecati na poslijeratno društvo.
Novinari Žurnala bili su domaćini Iryni i Tetiani, a vrijeme smo iskoristili i kako bismo razgovarali o tome kakva je situacija u Ukrajini, koliko je rat promijenio njihove živote, kako je rat utjecao na društvo, a posebno na mlade ljude.
Iryna i Tetiana žive i rade u Kijevu, u medijskoj agenciji. Za početak ih pitamo kako se, trenutno, živi u ukrajinskom glavnom gradu.
„U Kijevu se ljudi trude da žive svoje obične živote. Ali, naravno, to su obični životi sa svakodnevnim otporom. Trudimo se da skupimo i doniramo novac za odbranu, pokušavamo da koordiniramo volonterske grupe… Svi koje znam su uradili nešto u ovom ratu – jedni direktno učestvuju u borbama, drugi pokušavaju doprinijeti na druge načine. Primjerice, moj prijatelj se vratio iz SAD-a tri dana nakon invazije, ubrzo je napravio fondaciju koja se bavila pravljenjem medicinskog pribora za vojnike. Uvijek imamo rat na umu. I onda kada se osjećamo dobro, kada malo skrenemo misli s rata, tu su česte ratne sirene i policijski sat koji nas vrate u realnost. Ali, inače, pokušavamo da živimo, radimo, imamo hranu, restorani i kafići rade…“, kaže nam Iryna.
Iryna Shostak (Foto: zurnal.info)
Dok razgovaramo, na nebu visoko iznad nas vidimo avion koji ostavlja prepoznatljive bijele tragove. Iryna i Tetiana koriste priliku da to fotografišu svojim telefonima. „To je za nas simbol slobode!“, objašnjavaju nam njih dvije, podsjećajući da na nebu iznad Ukrajine, zbog rata, civilni avioni ne saobraćaju.
Iryna nastavlja govoriti o životu u Kijevu. Ističe kako je unajmila stan u centru Kijeva, nadajući se da će protuzračna odbrana zaustaviti raketne napade u tom dijelu grada gdje se, inače, nalaze i mnoge zapadne ambasade.
“Ali se i dalje plašim. Postoji pravilo „dva zida“, tzv. siguran prostor u stanu ako nemate vremena ili prilike da odete u sklonište. Ali u stanu imam prozore svugdje, čak i u toaletu. Ipak, svjesna sam da, ako ostanem u Kijevu, mjesto gdje živim može biti granatirano. Zbog svega se osjećam iscpljeno, Ukrajinci su iscrpljeni. Emotivno prije svega”, govori ona.
No, život u Kijevu i drugim gradovima se razlikuju, tvrde naše sagovornice. Drugi gradovi su mnogo ranjiviji na ruske raketne napade, pogotovo oni koji nemaju neki sistem protuzračne odbrane.
Najgore je, naravno, u istočnom dijelu države, na ratištima i u njihovoj blizini. Naša druga sagovornica Tetiana je do sveobuhvatne ruske invazije živjela na istoku – djetinjstvo je provela u Izjumu, da bi se kasnije preselila u Harkiv gdje je živjela i radila. Neposredno pred rusku invaziju, njena porodica napušta Izjum, dok Tetiana odlazi prvo u grad Krivij Rih, a potom u Kijev.
“Cijela moja porodica otišla je u Njemačku. Ja sam ostala sa svojim partnerom i sada živimo kao podstanari u Kijevu”, priča nam ona.
Vijest da se ruske snage povlače iz Izjuma, odnosno da je grad oslobođen, Tetiana je dočekala s osmijehom na licu. Kada se stanje stabiliziralo, otišla je da posjeti porodičnu kuću u Izjumu, da vidi da li je i u kojoj mjeri oštećena.
“Bila sam veoma iznenađena, jer je kuća ostala poprilično očuvana”, kaže Tetiana, dodajući da će njena osjećanja ubrzo promijeniti realnost s kojom se nerijetko suočavaju porodice u ratom zahvaćenim područjima:
“Početkom godine htjela sam opet otići do kuće da pokupim neke stvari. Ali dobila sam informaciju da u našoj kući žive neki ljudi. Ispostavilo se da su to vojnici. Ušli su u kuću, izvukli auto iz garaže. I rekli su da imaju pravo na to. Zašto su to uradili? Ovo će možda zvučati loše po Ukrajinu, ali moj otac bio je sveštenik Ruske pravoslavne crkve koja je uvijek bila potčinjena Rusiji. I oni podržavaju rat. Rekli su mi da su sebi dozvolili da nam uzmu kuću, da su lokalne vlasti to dozvolile, jer je kuća bila prazna, niko nije živio tu. Opcija je ili da se živi tu, a tu ne bih mogla naći posao, ili da prodam kuću vlastima za siću. Istakli su da je moj otac izdajnik, jer je iz Ruske pravoslavne crkve. Ali on nije učestvovao u ratu, nije pomogao ruskoj vojsci, samo je pobjegao čim je imao priliku da zaštiti svoj život. Ja se sada ne mogu vratiti svojoj kući. Ne mogu uzeti svoje stvari, ništa. Razumijem da vojska treba negdje živjeti, ali možemo reći da je Izjum sada sigurno mjesto, relativno daleko je od linije fronta.”
Tetiana ispred porodične kuće u Izjumu 2022. godine (Foto: Dmytro Shyshko)
Rat je ostavio traga na Tetiani. Dok je živjela u gradu Krivij Rih, ovaj grad su ruske snage pogodile krstarećim raketama, a ona je živjela blizu brane koja je probijena. Zbog eksplozija kojima je tada svjedočila, danas govori kako se plaši i da svaki raketni napad u njoj izaziva osjećaj straha i anksioznosti.
„Generalno sam vrlo anksiozna osoba. Često ne mogu da spavam. Bojim se šta će mi se dogoditi i osjećam neku vrstu pesimizma zbog svega ovoga. Kad čujem da će biti bombardovanje, ne mogu da se smirim. Stalno mislim: ako projektil pogodi mjesto gdje živim, onda najvjerovatnije neću preživjeti“, objašnjava.
Ipak, u mnogo težoj situaciji su njihovi muški prijatelji. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nedavno je potpisao nekoliko zakona kojima je, između ostalog, snizio starosnu dob za mobilizaciju sa 27 na 25 godina. Iako se mnogi mladi Ukrajinci javljaju u vojsku da bi branili državu na prvim linijama, postoje i oni koji nešto drugačije razmišljaju, iako niko neće priznati da se plaši.
„Čak i da se plaše, to neće priznati. Neki koji zaista nisu željeli biti u ratu, već su otišli iz zemlje uz pomoć raznih trikova. Neki su to uradili kada je to bilo dozvoljeno, neki od njih su platili… Oni koje ja znam pokušavaju da nađu sebi mjesto u vojsci, ali da ne budu na prvoj liniji fronta. Žele svojim profesionalnim vještinama pokazati da mogu biti korisni iza linije fronta i da se nekako povežu s radom vojske – fotografisanje, upravljanje dronom, kreiranje navigacijskih karti... Osim toga, treniraju, čitaju i gledaju mnogo videa. Neki prave dronove kod kuće, testiraju ih, provjeravaju, pa šalju vojsci. Također, treniraju igrajući tutorial videoigre, sat ili dva dnevno, simulacija upravljanja dronovima, a kako bi u slučaju mobilizacije imali veće šanse da budu raspoređeni na ta mjesta, ne na liniju fronta“, kaže Iryna.
Kijev (Foto: Tetiana Peresunko)
Dok razgovaramo, čitamo vijesti u vezi sa situacijom na Bliskom istoku. Komentarišemo kako se od početka sveobuhvatne ruske invazije svijet mnogo promijenio. Na naslovnim stranama sve manje prostora ima za rat u Ukrajini, a pažnja medija više je usmjerena na, primjerice, Palestinu. Uz to, u zapadnim zemljama postoje i oni koji su protiv toga da se novac ili oružje šalju u Ukrajinu.
Naše sagovornice tvrde da im takvi medijski natpisi ne smetaju previše, ali da ih brinu druge stvari: „Mi ne vjerujemo, da budemo iskreni, u medijsku podršku. Ali vjerujemo u diplomatiju koja je Ukrajini potrebna i koju gradi. Nadamo se da će to pomoći. Ali, naravno, postoji i mala panika. Provjerili smo telegram kanale, neki vojnici i političari pišu da bismo se trebali pripremati za zimu, da zasadimo nešto, pripremimo drva, jer trebamo biti spremni da će naši partneri biti fokusirani na svoje probleme.“
Na pitanje da li planiraju otići iz države odgovaraju negativno, jer obje žive s partnerima koje ne žele napustiti.
„Čak i da odem negdje, recimo u Sarajevo, iako volim kako ovdje ljudi žive, nisam sigurna da to može biti moj život. Naravno, ako bi postalo previše nesigurno i riskantno u Ukrajini, možda bih otišla na neko vrijeme“, govori Iryna.
Iryna Shostak i Tetiana Peresunko (Foto: zurnal.info)
O budućnosti Ukrajine nismo mnogo razgovarali. Jasno, obje žele Ukrajinu kao slobodnu, demokratsku zemlju, po uzoru na zapadne države. Ali o tome im je, navode, teško pričati, jer i dalje ne vide kraj rata na vidiku. Kao i druge mlade osobe iz Ukrajine, vjeruju u pobjedu i nadaju se takvom ratnom ishodu.
Prije dolaska i tokom boravka u Sarajevu, Iryna i Tetiana mnogo su čitale i učile o Bosni i Hercegovini i njenom glavnom gradu. Posebno o ratu 90-tih godina. Poseban utisak na njih ostavio je otpor ljudi iz Sarajeva tokom opsade. Kažu, vrlo je teško porediti rat u Ukrajini i situaciju u Sarajevu tokom rata, jer one u Kijevu rade, primaju platu, nemaju značajnih nestašica hrane i vode, povremeno imaju prekid u isporuci električne energije, idu u kafiće i restorane… Ipak, tvrde, neke se pouke mogu izvući.
„Osjećam da je naše i iskustvo Sarajlija u političkom kontekstu različito. Ali tu je iskustvo gubitaka, činjenica da tvoji, da tako kažem, prijatelji počinju da te ubijaju, oni od kojih to niste mogli očekivati, to je vrlo slično. Šta bi Ukrajinci mogli da nauče? Da nauče živjeti u ratu i učine sve za pobjedu. Svi, na svom ličnom frontu. Jer to su ljudi u Sarajevu radili i to je ono što mi sada trebamo raditi“, zaključit će Tetiana.
