Foto: Fran Kušan Munjin
Početak 20. stoljeća, u Americi i u Europi, mogao bi se opisati kao trenutak u kojemu je moć pisane riječi bila toliko velika da se mogla koristiti kao oružje. Poslije će se priroda književnosti promijeniti, jezik će se zatvoriti u samoga sebe te će postati sredstvo za stvaranje beskrajnih svjetova, no svjetova koji žele imati sve manje i manje s našim.
Na samom početku 20. stoljeća, jezik je bio takav da je imao svjetotvornu ulogu ne samo na papiru, nego i u stvarnosti. Film još nije pretekao knjigu kao glavni medij kojim su ideje kolale stanovništvom, stoga je knjiga imala vrlo veliku moć nad javnim mišljenjem, pa tako i nad političkom situacijom. Imati poznatog pisca na svojoj strani predstavljalo je veliku prednost.
Alfred Dreyfus je pomilovan, između ostalog, zato što se za njega zauzeo književnik Emile Zola. Drugi najveći grad Izraela, Tel Aviv, nosi ime mjesta iz knjige Theodora Herzla. Knjiga je mogla pokrenuti rat, osnovati državu. Naravno, književnost je oduvijek imala velika važnost – velike svjetske religije ovise o tome koja se knjiga čita i kako se tumači, no u ovom vremenskom periodu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća taj značaj je bio još izraženiji. Dok je inače utjecaj knjiga bio implicitan, suptilan, u ovom povijesnom periodu knjige imaju takvu težinu da se mogu direktno povezati izlazak određene knjige i povijesne promjene.
Na primjer, nedugo nakon što je izašla knjiga Džungla autora Upton Sinclairea, koja je razotkrila gnjusne sanitarne, moralne i socijalne uvjete u mesnoj industriji i koju je pročitao američki predsjednik Theodore Roosevelt, donesen je zakon Pure Food and Drug Act, koji obvezuje proizvođače hrane na određene standarde. Iz tog zakona proizašla je i vladina agencija – Food and Drug Administration (FDA) koja regulira tržište hrane i lijekova i treba spriječavati povredu potrošača od strane proizvođača.
Također, navodno je konzumacija mesa znatno pala u desetljećima nakon izlaska Sinclairove knjige, iako je sam Sinclair bio nezadovoljan utjecajem koji je njegova knjiga imala na društvo. Rekao je “želio sam im dotaknuti srce, a dotaknuo sam im samo želudac” – misleći time da su čitatelji bili više zgroženi lošom kvalitetom mesa nego uvjetima u kojima su živjeli radnici i životinje. Pisci kao da su osjetili veliku moć koju imaju, pa su stoga žurili da je iskoriste ondje gdje je bila najpotrebnija – u rudnicima, tvornicama, ratištima, u gomilama koje protestiraju… Te pisce i novinare u Americi zvali su muckrakers – doslovno, sakupljači blata.
Upton Sinclar, jedan od najpoznatijih muckrackersa, piše baš u tom razdoblju, kada se najveća potreba susrela s najvećom mogućnosti. Američko društvo otkrilo je sirovu snagu kapitalizma te je jurilo da postane svjetska sila kakva je danas, no ta sirova snaga nije još bila obuzdana zakonima, pa se taj napredak društva uočavao u maloj skupini ljudi, dok je većina stagnirala ili postajala sve siromašnija. Zlatno doba, kako se zvalo, bilo je zlatno samo za rijetke, dok je za većinu značilo glad i rad. Tvornica, polje i rudnik bili su mjesta gdje su gladne mase radile za vrlo malo, a njihovi vlasnici bili su kao divovi u usporedbi s patuljastim kongresom koji je tim masama 124 godina prije obećao “život, slobodu i težnju za srećom.”
Godine 1905., na početku onoga što će kasnije biti nazvano progresivna era, Sinclair osjeća moć koju u tom trenutku nosi književnost, osjeća da je granica između novinara, političara i književnika tanja nego što je ikada bila, te odlazi u Chicago, u šireću mašinu mesne idustrije, prerušava se u radnika te počinje skupljati materijal za knjigu koja će postati njegovo najveće djelo – Džungla.
Knjiga počinje najdalje od klaonice koliko je to moguće – na jednom vjenčanju. Jurgis i Ona litvanski su imigranti i vjenčanje je početak njihovog zajedničkog života u Novom Svijetu. Ona je mlada i lijepa, a Jurgis je snažan, te iako zna svega nekoliko riječi engleskog, vjeruje da živi u svijetu gdje rad i trud rješavaju sve probleme te od siromaha mogu učiniti građanina, pa čak i bogataša.
To je mit na kojemu je zasnovano američko društvo. Oko njih svi plešu i svi se vesele, no već u opisima tih članova obitelji počinje raspadanje ovo savršene slike.
Rođaci piju da bi se zabavili, no onda nastave piti kako se ne bi otrijeznili. Plešu najprije iz veselja, no čim glazba prestane, njihovo veselje prelazi ili u manične zahtjeve da se glazba nastavi ili sumorno prihvaćanje da je zabava završila. Jedu najprije kao bezbrižni hedonisti, no odmah počinju brinuti kako će hranu i piće platiti.
Na kraju tog prvog poglavlja, Sinclair daje vrlo jadnu sliku američkih imigranata – predstavlja ih kao zabrinute, umorne i siromašne ljude za koje zabave predstavljaju kratkotrajni bijeg od vlastitih života. Jurgis i Ona čine se, stoga, kao tragičan par, nesvjesni svojeg okruženja, držeći iluziju o Americi koju su očito zaboravili njihovi iskusniji rođaci. Jurgis se ubrzo nakon vjenčanja zapošljava u mesnoj industriji, u klaonici na rubu Chicaga, tada jednog od industrijskih središtva Sjedinjenih Država.
Isprva je presretan, jer je vidio gladne mase kako stoje pred vratima tvornice te mole za posao, i zna da je poslodavac jedino što stoji između njega i njih. Zadivljen je kada prvi put ugleda industrijska postrojenja. Nebrojene životinje stisnute u mašini koja radi kao švicarski sat, koja obrađuje tijelo po tijelo i neprekidno proizvodi beskrajnu količinu hrane.
No unatoč njegovoj zadivljenosti, scena je tragična. Beskrajan niz životinja guran je u tanke tunele na kraju kojih ih čeka električna pila. Šefovi tvornice šale se da su njihovi vriskovi jedini dio na kojemu ne mogu zaraditi. Posjetioci su zgroženi, žene padaju u nesvjest od prizora, čak i muškarcima klecaju koljena. Jedino su sami radnici potpuno bezosjećajni, jer oni su dio mašine. Oni su i stoka i mašina istovremeno. Mašina, jer su oni neizostavni dio mesne industrije, a stoka, jer kao i kod životinja, i njihovo meso i mišići kupljeni su i istrošeni, samo ne u jednom zamahu, nego kroz desetljeća.
Umjetnost za oslobođenje životinja – razgovor sa slikaricom Sue Coe
Radnici su zarobljeni u tankom prostoru između gladi i preživljavanja. Gladni su, pa rade što im se kaže. Postrojenja mesne industrije nisu ništa drugo nego logori za životinje, a radnici su stražari koji se uvijek mogu braniti da su samo pratili naredbe, da su na to bili prisiljeni svojim socijalnim okolnostima, i ne bi bili potpuno u krivu. No oni su ovdje nažalost uključeni u ono što moramo nazvati banalnost zla. Brižni muževi i očevi odlaze na posao i postaju koljači i ubojice, žrtve procesa u kojemu su i sami suučesnici.
U kapitalizmu, čini se, ne postoje čudovišta u klasičnom smislu te riječi. Za zločin više nije potrebna sirova okrutnost i zloćudnost, ne zapravo. Zločini su rašireni i skriveni istovremeno, a u njima sudjeluje toliko ljudi da se niti jedan od njih ne osjeća zapravo odgovornim. Kada pogledamo tvornicu koju Sinclair opisuje, – takvih je bilo nebrojeno tada, a danas ih sigurno ima još više – zločin je jasno vidljiv, no zločinac se ne vidi. Radnici, koji neposredno djeluju na žrtvu, to čine kao izvršenje naredbe, kao posao, ne iz vlastite okrutnosti.
Šefovi postrojenja se možda čine kao arhitekti tog monstruoznog procesa, no oni su isto samo radnici, više pozicionirani i s većom plaćom. Oni također ne djeluju iz vlastite okrutnosti. Potrošači, koji jedu sve to meso također ne mogu biti odgovorni, jer u velikoj mjeri nisu svjesni što se događalo u tvornicama.
Tako se dolazi do neizbježne činjenice da je mesna industrija čisti primjer onoga što je Hannah Arendt nazvala banalnost zla, gledajući Adolfa Eichmanna na svojoj kaznenoj klupici. Time se može zvati svaki proces koji je okrutan, a izvršava ga skupina ljudi koji nisu nužno zli. On je moguć jedino u društvu koje je legaliziralo i industrijaliziralo zločin te ga svelo na nesvijest. On postoji jedino kao automatizirana radnja u svijesti radnika, te slaba, gorka podmisao u svijesti potrošača. Jedino žrtva ostaje svjesna, no u ovom slučaju, ona ne može govoriti. Ona može jedino mukati.