Foto: Freepik
S jedne strane svijeta, duboko u amazonskoj džungli, sredovječni bijeli muškarci sjede u krugu i piju ayahuascu u potrazi za transformacijom i fokusom. Na drugoj strani, na prostirkama u pastelnim tonovima, žene se kroz jogu pokušavaju povezati sa svojom unutarnjom boginjom.
Piše: Una Čilić
Ne morate ići na različite kontinente da biste ovo iskusili: dovoljno je da otvorite omiljenu streaming platformu i naći ćete ih tamo. Snaga muškosti kroz drevni čaj Perua, i samorazvoj i poboljšanje u grupnim ceremonijama okupanima svjetlošću i posljednjim trendovima elegantne wellness estetike predstavljene kao životni stil za modernu ženu.
Gledajući u naše ekrane i posljednje trendove s reelsa, vidimo da se potraga za samousavršavanjem pretvorila ne samo u takmičenje tko će prije isprobati posljednji trend holističke spiritualnosti nego i u prakse koje produbljuju rodne razlike.
Zašto je to tako? Da li su ove prakse, koje obećavaju unutrašnji rast i oslobođenje, zapravo dizajnirane, ili barem upakovane, kao “muške” i “ženske”? Šta je razlog zbog kojeg na mom joga času od deset učesnika_ca budu najviše dva muškarca? Da li krivac leži jednostavno u našoj preferenciji prema određenoj aktivnosti – ili su u pitanju dublji korijeni podjela?
Žene vode
Možda najjednostavnije objašnjenje za to zašto je na mom joga času rijetkost vidjeti muškarca leži u brojnosti. Spiritualne prakse nemaju rod, ali brojna istraživanja pokazuju da su među pratiocima new age pokreta i rituala najčešće žene. Joga, meditacija, manifestacija, aromaterapije, energetsko iscjeljivanje samo su neke od praksi obuhvaćene kroz new age kulturne i duhovne prakse koje su postale popularne 70-ih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Državama.
Istraživanje Pew Research Centra objavljeno 2025. kaže da je od jedan posto sljedbenika new agea u Sjedinjenim Državama 47 % žena i 43 % muškarca. Razlika nije velika, no samo deceniju ranije, ona je bila značajno drugačija, sa 61 % žena koje učestvuju u ritualima holističke spiritualnosti i 39 % muškaraca.
No, spiritualnost je uvijek bila više ženska igra, pokazuju razna istraživanja, među njima i već spomenuti Pew Research. U svom istraživanju o spiritualnosti u Americi kažu da žene dominiraju wellnessom i jogom. S druge strane, posljednji trendovi spiritualnih praksi pokazuju da su muškarci naklonjeniji psihodelicima i iskustvima koja uključuju šamane, poput ayahuasce.
Spiritualnost nije rodno određena, no čak i jedno od većih istraživanja, The Kendal Project, čiji je cilj bio da se mapiraju sve religijske i spiritualne aktivnosti u Velikoj Britaniji, navodi žene kao glavne praktikantice, od aromaterapije pa do joge.
“Utvrđeno je da žene prevladavaju na svim razinama, i kao sudionice i korisnice, voditeljice i organizatorice, i brojčano su nadmašivale muškarce za oko četiri naprema jedan”, objašnjeno je u analizi Eeve Sointu i Linde Woodhead “Spirituality, Gender, and Expressive Selfhood” iz 2008.
Da su žene dominantne u spiritualnim praksama, kaže i Sonia Weidner Maluf, koja u svojoj studiji Gender and New Age pojašnjava da u ovim pokretima postoje dvije rodne perspektive. S jedne strane, pojašnjava Maluf, stoji perspektiva koja produbljuje razlike, a s druge ona koja je kritična prema dualizmu roda.
Perspektiva koja produbljuje razlike naglašava rodnu dimenziju new age spiritualnosti, koja je u suprotnosti s hegemonijskim “muškim” univerzumom. “Emocije nasuprot objektivnosti; intuicija u suprotnosti s racionalizmom”, navodi Maluf u svojoj studiji. Ako prihvatimo ovu perspektivu, onda nam je jasno zašto je naš Instagram feed odjednom pun trendova poput soft girl power, tradwife i poziva da se povežemo sa svojom unutarnjom boginjom (#innergoddess, #divinefeminine).
Prošle je godine britanski King College London radio istraživanje koje je pokazalo da je među stavovima mladih ljudi o maskulinitetu sve više primjetna rodna podjela. Ispitivanje rađeno na mladima iznad 16 godina pokazalo je da je podrška rodnoj ravnopravnosti slična među mlađim i starijim muškarcima, usprkos tome što su mladi danas općenito društveno liberalniji.
“Ovo je nov i neobičan generacijski obrazac, obično je slučaj da su mlađim generacijama ugodnije nove društvene norme, budući da su odrasli s njima kao prirodnim dijelom svojih života”, kaže profesor Bobby Duffy, direktor Instituta za politiku na King’s College London, jedan od autora istraživanja.
U društvenoj postavci u kojoj sinovi nisu ništa više naklonjeni ravnopravnosti od svojih očeva i gdje postoji sve veći rodni jaz, da li je uopšte iznenađujuće da se i spiritualne prakse dijele po principu “roza je za žene, plavo je za muškarce”?
Ima li mjesta za muškarce?
Jasno je i na osnovu istraživanja javnosti, akademskih analiza, ali i mog joga časa da žene vode kada je u pitanju interesovanje za duhovnost i prakse koje ona donosi. No zašto? Da li smo spremnije na samoistraživanje? Ili je cijeli holistički sistem postavljen od žena za žene?
Prema Marti Trzebiatowskoj i Steveu Bruceu sa Univerziteta u Aberdeenu, koji su istraživali rodni jaz u new age duhovnostima, među nekim je teorijama ta da su žene spremnije da vjeruju u nadnaravno zato što su sklonije da izbjegavaju rizike od muškaraca. Isto istraživanje navodi da su žene više učesnice ovih praksi upravo zato što se baziraju religiji i brizi za druge, što su prakse koje tradicionalno obavljaju žene.
“Upravo zato što ovom sferom dominiraju žene, ona nije gostoljubiva prema mnogim oblicima muškog identiteta koji se temelje na negaciji ženskog”, stoji u istraživanju.
No, Trzebiatowska i Bruce također navode da moguće objašnjenje zašto jedan rod prevladava u new age praksama jeste zato što oni koji pružaju te usluge i aktivnosti, žele ih učiniti što privlačnijima postojećim korisnicama. “Stoga je jedno od objašnjenja rodnog jaza da mnoge aktivnosti new agea promovišu žene koje imaju za cilj da uključe druge žene, što se eksplicitno predstavlja kao ženski interesi”, pojašnjavaju. Da, žene su sklonije da se brinu za zdravlje, spremnije su da traže liječenje, više učestvuju u grupnim aktivnostima i generalno su više spiritualne.
Studija iz 2013., koju citira Aleksandra Savanović u svom tekstu za Bilten, predlaže dva moguća objašnjenja ovog fenomena: new ageu inherentnu rodnu perspektivu, odnosno afirmaciju “ženskosti” i patrijarhalnu nesklonost muškaraca da traže pomoć.
Sve to može da pojasni zašto više žena nego muškaraca učestvuje u većini spiritualnih rituala – ali ne i svim. Ako pogledamo posljednje trendove, sve više muškaraca koristi ayahuascu i zagovara djelotvornost ove biljke porijeklom iz Latinske Amerike. Nekada rezervirana za pustolove koji se nađu u šumama Amazone, ayahuasca je danas ritual o kojem pričaju i koji preporučuju moćni bijeli muškarci uglavnom iz SAD-a, uključujući podcastera Joea Rogana, zvijezdu američkog fudbala Aarona Rodgersa, pa sve do tehnoloških lidera u Silikonskoj dolini poput Elona Muska.
Manosfera se upustila u “ljubavnu aferu” sa ayahuascom, piše španjolski El pais. I povjesničar kulture Mike Jay piše za američki Vox da sve veći broj CEO-ova – poput Sama Altmana, čija je kompanija stvorila ChatGPT – svjedoči o transformativnom iskustvu uzimanja ayahuasce, koja im je navodno “poboljšala produktivnost, kreativnost i liderske sposobnosti”.
Psihodelici, pojašnjava Jay, uvijek su bili muški domen, a “proizašli su iz kulture u kojoj su muškarci još uvijek dominirali svijetom znanosti i medicine, a eksperimentiranje s drogama smatralo se herojskim i pionirskim činom.”
No, objašnjenje zašto više muškaraca nego žena učestvuje u ovim praksama može se naći u tome da tradicionalne rodne uloge otežavaju ženama da se upuste u rituale poput ayahuasce koji tokom procesa mogu da dovedu do snažne fizičke i psihološke reakcije, primjerice povraćanja, znojenja, vrtoglavice, snažnih emocionalnih reakcija, ali i epizoda koje mogu da se definišu kao “psihotične”.
Jednostavnije objašnjenje daje Alison Feduccia, osnivačica organizacije Psychedelic Support. Naime, većina ovih ceremonija odvija se na dalekim lokacijama u Latinskoj Americi pa žene, naročito one koje imaju djecu, često ne mogu putovati na udaljene lokacije. Ipak, jedna se stavka izdvaja kao objašnjenje zašto muškarci ne rade pozdrav suncu, ali su spremni piti čaj koji ih vodi u delirijum i zbog čega su žene većina barem kada je duhovnost u pitanju: hegemonijski maskulinitet.
Kulturna norma koja povezuje muškarce sa moći i ekonomskim dostignućima, kako pojašnjava Evropski institut za rodnu ravnopravnost, šteti inkluziji i jednakosti te može biti korištena kao alat za razumijevanje rodnih dinamika u društvenim okvirima, uključujući i holističku spiritualnost i new age.
Kada je u pitanju briga za zdravlje, značajna je razlika u tome kako muškarci i žene pristupaju, recimo, bolnicama, kažu u ranije spomenutom istraživanju Marta Trzebiatowska i Steve Bruce. Iako su rodne razlike manje kada se radi o ozbiljnim bolestima, muškarci odlaze doktorima mnogo manje no žene. Osnovni je razlog u iskonstruisanom stereotipu prema kojem muškarci poricanje boli i slabosti vide kao dio snage. “U području religije i duhovnosti, oslanjanje na nadnaravnu silu za emocionalno blagostanje stereotipno označava slabost i ovisnost, a ništa od toga nije tradicionalno muško”, navode Trzebiatowska i Bruce. Odbacujući brigu za svoje zdravlje i dobrobit, muškarci struktuiraju svoj rod kroz prizmu snage.
Ali šta kažu oni koji se oslanjaju na holističke prakse? Da li je rodni jaz primjetan i koliko na njega utiču same konstrukcije spiritualnih praksi?
U pokušaju da dođem do odgovora razgovaram sa Veronikom Pešinovom. Nakon tri decenije života u Kaliforniji, Veronika se prije pet godina preselila u Prag. Certificirana je instruktorica joge, redovno praktikuje meditaciju, pohađa programe koji uključuju i jogu i meditaciju, a nekoliko je puta učestvovala i u ceremoniji ayahuasce – od toga par puta u Peruu, gdje je ceremoniju vodila šamanica.
“To jeste bilo neobično”, kaže mi Veronika, pojašnjavajući da su šamani većinom muškarci. Ali za nju, kaže, i njeno višedecenijsko iskustvo praktikovanja spiritualnih rituala, sasvim je svejedno kojeg su roda vodiči ceremonija.
“Da, na jogu idu većinom žene, ali kada smo radili ayahuascu, ekipa je bila raznovrsna i uključivala i muškarce i žene”, pojašnjava Pešinova, i kaže da ona nikada nije osjetila da rodni jaz ima uticaja u ovim praksama.
No, ono što primjećuje jeste da su žene vrlo često većinske učesnice raznih časova. “Recimo aerobik, nekoliko muškaraca i 80 posto žena. Tenis, golf, uvijek je više žena nego muškarca”, pojašnjava ova klimatska naučnica koja dodaje da jedan od razloga možda leži u tome da su naše sposobnosti različite.
“Mislim da je problem u tome što društvo želi da stvori jednak rezultat, a ustvari treba da stvori jednak pristup”, kaže Veronika. “Trebamo svi imati jednak pristup i onda odabrati šta želimo da radimo.”
U samim praksama nema nešto što naginje više ka muškom ili ženskom rodu, smatra, nego se jednostavno radi o preferencijama. Njeno je iskustvo da više muškaraca učestvuje u meditaciji, a mogući razlog zašto je više žena na jogi vidi u tome da žene jesu fleksibilnije od muškaraca.
Da razlog oklijevanja muškaraca da učestvuju u holističkim aktivnostima poput joge leži u nedostatku vještina koje žene imaju navode i Trzebiatowska i Bruce, citirajući pojašnjenje Paula Michaela Thomsona, osnivača organizacije koja u Velikoj Britaniji nudi časove joge za muškarce, koji kaže da mu često kažu da ne mogu da dođu na jogu jer su časovi puni “fleksibilnih žena koje stoje na rukama ili u pozama koje oni nikada ne mogu postići”.
Možda je objašnjenje za rodni jaz u new age praksama zapravo jednostavno, poput toga da su “žene fleksibilnije pa više idu na jogu”, a ayahuasca trenutno popularna među muškarcima zašto što na rituale idu izvršni direktori tehnoloških kompanija iz Silikonske doline koju većinski čine muškarci. No, u tome i jeste problem na kraju svega: centar moći uvijek je muški.
Možemo mi tražiti objašnjenja koliko god želimo, ali procjene su Ujedinjenih nacija da rodna ravnopravnost neće biti postignuta ni za 300 godina, dok globalno žene zaostaju za muškarcima u svakoj industriji, a imaju tek 25 % vodećih pozicija. Ako uzmemo i činjenicu da je većina gurua muškog roda (pogledajte samo dokumentarce na Netflixu za potvrdu), da li nas čudi da je rodni jaz prisutan i u praksama koje bi trebale da nadograde čovjeka, a ne nazaduju?