Radno predsjedništvo Prve oblasne konferencije AFŽ-a za Istru. (Izvor: “Antifašizam na Buzeštini,” 2003.)
Uspjeh istarskih žena u borbi protiv fašizma za vrijeme Drugog svjetskog rata te sami počeci organizacije AFŽ-a u Istri niču na plodnom tlu revolucionarnih zbivanja radničkog pokreta u kojem su djelovale i žene.
piše: Sara Žerić
it se provlači od socijalistkinja istarskog poluotoka, među kojima se istaknula Giuseppina Martinuzzi; zatim tu su žene rudara Labinske republike i seljaka koji su digli revolucionarnu Proštinsku bunu. Iste godine, 1921., u Puli djeluje Žensko komunističko društvo „Rosa Luxemburg“ oko kojega su se okupljale žene koje su se u ilegali borile protiv fašističkog režima. Veliki dio njih morao je pribjeći iz Istre (koja je tada bila dio Kraljevine Italije) u Kraljevinu Jugoslaviju, a vratile su se tek nakon 1947. Nadalje, tu su žene Tinjanštine i Supertarštine koje su štrajkale 1931. Ne smijemo zaboraviti ni žene istarskih antifašista i komunista koji su između dva rata bili osuđivani na robiju po zatvorima Pule, Kopra, Trsta i širom Italije. Naposljetku, dolazimo do onih žena koje su u okvirima siromaštva snosile sav teret i patnju međuratnog razdoblja.
Žene su svojim djelovanjem u teškim okolnostima znatno doprinijele tome da NOP u Istri postane masovniji. Do polovice 1943. veliki broj žena bio je uključen u pokret i djelovale su zajedno s muškim suborcima u jačanju i širenju pokreta. Već 1942. u Istri djeluje na desetke vrlo aktivnih žena u NOP-u, a krajem 1942. i početkom 1943. osnovani su i prvi odbori AFŽ-a u Pazinu i okolici, Puli, Buzeštini, Rovinju te na Poreštini. Ipak, obzirom na druge odbore koji su tada postojali, ovi odbori bili su brojčano slabi.
Uključivanje žena u NOB bio je od iznimne važnosti za čitav daljnji razvoj događaja tokom rata i nakon. Žene po prvi puta postaju vidljive; međutim, borba za ravnopravnost u punom smislu te riječi kreće tek izgradnjom nove države i novog, socijalističkog društva. Primjerice, u proglasu Narodnooslobodilačkog fronta za Istru od 7. 09. 1942. spominju se i žene:
„Organizirajmo se u čvrst nesalomljiv savez. Samo organizirani i složni moći ćemo da se borimo i pobijedimo neprijatelja. Rodoljubi, muškarci, žene, omladino, svi bez razlike, svi bez obzira na nacionalnu, klasnu pripadnost, sve što je pošteno, neka se sjedini u jedinstvenu narodnooslobodilačku borbu protiv naših dugogodišnjih fašističkih neprijatelja.“
U cilju da se stvori rukovodstvo AFŽ-a za cijelu Istru, OK KPH je poslao Milku Milenić, članicu OK KPH za Hrvatsko primorje koja je imala iskustva u radu sa ženama. Ona je do konca kolovoza 1943. radila na terenu Istre uz pomoć partijskog rukovodstva. Tako se organizacija AFŽ-a u Istri počela postepeno osamostaljivati. Osnovano je bilo još nekoliko dodatnih lokalnih odbora. Milenić je radila sa šestoricom istarskih žena, koje je osamostalila u radu i osposobila za članice Izvršnog odbora za Istru.
Rad sa seoskim odborima AFŽ-a iziskivao je veliku upornost i požrtvovanje. U mnogim istarskim selima žene nisu mogle pratiti štampu AFŽ-a, primjerice listove Drugarica i Goranka ili Primorka. Razlog tomu je vrlo jednostavan: starije žene ili nikad nisu naučile čitati i pisati, ili su za vrijeme talijanske vladavine to zaboravile, dok su mlađe pohađale samo talijanske škole i služile se tim jezikom. Tečajevi za odrasle i čitalačke grupe, pisanje parola, partizanske pjesme, riječi ostalih aktivistica i aktivista na sastancima, sve je to pomoglo da se neznanje prevlada. Aktivistkinje AFŽ-a su morale stalno obilaziti sela i pomagati u održavanju masovnih sastanaka žena. U bržem osposobljavanju seoskih odbora posebnu su ulogu odigrali kraći tečajevi na kojima su se odbornice upoznavale s ciljevima NOB-a, s NOO-ima, ZAVNOH-om, AVNOJ-em itd. Kroz sav taj rad u AFŽ-u žene su se osposobljavale i za ulazak u NOO-e, a najaktivnije i najborbenije primane su i u Partiju.
Štefanija Ravnić – zaboravljena istarska učiteljica i AFŽ-ovka
Danas se o Štefaniji Ravnić malo što zna, osim da ima ulicu u Pazinu. Međutim, upravo ona je jedna od vodećih organizatorica tečajeva za vrijeme rata. Opismenjavanje istarskih žena bio je njen glavni cilj. Štefanija je rođena 1914. godine u Lupoglavu. Gimnaziju je završila u Tolminu, a nakon toga Filozofski fakultet u Padovi. Bila je nastavnica talijanskog i latinskog jezika, povijesti i geografije. Prvi put se zapošljava 1938. kao učiteljica u osnovnoj školi Račice. Zatim je radila u Pazinu i Rovinju, a od školske godine 1941/42. i u Puli. Međutim, od školske godine 1942/43. djeluje kao ilegalka u Trstu. Ubrzo je postala među najaktivnijim ženama Istre u jačanju AFŽ-a. Jednom tjedno bi odlazila u svako selo na Krasu. Oko sebe je sakupljala omladinu i žene te bi s njima održavala sastanke i dogovarala zadatke. Tako je, zahvaljujući njoj, na Krasu 1944. prvi put proslavljen Osmi mart. Štefanija je držala tečajeve za žene, ali i za učitelje. U ruke Nijemaca pala je četiri dana prije održavanja Oblasne konferencije AFŽ-a za Istru te je odvedena u tršćanski zatvor Coroneo. Pretpostavljala se da je iz zatvora odvedena u logor u Njemačku, gdje je pogubljena krajem srpnja ili početkom kolovoza 1944.
Štefanija Ravnić s prijateljima na vrhu Planika 19. srpnja 1940. (Izvor: „Marija Kopitar, Štefanija Ravnić i Zora Matijević – istarske pratizanske učiteljice i borci“ autora B. Jakovljevića)
Oblasna konferencija AFŽ-a za Istru
O održavanju Prve oblasne konferencije AFŽ-a za Istru počelo se sve više govoriti 1944., a glavnu riječ vodila je Partija. O formiranju AFŽ u Istri govori i Glas Istre iz 26. travnja 1944.:
„…ima još uvijek vrlo sposobnih žena u Istri kojih sposobnost i borbeni duh nisu dovoljno iskorišteni za jačanje naših NOO-a. Često se čuje govoriti o „muškim“ i „ženskim“ odborima. To proizlazi iz pogrešnog shvaćanja uloge AFŽ. AFŽ je organizacija i sastavni dio opće narodnooslobodilačke fronte, koja ima cilj da obuhvati široke mase žena, da ih politički izdiže i aktivizira u NOB. Zadaci odbora AFŽ su isti oni zadaci koje i NOO-i postavljaju pred narod. Mnoge su žene stvarno odskočile i odgojile se u AFŽ-u, te svojom sposobnošću i borbenošću mogu mnogo doprinijeti jačanju naših NOO-a i to treba iskoristiti.“
Pred samu konferenciju izašao je i prvi broj Istranke – glasilo Antifašističkog fronta Istre. Ovo glasilo je izlazilo na hrvatskome i talijanskome jeziku (La Donna Istriana) kako bi bio razumljivo i onim ženama koje su samo poznavale talijanski. To je bio i jedini broj koji je izašao za vrijeme rata. Ovako su pisale o počecima AFŽ-a u Istri:
„Mi smo u Istri uspjeli obuhvatiti veliki broj žena, može se reći veliku većinu žena. Žene sakupljaju hranu, prenose ju, pletu čarape za naše borce, sakupljaju sanitetski materijal za naše ranjenike, šalju im pakete itd. No naše žene još nisu dovoljno aktivizirane u izgradnji i pomoći narodnoj vlasti, NOO-ima i njihovim ustanovama. […] Na seoskim skupovima žene još uvijek ne sudjeluju dovoljno u rješavanju pitanja koja se tiču sela; one to još uvijek prepuštaju muškarcima. […] Moramo se potruditi da savladamo tu slabost. Naša organizacija će nam pomoći da je savladamo.“ (Istranka, br. 1)
Prva oblasna konferencija AFŽ-a za Istru, koja je održana 22. i 23. lipnja 1944. godine u Rašporu na Krasu, bila je jedna od najmasovnijih borbenih smotri koja je za vrijeme narodnooslobodilačkog rata održana u Istri. Na konferenciji je sudjelovalo oko 1500 delegata i još toliko predstavnika oblasnih, okružnih i kotarskih narodnooslobodilačkih organizacija.
Konferencija je trebala pridonijeti bržem razvoju i omasovljavanju AFŽ-a i općem razvoju narodnooslobodilačke borbe u Istri. Do oblasne konferencije trebalo je održati kotarske konferencije, omasoviti seoske odbore, pojačati rad na primanju žena u Partiju, a posebno ubrzati biranje žena u NOO-e. Oblasni inicijativni odbor AFŽ-a razradio je plan rada i takmičenja u vezi s pripremama za kotarske i oblasnu konferenciju. To je zapravo bio program rada na osposobljavanju žena za izvršavanje svih zadataka koje su morale preuzeti u vezi s daljnjim razvojem narodnooslobodilačke borbe.
Ubrzo su žene sve slobodnije istupale na sastancima, pisale dopise za AFŽ-ovsku štampu te ispisivale ceste parolama. U to vrijeme u Istri je bila i Maca Gržetić, tadašnja predsjednica Glavnog odbora AFŽ-a za Hrvatsku. Prisustvovala je brojnim sastancima te je, prema riječima Dine Zlatić, bila zadovoljna dobrom organizacijom i spremnošću žena da se bore te njihovom željom da uče. Broj žena u NOO-ima stalno se povećavao. U mnogim selima žene su na masovnim sastancima zahtijevale od muškaraca da idu u partizane. U selu Bokordići je cijeli NOO bio sastavljen od žena. Negdje su se brže, a negdje sporije razbijala stara shvaćanja o položaju žene u društvu. Negdje su i partijske organizacije teže shvaćale ta nova kretanja. Važnu ulogu imale su i kotarske konferencije. Do oblasne konferencije bilo je već preko 500 žena u seoskim, kotarskim i okružnim NOO-ima, ali padale su i nove žrtve. Marija Kopitar, koja je bila delegat Istre i izabrana za člana ZAVNOH-a na drugom zasjedanju, odvedena je od strane Nijemaca 1944. u logor. Zatim, ubijena je i spomenuta Štefanija Ravnić. Nakon njene smrti članica oblasnog NOO-a postaje Zora Matijević, a kada je i ona uhapšena i odvedena u njemački logor Ravensbrück, članica oblasnog NOO-a postaje Dina Zlatić.
Izvor: Antifašistički vijesnik
U to vrijeme najveći broj žena u NOO-ima bio je kotaru Labin. One su u tom kotaru, u kojemu su u to vrijeme gotovo svi sposobni muškarci bili u partizanima, na svojim leđima nosile najveći dio tereta narodnooslobodilačke borbe. Međutim, i drugi kotari u Istri počeli su biti sve bolje organizirani. Posebno je vrijedno za istaknuti uspjeh konferencije za kotar Buje gdje su okupatori svakodnevno vršili teške akcije protiv neprijatelja. Na konferenciji kotara Buje sudjelovalo je oko 400 žena, a održana je u selu Oskorušu, samo četiri kilometra od jakog neprijateljskog garnizona u Bujama. Na Prvu oblasnu konferenciju iz tog kotara je došlo 120 žena, od čega čak 70 Talijanki.
I u Puli je postajala vrlo jaka organizacija AFŽ-a, naročito u (tada) predgrađima Šijana, Veli Vrh, Veruda i Kaštanjer. U gradu su žene sakupljale hranu, sanitetski materijal, odjeću i novac, a ogranizirana je i mreža punktova za prebacivanje materijala van grada. Žene su bile i kurirke i prebacivale novomobilizirane borce, poštu i štampu. Odbori AFŽ-a bili su organizirani po tvornicama i ulicama, a okupljali su stotine žena. U pulskoj Tvornici duhana bilo je organizirano oko 500 žena, u Tvornici trikotaže oko 65, itd.
Zašto Kras?
Istra u to vrijeme nije imala oslobođenog teritorija, ali za razliku od drugih krajeva, Kras (danas u sastavu Buzeta) je imao pojas šuma. Osim toga, sela na Krasu bila su dobro organizirana i veliki dio muškaraca bio je u partizanima. Nijemci su upadali u seli, vršeći rastrellamento (pustošenja) po šumama tražeći centre organizacija. Palili su sela, bombardirali, mučili i ubijali ljudi, ali nisu mogli naći izdajice. Prema sjećanjima Dine Zlatić, za održavanje oblasne konferencije dvoumilo se između dva sela na Krasu, te je na kraju odabrano ono iznad Rašpora gdje se nalazio kažun za kurire koji su držali vezu između Slovenskog primorja i Planika. To je mjesto bilo vrlo pogodno za povlačenje, a s vrha se pružao odličan vidik na cijelu Ćićariju. Posao za pripremu oblasne konferencije trajao je tjedan dana i obavljen je u potpunoj tajnosti.
Tijekom noći i na dan konferencije počele su stizati žene iz svih krajeva Istre. Grupa žena iz Pule, Vodnjana i Labina stigla je i prenoćila u Brestu. Isto tako su žene iz Tinjana, Poreča, Pazina i Motovuna prenoćile u Prapoću. Gošće iz Slovenskog primorja i Trsta došle su preko Vodica. Sa ženama su dolazili i predstavnici drugih organizacija, a došle su i predstavnice Okružnog odbora AFŽ-a za Hrvatsko primorje. U radu konferencije sudjelovalo je 1500 Istranki. U vrijeme održavanja konferencije u Istri je bilo 120 neprijateljskih granizona, ali žene su savladale sve prepreke. Konferencija je počela s radom oko devet sati. Izabrano je radno predsjedništvo i Milka Milenić pozvala je prisutne da odaju počast poginulim drugaricama i drugovima. Konferenciju su pozdravile i predstavnice žena Slovenskog primorja, Trsta i Hrvatskog primorja. Pozdrav žena Hrvatske donijela je konferenciji Maca Gržetić, predsjednica glavnog odbora AFŽ-a za Hrvatsku. Drugoga dana održani su referati: Dina Zlatić držala je politički, a Nada Raner organizacijski referat.
Nakon oblasne konferencije rad AFŽ-a Istre postao je još intenzivniji. Krajem 1944. AFŽ Istre organizacijski je sređeniji i učvršćen, a Istranke su veoma aktivne u provođenju sabirnih akcija, raspačavanju ilegalnog tiska NOP-a, radu u ilegalnim tehnikama, radnu na osnivanju odbora JNOF-a te prenošenju hrane i materijala za 43. istarsku diviziju u Gorskom kotaru.
U ožujku 1945. predstavnice antifašistkinja Istre primio je u Beogradu maršal Tito i odao im priznanje za njihov požrtvovni rad. Međutim, u to vrijeme u Istri su se još uvijek nalazile njemačke snage. Stoga, krajem travnja 1945. na istarsku se obalu iskrcavaju jedinice 4. armije JA. Članice AFŽ-a pomagale su im pri iskrcavanju, prijevozu municije i opreme na položaje. Bila je to jedna od posljednjih akcija istarskih žena u NOB-u, jer je početkom svibnja 1945. Istra konačno oslobođena.
Oblasna konferencija bila je najmasovnija smotra naroda Istre za vrijeme narodnooslobodilačkog rata te je bila od velikog značaja za daljnji razvoj borbe u Istri. Osim toga, ona je zajedno s kotarskim konferencijama imala veliki utjecaj na brže razvijanje procesa razbijanja zastarjelih gledanja na podređen položaj žene u porodici i društvu. U to vrijeme rad AFŽ-a tek započinje, a samim time i emancipacija žena unutar nove države. Antifašistički front žena Istre djelovao je do ukidanja AFŽ-a 1953. Međutim, tada za istarske (i druge) žene započinje novo razdoblje unutar Saveza ženskih društava, kasnije Konferencijom za društvenu aktivnost žena.
Izvori:
- Marija Kopitar-Cetina, „Počeci AFŽ-a u Istri“, Buzetski zbornik, 7-8 (1984.)
- Ferdo Čulinović, Priključenje Istre Jugoslaviji, Rijeka, 1968.
- Dina Zlatić, „Prva oblasna konferencija AFŽ-a za Istru“, Buzetski zbornik, 1 (1976.)
- Božo Jakovljević, Marija Kopitar, Štefanija Ravnić i Zora Matijević – partizanske učiteljice i borci, Pazin, 1987.
- Anton Giron i Mihael Sobolevski, Goranke, Istranke, Primorke u NOB: izbor iz glasila AFŽ, Rijeka, 1978.