 zdravlja na radu, dok je aspekt psihičkih rizika zapostavljen.){kind=link}
Foto: Pixabay (ilustracija)
U većini država središnje i istočne Evrope, inspekcija rada se isključivo bavi pitanjima sigurnosti i (fizičkog) zdravlja na radu, dok je aspekt psihičkih rizika zapostavljen.
Većina država središnje i istočne Evrope nema gotovo nikakvu regulaciju vezanu uz psihičke rizike na radnom mjestu, a u usporedbi s ostalim članicama EU imaju najgore radne uvjete koji dovode do većih psihičkih rizika, pokazuje istraživački izvještaj Evropskog sindikalnog instituta. Samo su skandinavske države i Nizozemska usvojile iscrpan niz regulacija psihičkih rizika vezanih uz rad, dok su ostale članice EU usvojile samo neke koje pokrivaju specifične probleme poput stresa vezanog uz posao, uznemiravanja i maltretiranja na poslu. U većini država središnje i istočne Evrope, inspekcija rada se isključivo bavi pitanjima sigurnosti i (fizičkog) zdravlja na radu, dok je aspekt psihičkih rizika zapostavljen. Na razini EU ne postoji zakon koji propisuje način evaluacije i regulacije psihičkih rizika vezanih uz posao, već postoje samo neobvezujući alati koji ne polučuju rezultate.
Autorica izvještaja, pravna savjetnica i istraživačica Kateryna Yarmolyuk-Kröck koja se bavi i radničkim organiziranjem, naglašava da je regulacija psihičkih rizika vezanih uz posao najslabija u državama središnje i istočne Evrope, koje imaju najlošije radne uvjete u EU, relativno slabije sindikate i neučinkovite inspekcije rada, pa je samim time veća vjerojatnost psihičkih rizika na radnom mjestu. Na primjer, radnici u središnjoj i istočnoj Evropi imaju više radnih sati, a niže plate u usporedbi s radnicima u zapadnoj Evropi – oko 13% žena i 19% muškaraca u središnjoj i istočnoj Evropi radi između 41 i 50 sati tjedno, dok u zapadnoj Evropi takvu satnicu ima 7% žena i 15% muškaraca. Drugi važan faktor koji povećava psihičke rizike na radnom mjestu je i nesigurnost na tržištu rada: radnici u središnjoj i istočnoj Evropi češće su dugotrajno nezaposleni ili uključeni u neformalnu ekonomiju, što je posebno izraženo u Mađarskoj, Bugarskoj, Češkoj i Poljskoj. Također, neka istraživanja su pokazala da je veća vjerojatnost da će istočnoevropski radnici raditi u opasnim i nezdravim uvjetima od radnika u zapadnoj Evropi. Također, migrantske radnice u kućanstvima u istočnoj Evropi su u posebno teškom položaju i često nailaze na neplaćene prekovremene sate, neprihvatljive radne uvjete, uznemiravanje te psihičko i čak fizičko nasilje. Trenutni pravni okvir u većini država središnje i istočne Evrope ne pruža zaštitu prava mirantskih radnika/ica u kućanstvima.
Foto: ETUI
U državama sredšnje i istočne Evrope ne postoje postupci za nošenje sa slučajevima maltretiranja i uznemiravanja u poduzećima (na primjer, u Mađarskoj 89% svih poduzeća nema takve procedure, u Estoniji 78%, u Bugarskoj 75%). Podaci su slični kad se radi o postupanju s prijetnjama, zlostavljanjem ili napadima na radnom mjestu u većini poduzeća u središnjoj i istočnoj Evropi.
Gotovo 80 posto poduzeća u EU prepoznaje barem jedan faktor psihosocijalnog rizika na radnom mjestu, a među tim poduzećima njih 21% smatra da se s tim faktorima teže nositi nego s ostalima – na primer, u Švedskoj je to slučaj u 43% poduzeća, u Danskoj 38%, Finskoj 34%. U državama istočne Evrope je situacija suprotna: samo 6% poduzeća u Hrvatskoj i 7% u Bugarskog smatra da su faktori psihičkog rizika veći izazov od ostalih rizika vezanih uz radno mjesto. Autorica izvještaja komentira da ovi podaci ne ukazuju na to da ti rizici u državama poput Hrvatske i Bugarske ne postoje, već odražavaju činjenicu da ti rizici nisu prepoznati ni imenovani, počevši od (nepostojećeg) zakonskog okvira. Također, ovi podaci mogu upućivati na činjenicu da se psihosocijalni rizici u poduzećima u istočnoj Evropi ne smatraju prioritetom zbog drugih, većih problema na radnom mjestu. Izvještaj naglašava da se psihički rizici na radnom mjestu u tim državama percipiraju kao individualni problem, odnosno kao pitanje stupnja osobne otpornosti na probleme na poslu, a ne kao kolektivni problem koji proizlazi iz loše organizacije rada i lošeg upravljanja sigurnošću i zdravljem na radu. Stoga ovaj izvještaj poziva na donošenje europske direktive o psihičkim rizicima na radnom mjestu, kako bi se na nacionalnoj razini uveli obvezujući instrumenti procjene i rješavanja ovog problema.
Dora Levačić, Bilten