Širenje prosvjeda u Iranu nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koju je ubila moralna policija Islamske Republike zbog nepravilnog nošenja vela, veliki je izazov iranskom režimu, koji je na vlasti od 1979. godine. Režim je odgovorio nasilnim gušenjem prosvjeda.
Po priznanju vlade, do petka je poginula 41 osoba, ali taj broj raste na 83 prema izvorima jedne nevladine organizaciji čiju su pouzdanost priznali Ujedinjeni narodi. Sustavna diskriminacija žena, nadzor i progon onih za koje bilo koji dužnosnik režima smatra da se ne pridržavaju normi koje diktiraju vjerski službenici, te imunitet koji uživaju oni koji svoju vlast provode s potpunom brutalnošću bili su katalizator za mobilizaciju građana. Ova mobillizacija pokazuje ne samo umor od zlostavljanja, nego ide protiv samog teokratskog sustava. Povicima “Žene, život, sloboda” pridodat je i povik “Smrt diktatoru”. Odnosi se na ajatolahu Alija Khameneija, koji je od 1989. godine vrhovni vođa i nasljednik ajatolaha Homeinija. Na njegove odluke ne postoji pravo žalbe, u sustavu u kojem šijitski kler i paravojno tijelo Revolucionarne garde imaju političku i ekonomsku moć te društvenu kontrolu.
Po uzoru na svaku diktaturu, režim je pokušao sakriti što se događa. Rodbina žrtava prisiljena je pokopati svoje pokojnike noću i nasamo. UN je osudio prekid komunikacija kako bi se neutralizirale društvene mreže, koje služe kao prijenosnik nezadovoljstva iranskog stanovništva. To stanovništvo u prosjeku je vrlo mlado, a putem mobilnih telefona lako može usporediti svoje društvo s drugim mjestima u svijetu.
Nije ovo prvi put da se vlada suočava s prosvjedima. Bilo je naznaka narodnih pobuna u studenom 2019., srpnju 2021. i prošlog svibnja. Postoji široko rasprostranjeno društveno nezadovoljstvo koje su iskoristili mladi ljudi koji su, prema riječima Shirin Ebadi, dobitnice Nobelove nagrade za mir 2003., nekada bili ravnodušni ali sada su se probudili. Zbog toga su kašnjenje i ton zapadne reakcije razočaravajući. Europske vlade koje su reagirale, među njima i Španjolska, trebale su najmanje deset dana da od iranskih veleposlanika zatraže objašnjenja o tome što se događa, ali u praksi teško da je otišlo dalje. A to je dodatno razočaravajuće jer Zapad je učinio borbu za dostojanstvo žena jednim od svojih zaštitnih obilježja. A kada Iranke riskiraju svoju sigurnost skidanjem velova tijekom demonstracija, trebale bi osjetiti podršku milijuna ljudi diljem svijeta i stvarnu predanost vlada koje ih podupiru.