Foto: Marija Arnautović (RFE/RL)/ Detalj s izložbe “Progovarajmo” koja je u junu ove godine predstavljena u Sarajevu. Kroz priče, eksponate i video svjedočenja preživjelih i djece rođene zbog rata, izložba je imala za cilj da podigne svijest o položaju žena silovanih u ratu i djece rođene nakon ratnog silovanja.
U izvještajima međunarodnih aktera u BiH, u periodu od 1992. do 1995. godine, procjenjuje se da je silovano od 20.000 do 50.000 žena, djevojčica i muškaraca.
Zehra iz Foče, grada na istoku Bosne iz Hercegovine (BiH), imala je 29 godina kad je silovana, u augustu 1992. godine.
Uz supuga koji je zarobljen, i o kojem do danas ništa ne zna, u istoj noći izgubila je tri člana porodice.
“Bio je to 15. august 1992. godine. Subota uvečer, jedanaest sati. Tada se desilo i ubijanje i silovanje. Sve to od prvog komšije, kojeg je moj svekar hranio, jer je bio iz siromašne porodice. Poginuli su svekar, svekrva i zaova, a ja sam tada bila žrtva svakog mogućeg nasilja“, priča Zehra za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Nakon što je silovana, Zehra je uspjela pobjeći. Kuća u kojoj je živjela zapaljena je, zajedno s tijelima ubijenih.
Ime i prezime – ratni zločinac
Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 1992. godine u Foči, osuđen je Ranko Stevanović, pripadnik Teritorijalne odbrane (TO) Foča i Vojske Republike Srpske (VRS).
Okružni sud u Trebinju, na jugu BiH, osudio je 2012. godine Stevanovića na 14 godina zatvora, stavljajući mu na teret silovanja dviju žena i ubistvo troje civila.
Iako kaže da je izrečena kazna minimalna, Zehra ističe da joj, ipak, predstavlja satisfakciju to što je zločinac završio iza rešetaka.
Smatra da bi to trebalo motivirati i ostale žene koje su doživjele seksualno nasilje da, bez obzira na strah i bol koji osjećaju, pronađu snagu da javno progovore.
„Željela sam ga locirati i osuditi i to mi se ispunilo. Sada on ne nosi svoje lično ime, nego mu je ime i prezime ratni zločinac. Mi koje smo to proživjele, tu smo da pričamo šta se dešavalo. I to glasnije nego ikad, jer se ne stidimo onoga što nam se desilo. Stide se oni koji su nam to uradili“, ističe Zehra.
I nakon traume – trauma
U izvještajima međunarodnih aktera u BiH, u periodu od 1992. do 1995. godine, procjenjuje se da je silovano od 20.000 do 50.000 žena, djevojčica i muškaraca.
Mnogi od njih nikad nisu dobile potrebnu medicinsku, psihološku i financijsku podršku.
Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (UN) 29. augusta 2019. godine donio je odluku prema kojoj BiH treba platiti naknadu i osigurati javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja, kao i besplatnu medicinsku i psihološku podršku.
BiH do danas nije isplatila odštetu, niti se izvinila žrtvama seksualnog nasilja.
Tri decenije nakon rata, žrtve seksualnog nasilja su stigmatizirane i obespravljene. Zbog toga je ratno silovanje jedan od zločina koji je najmanje prijavljivan nadležnim organima.
Pedesetsedmogodišnja Zehra iz Foče, s početka priče, danas živi sama. Nema riješeno stambeno pitanje, a podršku dobija tek od lokalnog fočanskog udruženja koje okuplja žrtve rata.
Zehra ističe da mnoge žrtve danas nemaju ništa, pa čak ni besplatne sedative koji su mnogima od njih neophodni kako bi se izborili s traumama.
„Vlast, ona od opštine do vrha, nema sluha i razuma prema nema. Nemamo gotovo ništa. Mnoge žene su danas udate i ne smiju ispričati šta im se dogodilo, čak i zbog muževa, jer se plaše i njihove reakcije“, ističe Zehra.
Djeca kao posljedica rata
Žrtva ratnog silovanja bila je i majka 28-godišnje Ajne Jusić. Prije šest godina, Ajna je u Sarajevu osnovala organizaciju “Zaboravljena djeca rata“, koja broji oko 50 članova.
Riječ je o djeci koja su, kako kaže Ajna, poput nje posljedica rata, jer su rođena nakon što su im majke silovane.
Ona ocjenjuje da je to danas najnevidljivija populacija kojoj zakoni u BiH ne garantiraju ni minimum prava.
BiH nema podataka o broju djece koja su rođena nakon ratnog silovanja, a razlog je, ističe Ajna, činjenica da mnoge majke i dalje kriju tešku istinu.
“Glavni problem je to što ne možemo pronaći svu djecu. Majke još nisu spremne saopćiti istinu djeci, jer trpe veliku stigmu i diskriminaciju. Istovremeno, one ulaze u treću životnu dob, gdje fizičke posljedice ratnog silovanja dolaze na naplatu. Bolesne su, a proces medicinske podrške nije adekvatno regulisan. Često prikupljamo novac da platimo banjsko liječenje tim ženama. Ovo je zov u pomoć za dostojanstven život”, ističe ona.
Zakoni ne pružaju podršku
BiH nema državni zakon za podršku žrtvama rata, među kojima su i onima koje su pretrpjele seksualno nasilje.
U bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH, žrtve ratnog silovanja obuhvaćene su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
U drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj, od 2018. godine na snazi je Zakon o zaštiti žrtava ratne torture. U Brčko distriktu, kao zasebnoj administrativnoj jedinica u BiH, usvojena je Odluka o zaštiti civilnih žrtava rata.
No, predsjednica Udruženja žrtava rata „Foča 1992-1995.“ Midheta Kaloper Oruli upozorava da je put do ostvarivanja prava veoma težak.
„Treba usvojiti poseban zakon koji će jasno i decidno definisati naša prava. Ovako svaki kanton u Federaciji BiH ima svoje podatke i različito tumači Zakon. Komplikovana je procedura dok žena ostvari prava. Zar nije dovoljno sve što su ove žene proživjele i zar ih se mora dodatno traumatizirati“, ističe ona za RSE.
Otkucava biološki sat, država to i čeka
Podršku ženama i djevojčicama koje su žrtve ratnog nasilja pruža nevladina organizacija “Medica” iz Zenice, u srednjoj BiH.
Ova organizacija, od 1993. godine, pruža psihološku, medicinsku i ekonomsku podršku ženama i djeci žrtvama rata i poslijeratnog nasilja, uključujući silovanje u porodici, torture i trgovinu ljudima.
Direktorica ove organizacije Sabiha Husić kaže za RSE da je osjećaj stigmatizacije prisutan kod žrtava i gotovo tri decenije od rata.
“Većina ne želi o tome javno da govori, pa čak ni najmilijima. Nose se s jakim osjećajem straha za sebe i svoju djecu. Boje se kako će reagovati njihove porodice i zajednica”, ističe Husić.
Kako kaže, ni nakon gotovo 30 godina rada, ne može se reći da je postignut cilj da sve žrtve imaju jednaka prava na području cijele BiH.
Pojašnjava da postojeći zakoni nisu prilagođeni stvarnim potrebama i da ne omogućavaju efikasnu podršku i zaštitu.
“Ta prava i dalje ovise o tome u kojem dijelu države žive. Dakle, postoji teritorijalna diskriminacija žrtava silovanja. Nemamo program od države da izdvaja novac za rehabilitaciju, psiho-socijalni tretman kako bi se žrtve izborile sa traumama. Biološki sat žrtvama nasilja otkucava i bojim se da država to i čeka pa da kaže da nema nikakvih obaveza prema preživjelima”, ističe Husić.
Policijska izjava o mučenju
U drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj, Udruženja žena žrtava rata okuplja oko 680 članica.
Entitetski zakon o zaštiti žrtava ratne torture, uz ostalo, previđa prava mjesečne naknade, povlastice prilikom liječenja, odnosno oslobađanje od plaćanja pojedinih lijekova, kao i besplatnu pravnu pomoć i banjsku rehabilitaciju.
Božica Živković-Rajilić, predsjednica entitetskog Udruženja žena žrtava rata, pak, ističe da je za ostvarivanje prava potrebno dokazati status ratne žrtve. To je, među ostalim, moguće učiniti izjavom u policiji.
„Traži se policijska izjava kojom će se dokazati da smo mučeni i šta sve ne. To je dodatni teret i ponovno proživaljavanje trauma. No, biologija je učinila svoje, pa veliki broj žrtava nikada nije ostvario svoja prava. Znači, strašno je koliko vlasti ne vide one koji su stradali“, ističe Živković-Rajilić.
Žrtve seksualnog nasilja u oba bh. entiteta, nisu zadovoljne ni dinamikom procesuiranja, niti visinom izrečenih kazni odgovornima za ove ratne zločine
Suđenje Dušku Tadiću, bivšem predsjedniku lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu, kod Prijedora, na zapadu BiH, 1997. godine bio je prvi slučaj procesuiranja ratnog zločina pred Haškim tribunalom (ICTY), ali i prvi slučaj u kojem se sudilo za seksualno nasilje.
Pred ovim sudom je za zločine seksualnog nasilja osuđeno više od 30 ratnih zločinaca.
Na sudovima u BiH, od 2004. godine, za iste slučajeve osuđeno je više od 130 osoba, a u postupku je još oko 200 slučajeva koji se odnose na seksualno nasilje.
Gotovo dvije trećine osuđenih dobilo je tri do pet godina zatvora, pokazuju podaci nevladinih organizacija.
Mitovi o promiskuitetu i u krivičnim postupcima
Organizacija „TRIAL International“ u BiH od 2010. godine pomaže preživjelima da ostvare svoja prava, kroz pružanje besplatne pravne podrške i zagovaračke aktivnosti.
U toj organizaciji navode da su sudovi u BiH nastavili praksu procesuiranja odgovornih za ratno seksualno nasilje, ali da su mitovi prisutni i u krivičnom postupku.
„Uprkos napretku, mitovi o promiskuitetu, pristanku, kredibilitetu i sramu, i dalje su česta pojava u krivičnim postupcima, ali i u svakodnevnici kojom se sram i krivnja za seksualno nasilje prebacuje s počinitelja na žrtvu“, kaže Amila Husić, pravna savjetnica u ovoj organizaciji.
Na problem stigmatizacije „TRIAL International“ ukazao je u publikaciji “Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje”, koja objašnjava kako mitovi o preživjelima ratnog seksualnog nasilja utječu na tok krivičnog postupka, način na koji se prema žrtvama ophodi u toku, ali i van sudnice.
Prema istraživanjima, na svakih 15 do 20 neprijavljenih slučajeva ratnog seksualnog nasilja, dogodi se da samo jedan slučaj bude prijavljen.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. novembra s ciljem podizanja svijesti o činjenici da su žene širom svijeta izložene silovanju, porodičnom nasilju i drugim oblicima nasilja.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se od 1999. godine, kada je proglašen Rezolucijom Ujedinjenih naroda (UN).
Obilježavanjem se želi ukazati na važnost senzibilizacije i jačanju sijesti javnosti o problemu nasilja nad ženama, te doprinijeti osnaživanju žena da proživljeno nasilje prijavljuju kako bi ono bilo sankcionirano i spriječeno u budućnosti.
Piše: Marija Augustinović, RSE