Gladovanje je ratni zločin. Zašto se onda tako rijetko procesuira?

„U sedmici koja je završila 18. septembra zabilježeno je 1.319 smrti… Od 16. augusta, 4.338 osoba koje pate od gladi primljeno je u gradske bolnice, od kojih je 972 umrlo. Policijska jedinica za uklanjanje leševa i dvije neformalne agencije uklonile su od 1. augusta ukupno 2.527 tijela izgladnjelih osoba sa ulica i iz bolnica.“
— 23. septembar 1943, The Statesman

U septembru 1943. godine Bengal je bio zahvaćen glađu izazvanom ljudskim djelovanjem, koja je svakog sedmičnog ciklusa odnosila hiljade života. Indija, tada pod britanskom kolonijalnom vlašću, ušla je u Drugi svjetski rat 1939. kao dobavljač trupa, sirovina i kredita, te kao strateško uporište u savezničkoj kampanji protiv Japana. Godine 1942. kolonijalne vlasti uvele su izmijenjenu verziju politike „spaljene zemlje“ širom Assama, Bengala, Bihara, Orisse i dijelova Madrasa, naređujući vojsci da uništi ili ukloni zalihe hrane i onemogući transportne rute cestom, željeznicom, rijekom i morem. Navodno s ciljem da se spriječi japanski pristup resursima, ova politika je ostavila milione civila bez hrane.

Više od 8.000 kilometara dalje, u Londonu, ministar za Indiju Leo Amery apelovao je na ratni kabinet premijera Winstona Churchilla da pošalje 500.000 tona žita u Bengal kako bi se spasili izgladnjeli ljudi. Kabinet je odbio apel, odobrivši manje od četvrtine traženog iznosa. Amery je kasnije zapisao da je „kabinet uopšteno tretirao cijelu stvar kao blef s indijske strane“. Broj umrlih od gladi i pratećih epidemija porastao je na tri miliona u narednim godinama.

The Statesman, engleski dnevni list u Indiji, objavio je gore citirani tekst uprkos cenzorskim naredbama koje su zabranjivale „neposredne reference na događaje koji bi mogli izazvati užas ili uzbunu“. Umjesto toga, kolonijalne vlasti su poticale objave koje su naglašavale humanitarne napore i promicale ideju o dugogodišnjem „problemu prosjačenja“. Takva naracija naturalizirala je glad kao neizbježan dio siromaštva, prikrivajući razmjere katastrofe i predstavljajući britansku vlast kao milostivu. Tadašnji urednik The Statesmana, Ian Stephens, kasnije je svjedočio da su zvaničnici čak zamjenjivali riječ „gladovanje“ izrazom „bolesni siromasi“ u izvještajima o smrtnosti u Bengalu. Razlika nije bila samo jezička: izraz „bolesni siromah“ sugerisao je nesreću i sile izvan ljudske kontrole, dok je „gladovanje“ podrazumijevalo počinitelja i namjeru.

Iako su pojedini mediji, poput The Statesmana, prkosili vlastima izvještavajući o gladi u Indiji i Britaniji, njihovi napori nisu doveli do ozbiljnih pravnih posljedica za odgovorne. To nije bilo slučajno: tvorci poslijeratnog međunarodnog prava i sami su koristili blokade hrane i uskraćivanje zaliha kao instrumente rata i kolonijalne dominacije. Zbog toga nisu bili spremni kriminalizirati oružje koje su i sami upotrebljavali. Kako su objasnili historičari Nicholas Mulder i Boyd van Dijk, Britanija i Francuska su u 20. stoljeću preferirale blokade kao „suštinski negativnu materijalnu intervenciju, s malom javnom vidljivošću i visokim strateškim učinkom“. Odbijanje da se suoče s gladovanjem kao oblikom nasilja ostavilo je duboke tragove u međunarodnom pravu, oblikujući i današnji tretman ovog zločina.

Iako međunarodno pravo jasno zabranjuje namjerno izgladnjivanje civila kao metodu ratovanja, taj zločin ostaje izuzetno teško procesuirati. Dodatni protokoli Ženevskih konvencija iz 1977. zabranjuju korištenje gladi kao ratne taktike, dok je Rimskim statutom Međunarodnog krivičnog suda (ICC) gladovanje izričito definisano kao ratni zločin. Uprkos toj jasnoći, zašto je i dalje gotovo nemoguće sudski goniti zločin gladi?

Slučajevi gladovanja predstavljaju jedinstvene dokazne izazove. Za razliku od bombi ili masakra, glad djeluje sporo, difuzno i često skriveno iza politike. Tužioci moraju dokazati namjeru — da su vođe svjesno željele lišiti civile hrane, a ne da su jednostavno pogrešno upravljale krizom ili zanemarile opskrbne lance. Opsade, sankcije i blokade dodatno zamagljuju granice, opravdavane kao „legitimne“ vojne mjere. Uspostavljanje individualne krivične odgovornosti za ovakav strukturalni oblik nasilja izuzetno je teško.

Ali težina dokazivanja ne može biti izgovor. Glad izaziva razaranja razmjera usporedivih s konvencionalnim oružjem, što je danas očigledno u Gazi. Ona razara društva, ostavljajući trajne fizičke, psihološke i ekonomske ožiljke. Njena strukturalna priroda — sposobnost da djeluje nevidljivo, postepeno i pod okriljem politike — upravo je razlog zašto mora biti procesuirana, a ne ignorisana.

Predugo se glad tretirala kao neizbježna nuspojava ratova. U stvarnosti, riječ je o promišljenoj strategiji, zabranjenoj desetljećima, ali rijetko kažnjavanoj. Dok god sudovi i tužilaštva ne budu tretirali gladovanje kao zločin koji ono zaista jeste, moćnici će nastaviti koristiti glad kao oružje protiv civila — bez ikakvih posljedica.

Prvi korak je nazvati je pravim imenom; drugi je — procesuirati je.

Autor: Al Jazeera

Prevod: Tačno.net