Foto: Wikipedia
Kontinentalna Europa dom je četirima mikrodržavama, s populacijom između 30000 i 80000 ljudi. To su Andora koja leži na granici između Francuske i Španjolske, Lihtenštajn smješten između Švicarske i Austrije, Monako koji se nalazi na Francuskoj rivijeri, i San Marino koji je okružen sjevernom Italijom.
Ove države postoje još od srednjeg vijeka, a njihova neobična veličina omogućila im je razvoj i održavanje jedinstvenih ustavnih uređenja. Sve četiri su izradile originalna rješenja za probleme državne arhitekture, od kojih su mnoga preživjela do danas.
Sve četiri mikrodržave sudjeluju u Vijeću Europe pa su se stoga morale modernizirati kako bi zadovoljile međunarodne standarde upravljanja, što uključuje neovisnost pravosuđa.
Međutim, sve četiri provele su potrebne reforme bez promjene svog institucionalnog identiteta. Opredjeljenje ovih država za očuvanje svojih posebnosti u odnosu na druge zemlje onemogućuje dublju reformu njihovih institucija. Za njih je zaštita nacionalne tradicije i identiteta oblik samoodržanja a ne tek puka ideologija.
Osobitost četiriju mikrodržava leži u opstanku institucionalnih aranžmana koji se više ne mogu pronaći praktički nigdje drugdje u svijetu. U kneževinama Lihtenštajn i Monako, na primjer, monarhija još uvijek ima središnju ulogu u ustavu.
Za razliku od većine europskih monarhija, u Lihtenštajnu i Monaku vladar i dalje ima veliku moć. S druge strane, Andora i San Marino imaju dva šefa države, praktično dva monarha.
Grafikon koji prikazuje stanovništvo Lihtenštajna, Andore, Monaka i San Marina. Svjetska banka/ Data Commons, CC BY-ND
Na institucionalne aranžmane u ovim kneževinama utjecala je njihova veličina, u smislu teritorija i stanovništva, kao i geografskog položaja. Njihovi su aranžmani preživjeli od srednjeg vijeka jer su postali njihov identitet. Dok je kod drugih naroda nacionalna tradicija ideološka rasprava, kod ovih je očuvanje prošlosti mehanizam preživljavanja.
Lihtenštajn i Monako
Lihtenštajn i Monako su ustavne monarhije koje su dale značajne ovlasti kraljevskoj obitelji. Sve je organizirano oko princa koji obnaša izvršnu vlast. Suvremene monarhije u zapadnoj pravnoj tradiciji obično imaju ceremonijalnog kralja ili kraljicu, dok izvršnu vlast obnaša izabrana vlada. Lihtenštajn i Monako zadržali su svoju povijesnu organizaciju vlasti, usredotočenu na vrlo moćnog monarha.
Iako njegove ovlasti nisu neograničene, u Monaku princ ne odgovara čak ni parlamentu za ovlasti koje posjeduje. Lihtenštajnski princ uživa još više ovlasti, uključujući pravo da imenuje polovicu članova ustavnog suda.
Međutim, suverena vlast princa Lihtenštajna održava se u partnerstvu s narodom. Institucionalna arhitektura izgrađena je tako da omogućuje sustav provjere i ravnoteže između princa i naroda.
Primjerice, od ustavnih amandmana iz 2003. narod može podnijeti zahtjev za nepovjerenje princu ako se više od 1500 građana složi s tim, što onda pokreće referendum o povjerenju. Isti broj građana može pokrenuti inicijativu za potpuno ukidanje monarhije ako tako odluče.
Andora i San Marino
Kneževinu Andoru bilo bi ispravnije nazvati sukneževinom zbog njenog uređenja. Naime, jedan od prinčeva je biskup Urgella u Kataloniji, a drugi je predsjednik Francuske Republike (prije toga francuski kralj ili car). Dakle, dodatna posebnost ove države je to da nijedan od prinčeva nije državljanin Andore.
Nakon reforme iz 1993. kojom je uspostavljen puni ustav, niti jedan princ nema suverenu vlast. Njihova je ustavna uloga gotovo u potpunosti ceremonijalna. Međutim, i dalje postoji zabrinutost zbog činjenice da oni nisu državljani Andore i da šefove država stoga ne bira niti narod niti njegovi izabrani predstavnici. Povijesni razlog za stranog šefa države je geografski položaj Andore, koja je uklještena između Katalonije i Francuske. Dopustiti da se stavi pod taj dvostruki suverenitet bilo je jamstvo opstanka za ovu državu.
San Marino također ima “dvoglavu državu”, ali oba su čelnika, koji se nazivaju kapetani regenti, državljani San Marina. Bira ih Veliko i Opće vijeće (sanmarinsko zakonodavno tijelo), a njihova je karakteristična osobina da služe samo šest mjeseci.
Razlog tako kratkog mandata je taj što San Marino ima tek nešto manje od 34000 stanovnika. Svi se međusobno poznaju, što je situacija koja može biti štetna za neovisnost izabranih dužnosnika.
Kapetani regenti ne mogu prikupiti dovoljno moći u svom kratkom vremenu na dužnosti da bi mogli svrgnuti republiku. Kapetani regenti prvi put su uspostavljeni 1243. godine, malo prije nego što su bogate obitelji srušile brojne talijanske republike. Jedan od razloga zašto je San Marino uspio preživjeti je taj što je stoljećima sprječavao jednu obitelj da bude moćnija od ostalih.
Mikrodržave nisu poput europskih država normalne veličine. Posjeduju karakterističnu institucionalnu arhitekturu, i to često iz razumljivih razloga.
Elisa Bertolini, The Conversation
Prevod DD