Nastavnice ne žele da pričaju o tome, ali je javna tajna da se nerijetko uspostave elitna odjeljenja u kojima pojedini roditelji imaju slobodu da biraju ko će njihovom djetetu biti razrednik, s kim će sjediti u klupi, mogu zahtijevati određenu ocjenu…
piše: Maksuda Muratović
Radeći u srednjim stručnim školama nerijetko sam od učenika mogla čuti da su u gimnazijama elitni razredi ili da tamo idu samo djeca iz društvene elite – djeca ljekara, političara, bogataša… Zainteresovalo me takvo razmišljanje, pa sam posvetila pažnju toj temi.
Odjeljenja prvih razreda (i srednjih i osnovnih škola, ali sada pišem o srednjim školama) ili spiskove učenika prvih razreda podijeljenih po odjeljenjima škole formiraju u augustu, nakon trećeg upisnog roka. Pedagog/pedagogica škole, vodeći se kriterijima – ocjene za prvi strani jezik, uspjeh iz osnovne škole prema rang-listi, spol i određeni specifični kriteriji – formira odjeljenja i napravi spiskove đaka tako da u svakom razredu bude podjednak broj odličnih i da dva učenika generacije ne budu u istom odjeljenju. Nastavničko vijeće usvaja odluku o podjeli razredništva, odnosno dodjeljuje razrede nastavnicama, ali to nije kraj.
U vrijeme kad se kreiraju spiskovi đaka za pojedina odjeljenja ili kad se dodjeljuju razredništva pojave se nastavnici sa imenima onih koje žele imati u svom razredu. Potom krenu intervencije roditelja, kolegica, zahtjevi učenica, prijatelja… Tako spiskovi koje pedagog napravi u augustu do kraja septembra dobiju sasvim drugi sadržaj. Povlašteni nastavnici/razrednici, prvenstveno oni koji su u stalnom radnom odnosu ili imaju dobre veze sa upravom škole, uzimaju sebi učenice s najboljim prosjekom i najboljim vladanjem. Pojedinci to rade zbog ličnih interesa ili konekcija i želje da se preko djece povežu s ljekarima, političarima, biznismenima, društvenom elitom ili bogatašima.
Nastavnice ne žele da pričaju o tome, ali je javna tajna da se nerijetko uspostave elitna odjeljenja u kojima pojedini roditelji imaju slobodu da biraju ko će njihovom djetetu biti razrednik, s kim će sjediti u klupi, mogu zahtijevati određenu ocjenu…
Iz priča u zbornici znam da predavati u takvim odjeljenjima nije nimalo lako: nastavnice su pod velikim pritiskom i djece i roditelja, pa se događa da na kraju završenog prvog razreda odustaju od traženog odjeljenja. Praksa pokazuje da upravo oni koji su sami sebi birali odjeljenje imaju ozbiljnih problema s ocjenama, vladanjem ili slično i napuštaju odjeljenja i traže promjenu razredništva jer nije bilo kako su očekivali, učenici nisu potvrdili uspjeh i vladanje iz osnovne škole, razrednici nisu mogli udovoljiti zahtjevima ambicioznih roditelja, počeli su se zamjerati kolegama od kojih su tražili povlastice za pojedine učenike… Tako dođu do toga da od uprave škole traže da u novoj školskoj godini dobiju novo odjeljenje.
U vrijeme kad sam i sama bila srednjoškolka zaista su postojala odjeljenja koja smo smatrali najboljima ili školskom elitom jer su svi učenici ili većina njih imali sjajne ocjene, primjereno vladanje… Ali, to nisu bila elitna odjeljenja jer su u njima prinčevi i princeze svojih roditelja, djeca koja nose skupocjenu odjeću i obuću, imaju preskupe mobitele, kojima smeta kad nastavnica traži znanje, pristojno ponašanje ili nenajavljeno daje kontrolni rad ili test kad oni nisu raspoloženi za rad, i tako dalje. I onda je bilo djece iz bogatijih porodica, ali razlike nisu bile tako vidljive, a odjeljenja su bila i socijalno raznolika.
Poželjela sam o tome razgovarati s učenicama i učenicima i otvorila se prava debata, rekli su da je to odlična tema.
Jedna od učenica rekla je da neki nastavnici učenike dijele i na one iz ruralnih i iz urbanih mjesta. Drugi su naglasili da je normalno da se formiraju grupe između učenika, prvenstveno po mjestu življenja jer putuju zajedno autobusom ili žive u gradu, u blizini škole, jedni pored drugih. Dijele se, kažu, i na seljake i građane. Jedan dječak veli da jedino nema podjele između odličnih i onih koji imaju negativne ocjene. Pitam ih zašto. Kažu da se djeca više ne dive učenicima koji imaju sve petice jer danas nije teško biti odličan. Jedna učenica dodaje da misli kako je prije trebalo uložiti više truda da bi se dobila petica, a da su sada kriteriji spušteni. Kažu i da sada u osnovnoj školi, više nego u srednjim školama, ima podjele po tome kako se neko odijeva.
Ako imate markirane farmerice i patike – spadate u grupu elite. Djeca slabog materijalnog stanja izložena su ismijavanju i trpe psihičko nasilje svojih vršnjaka. Takvih je najviše među ponavljačima, često i napuštaju školu ili se prebacuju u drugo odjeljenje, nije im lako, objašnjava mi jedna učenica.
Nisam bila ravnodušna poslije ove debate i nakon slaganja svih činjenica o formiranju odjeljenja. Zar djecu trebamo dijeliti na djecu elite i običnih ljudi? Društvo je ionako podijeljeno i raslojeno, da bismo mi u školama produbljivali te podjele ili stvarali nove. A ako nastavnici dijele učenike, a učenici uče od nastavnika, naravno da će se i učenici između sebe dijeliti. Te podjele niko ne može kontrolisati i veliki je rizik u kojem će pravcu ići i kakve posljedice donijeti.
Škole ne smiju dozvoliti podjele, moraju na isti način biti otvorene i za radničku i seljačku djecu, i za djecu slabijeg imovinskog stanja, kao i za onu iz imućnih porodica. Sva djeca moraju imati iste mogućnosti. Uostalom, naše škole su većinom javne, finansiraju se iz budžeta koji pune svi građani i građanke i dobrobit obrazovanja moramo obezbijediti za sve.