fbpx

Država ne štiti djecu od nasilja

Država ne štiti djecu od nasilja

Foto: Dženat Dreković/ CIN

Centri za socijalni rad u Bosni i Hercegovini ne štite dovoljno djecu nakon konfliktnih razvoda roditelja. Zanemaruju procedure i ne koriste ovlaštenja koja su im data kako bi donosili odluke u najboljem interesu djece.

Piše: Adna Zilić/ CIN

Centar za istraživačko novinarstvo je u ovoj priči izmijenio imena roditelja i djece – korisnika usluga centara za socijalni rad – kako bi zaštitio njihovu privatnost i pravo na sigurno odrastanje.

David je došao sa mamom u Centar za socijalni rad u Banjoj Luci. Iako ima samo sedam godina, više se i ne sjeća koja mu je po redu to posjeta. Stresno je i zbunjujuće, no on je navikao. U prostoriji je napeto: svi se svađaju i pričaju uglas, a Davidu se niko ne obraća iako se ovo najviše njega tiče. Neki ljudi su odlučili da će on od sada živjeti sa tatom pa ga bez upozorenja i pripreme uzimaju od mame. Kažu mu da mora poći odmah i ne pitaju šta on želi, kako se osjeća ni da li se plaši.

Banjalučki Centar za socijalni rad je 2020. godine zaključio da ga je majka zanemarila tako što ga je ostavljala sa bakom iako nije utvrđeno da je time ugrozila dijete. Nakon što je povjeren ocu, morao je sa njim otići u inostranstvo. U međuvremenu je sud utvrdio da je za dijete bolje da živi sa majkom.

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) pokazuje da djeca čiji roditelji ne mogu naći zajednički jezik nakon razvoda uz ovu traumu često su i žrtve pogrešnih postupaka i nedovoljnog angažmana centara za socijalni rad u Bosni i Hercegovini (BiH).

„Ova porodična problematika je jedna naša crna rupa ”, kaže Alma Lisica, direktorica Centra za socijalni rad Novi Travnik.

Alma Lisica

Alma Lisica, direktorica Centra za socijalni rad Novi Travnik, kaže da je sistem usporen i neefikasan, a sve pod sloganom zaštite interesa i prava djeteta (Foto: Dženat Dreković / CIN)

Vjera bez provjera

David je imao deset mjeseci kada su se njegovi roditelji Sanja i Milan rastali. On je nakon toga povjeren majci, ali su bivši partneri imali nesuglasice u vezi sa kontaktom djeteta i oca. Netrpeljivost je bila tolika da je Milan osuđen na 700 KM kazne zbog ugrožavanja Sanjine sigurnosti. On priznaje da joj je prijetio smrću, ali kaže da je nije fizički napao kako to piše u presudi.

Njihov predmet je nakon nekoliko godina preuzeo socijalni radnik Bojan Arula koji je već na prvom sastanku rekao Sanji da će joj oduzeti dijete ako bude opstruisala kontakt sa ocem. Uprkos njenim tvrdnjama da ne sprečava kontakt, Centar je više vjerovao ocu.

Situacija je kulminirala u martu 2020. godine kad se sastanak u Centru pretvorio u noćnu moru. Sanja se prisjeća da joj je Arula naredio da u roku od sat vremena dovede dijete ili će poslati policiju po njega, a onda im saopštio da će David od tog trenutka živjeti sa ocem.

Mjesec dana ranije je stručni tim Centra − Arula, psihologinja Mirela Koprivica i pravnica Dajana Kapović − zaključio da Sanja zanemaruje sina i ostavlja ga na brigu baki „koja svojim ponašanjem i ophođenjem šteti socioemocionalnom razvoju djeteta” te da obje opstruišu kontakt djeteta sa ocem.

Pri donošenju odluke su se referisali na zaključak iz školskog izvještaja u kojem piše da se kod djeteta povremeno primjećuje osamljivanje, egocentrični govor i infantilno ponašanje. Naveli su i da se baka ne ponaša adekvatno jer pretopljava dijete, ne dozvoljava mu da bude samostalno, previše ga štiti i govori mu loše o ocu.

Arula je u prisustvu školske psihologinje Natali Sanković Marić razgovarao sa dječakom u školi te zabilježio da se iz dječakovih odgovora zaključuje da ne živi sa majkom. U zabilješci je naveo da je zajednička ocjena njega i školskog psihologa da je ovakva situacija za dijete neodrživa te da su potrebne hitne mjere kako bi se ispoštovao najbolji interes djeteta.

No, Sanković Marić je imala drugačije zaključke − ona je dvije godine kasnije na sudu rekla da je dijete bilo zbunjeno i da nije dalo puno podataka na tom razgovoru te da škola nije zaključila da dijete ne živi s majkom, nego da više vremena provodi sa bakom, a da je majka često odsutna. Istakla je da dječak nije bio ni vaspitno zapušten ni nesretan, kao da ni u njegovom ponašanju u školi nije bilo problema.

Uz ovaj izvještaj socijalnog radnika Arule Centar je pri odlučivanju uzeo u obzir i izjave neimenovanih komšija porodice koji su rekli da dijete živi samo sa „neuračunljivom bakom“.

„Mi ni dan-danas ne znamo ko su te komšije, jesu li uopšte komšije”, kaže Sanjina advokatica Bojana Duka Bubić i dodaje da se zbog toga izjave ne mogu smatrati validnim jer je Centar bio dužan upisati njihove podatke i pozvati ih da daju službene izjave. „To su trebali, morali učiniti ako im je cilj utvrđivanje istine.”

Advokatica Duka Bubić tvrdi da zanemarivanje nije ni dokazano ni propitano te da Centar nije imao pravo oduzeti dijete.

Ombudsmenka za djecu Republike Srpske (RS) Gordana Rajić kaže da bi u ovakvim porodičnim situacijama prvi korak bio savjetodavni rad ili mjera pojačanog nadzora.

„Nije isto ako dijete ostane samo u stanu bez ikakvog nadzora, ako ne ide redovno u školu, ako je neuhranjeno ili ima zdravstvene probleme ili ako je prepušteno na brigu i staranje trećem licu”, kaže Rajić. Osim propusta u utvrđivanju zanemarivanja Sanjina advokatica kaže da Centar nije ispoštovao ni pravila obavještavanja o svojoj odluci: vijest o uzimanju djeteta su joj saopštili na licu mjesta, bez obavezne pisane obavijesti koja bi joj dala priliku da dokaže da nije zanemarivala dijete.

„Dijete ni u jednom trenutku nije ostavljeno. Ostaviti dijete znači otići, okrenuti leđa i ne biti tu. Meni je on sve”, kaže Sanja, dodavši da je jedno vrijeme baka bila više sa Davidom jer su ona i sadašnji suprug imali obaveze pri izgradnji porodične kuće.

S druge strane, socijalni radnik Arula je 20-ak dana ranije javio Milanu da će dijete biti oduzeto od majke. „(…) i da, ako ja ne dođem po dijete, da će ga oni dati u dom i da će on u domu živjeti“, potvrdio je Milan u razgovoru za CIN.

Iako je oduzimanje djeteta označio kao hitno, Arula je pristao da sačeka neko vrijeme da Milan dođe iz inostranstva.

Nekoliko dana nakon šoka i svađe u prostorijama banjalučkog Centra Milan je odveo Davida u inostranstvo.

„Ovo se davno prije trebalo desiti nego što je trebalo da prođe, naprimjer, toliko vremena da se ustanovi ono što sam ja govorio − da dijete treba da se izuzme zato što ne živi s majkom”, kaže Milan.

Bojan Arula FB

Nekadašnji socijalni radnik Centra za socijalni rad Banja Luka Bojan Arula je odlučio da Davida uzme majci i preda ocu na staranje nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo predmet. Majka i dijete su za to odluku saznali na licu mjesta (Foto: Facebook)

Sanja se žalila Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS-a na odluku Centra. Žalba je odbijena kao neosnovana, uz navode da je Centar uvjerio Ministarstvo da je majka narušila najbolji interes djeteta time što ga je prepustila baki.

Potom je tužila Ministarstvo na Okružnom sudu u Banjoj Luci. Tužba je odbijena kao neosnovana, uz obrazloženje da su činjenice utvrđene pravilno i da je postupano u skladu s ovlaštenjima, u najboljem interesu djeteta. Presudu je pokušala osporiti na Vrhovnom sudu RS-a i Ustavnom sudu BiH. Oba suda su je odbila, navodeći da je presuda pravilna i na zakonu zasnovana.

„Ćutite, idete zakonom, od zakona dobijete ništa”, kaže Sanja, ponavljajući da joj je uskraćeno pravo da dokaže da dijete nije zanemarila.

Ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur kaže da sudovi jako vjeruju centrima za socijalni rad jer smatraju da su oni nepristrasna stručna tijela, ali to ne isključuje obavezu suda da koristi svoja ovlaštenja da preispita bilo kakvu sumnju.

„Stranka mora biti saslušana. Znači, ako toj majci u postupku nije bilo omogućeno da da svoj iskaz, napravljena je bitna povreda postupka.”

I ombudsmenka za djecu RS-a u mišljenju je napisala da je dijete oduzeto od majke bez obrazloženja zašto je to u njegovom najboljem interesu. Ističe da je razdvajanje djeteta od oca ili majke represivna mjera koja se primjenuje samo onda kada se utvrdi da je to u najboljem interesu djeteta.

„Dijete je sa ocem otišlo u drugu državu da živi, promijenio je školu, jezik, okolinu, vršnjake, a da niti od jednog nadležnog organa nije zatražena provjera okolnosti u kojima otac živi i mogućnost da se brine o djetetu”, piše u mišljenju.

Banjalučki Centar je za CIN objasnio da oni u slučaju predaje maloljetnika drugom roditelju prvo preispituju da li je ta osoba podobna da preuzme brigu o djetetu. Prema onom što je Milan rekao novinarima, Centar nije provjeravao uslove u kojima će dijete sa njim živjeti u inostranstvu, ali su ih posjetili radnici tamošnjeg centra za socijalni rad.

On je nakon toga pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci tražio tužbom protiv bivše supruge da mu se dijete povjeri dugoročno. Zbog toga je povukao istovjetan zahtjev koji je ranije predao Centru za socijalni rad pa je Sud zaključio da je odluka kojom mu je dijete privremeno predato prestala da važi.

„Na snazi je rješenje kojim je dijete povjereno majci na zaštitu i vaspitanje“, navedeno je u presudi iz aprila 2024. godine kojom je odbijen Milanov zahtjev da mu se dijete dugoročno povjeri jer Sud smatra da dijete treba biti s majkom.

Sanja se sa novim suprugom preselila u isti grad u kojem njeno dijete živi sa ocem i čeka da sudska odluka bude pravosnažna. Nada se da će joj vratiti sina. Milan se žalio na presudu.

Bojan Arula više nije uposlenik Centra za socijalni rad Banja Luka. Sada živi i radi u Njemačkoj, a o ovoj temi nije želio razgovarati. Rekao je da se ne sjeća slučaja i da ne može pričati jer više ne radi u Centru. Ni njegove bivše kolege nisu željele govoriti o ovome, pozivajući se na obavezu zaštite maloljetnog djeteta, ali su objasnili da se dijete iz porodice izdvaja kada postoji neposredna opasnost za njegov život i zdravlje.

Od 16 preporuka koje je Ombudsman za djecu RS-a izdao centrima za socijalni rad od 2019. do 2022. godine zbog žalbi na njihovo postupanje pet je izdato Centru za socijalni rad u Banjoj Luci. Preporuke su se odnosile na kontakte djece sa roditeljima sa kojima ne žive, prava djece na zaštitu od nasilja i zanemarivanja te prava djece koja se nalaze u stanju socijalne potrebe na smještaj u ustanovu.

U ovom Centru radi: 10 pedagoga, 11 psihologa, 15 pravnika i 40 socijalnih radnika – od kojih svaki zadužuje i do 50 slučajeva.

Dvostruki aršini banjalučkog centra

U slučaju druge porodice banjalučki Centar za socijalni rad nije poduzimao ništa više od savjetovanja razvedenih roditelja, uprkos višegodišnjim prijavama o ugroženosti njihove djece. I majka i otac su se godinama obraćali Centru, a problemi su eskalirali do optužbi za fizičko i seksualno zlostavljanje djece.

Nakon razvoda 2010. godine troje maloljetne djece je povjereno ocu Draganu na brigu i staranje. Dok su mlađa djeca Andrej i Maja vikende provodili kod majke Jelene, najstariji Saša je odbijao kontakt s njom, tvrdeći da ga je tukla.

Problemi su postajali sve ozbiljniji kako su djeca odrastala. Dragan i Jelena su se od 2015. godine više puta žalili Centru jedno na drugo: Dragan je tvrdio da se Jelena neodgovorno ponaša kada su djeca kod nje i da ih ostavlja bez nadzora, a ona se žalila da njen bivši suprug maltretira djecu i ne dozvoljava joj da ih viđa.

Iz škole su u to vrijeme pisali Centru da su na osnovu razgovora stekli mišljenje da su djeca „veoma involvirana u probleme i razmirice odraslih”.

Jelena se iste godine obratila Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH zbog problema u vezi sa viđanjem djece, što je prijavljivala i Centru. Institucija je upozorila Centar da su djeca izložena emocionalnom zlostavljanju i zatražila da utvrde stvarno stanje, a dobili su odgovor da postoje problemi u realizaciji kontakata majke sa djecom te da su savjetovali roditelje da poštuju dogovor o kontaktima.

No, nisu povukli nijedan konkretniji potez.

Šest godina kasnije Andrej se povjerio svojoj pedagogici da je otac nasilan prema njemu i sestri.

„Andrej tvrdi da se (otac, op.a.) ružno ponaša prema njemu i sestri, da im često upućuje ružne riječi, da ih omalovažava te da im prijeti, naročito ukoliko spomenu da žele da pređu kod majke da žive s njom. Navodi da ih je ranije ponekad i fizički kažnjavao, ali da ih sada uglavnom verbalno napada. Andrej kaže da je otac rekao da ako ga prijave za njegovo ponašanje policiji ili Centru da će ih ubiti i da će ih odrobijati”, piše u službenoj zabilješci pedagogice Snježane Dodig.

Djeca su povukla ove izjave kada je škola obavijestila Centar i policiju. Andrej je CIN-u rekao da su to uradili jer im je otac zaprijetio da će završiti u invalidskim kolicima.

Iz Centra su tada na traženje policije napisali izvještaj u kojem stoji da su od razvoda roditelja djeca uključena u konfliktne situacije. Zaključili su da planiraju nastaviti pratiti porodicu i savjetima pokušati spriječiti nasilje.

Andrej se u decembru 2022. godine preselio kod majke. Tvrdi da ga je otac istjerao, ali da je on jedva čekao taj dan jer nije mogao podnijeti psihičko i fizičko zlostavljanje: „Svaki dan je neko udarao. Svaki dan, bar šamar ili nešto. Svaki dan je bilo neki vid nasilja, uzastopno godinama”.

On i majka su to prijavili policiji. Prema službenim zabilješkama, Centar je nakon toga po dvaput posjetio bivše supružnike i razgovarao sa djecom. Opet su zaključili da djeca pate zbog konflikta roditelja, ali ništa više od toga nisu uradili. Andrej čak tvrdi da ih nikada nije vidio u posjeti očevoj kući.

Iz Centra kažu za CIN da se u slučajevima intenzivne i duge ugroženosti razvoja djece uvodi pojačan nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, ali to u ovom slučaju nisu učinili.

CZSR BL

Centar za socijalni rad Banja Luka već 14 godina ne uspijeva riješiti probleme porodice I. (Foto: Dženat Dreković / CIN)

Nedugo nakon brata i Maja se preselila kod majke. Prema Jeleninim riječima, otac i maćeha su djevojčicu maltretirali. Za njeno psihičko stanje je ranije bila zabrinuta i pedagogica Dodig koja je pisala Centru, moleći ih da postupe za dobrobit djece i „ostvare aktivnosti koje se neće završiti jednim razgovorom”.

No, najstrašnije saznanje je tek stizalo: djeca su optužila najstarijeg brata za seksualno zlostavljanje. Jelena je bivšeg muža prijavila policiji za fizičko nasilje, a sina Sašu za seksualno zlostavljanje brata i sestre. Dragan je pušten nakon ispitivanja, a Saša je završio u pritvoru. U maju 2024. je prvostepenom presudom oslobođen optužbi jer nije bilo dokaza o djelu.

„Ovo što se mojoj djeci desilo, desilo se uz blagoslov Centra za socijalni rad. Krivim njih. Oni su za mene krivi 100%, odgovorni jer nisu reagovali”, kaže Jelena.

I Andrej vjeruje da je Centar bio dužan pomoći mu i da je život njegove porodice mogao biti drugačiji da su reagovali na vrijeme. „Da su samo ispitali to kako treba i oduzeli nas od oca, moglo je biti drugačije i ne bih proživio sve ovo. Ne samo ja, ni brat ni sestra. Ja se samo pitam koliko je ovakvih slučajeva. Koliko? Znam da nisam jedini.”

Uprkos teškim optužbama i traumama koje su djeca iz ove porodice pretrpjela, Centar za socijalni rad Banja Luka nije želio dati informacije o ovom slučaju, pozivajući se na zaštitu njihovih interesa.

Ni Dragan ni Saša nisu željeli zvanično razgovarati sa novinarima CIN-a.

Problemi u ovim porodicama traju i dalje: Saša tužbom traži od majke Jelene više od 10 hiljada KM koje mu duguje na osnovu alimentacije, dok ona tvrdi da je to isplatila. Njih dvoje i dalje ne komuniciraju.

Jelena je zatražila da joj se maloljetna kćerka povjeri na staranje, a Dragan tvrdi da je utjecala na djecu da ga prijave za nasilje. Andrej i Maja nisu u kontaktu sa ocem i najstarijim bratom.

Glavni zadatak 112 centara za socijalni rad u BiH u ovakvim slučajevima je da rade u najboljem interesu djece i urede odnose do konačne odluke suda. Pritom moraju poznavati porodične situacije i odnose kako bi ispravno i argumentovano preporučivali sudovima koji roditelj bi bio bolji za dijete. Zadatak im je i da nadgledaju brine li izabrani roditelj na pravi način o djetetu te da li se poštuju ostali dogovori i sudska rješenja. Centri to često ne čine, zaključak je izvještaja ombudsmena.

Uz to, centri u svojim odlukama ne obrazlažu ni šta je ni zašto najbolje za dijete u konkretnoj situaciji niti na osnovu kojih kriterija su izvršili procjene iako su zakonski dužni to učiniti. Također, djeci je često onemogućeno da iznesu svoje mišljenje, a bez tog mišljenja dovodi se u pitanje njihov najbolji interes.

Direktorica Centra za socijalni rad Novi Travnik Alma Lisica smatra da je sfera socijalne zaštite „tamni vilajet” društva koji niko niti prati niti kontroliše.

„Ja mislim da pasivnost prije svega proizilazi zato što su ljudi (uposleni, op.a.) ogorčeni. Nikad nisu imali podršku vlasti. Pazite, s jedne strane nemate ljudske kapacitete, s druge strane imate i vrlo delikatne situacije, slučajeve, gdje neko gleda da sebe sačuva. Daj da ja primam plaću! Znači, nemamo tu superviziju, nemamo inspekciju”, kaže Lisica.

Osnovni i općinski sudovi, koji su odgovorili na zahtjev CIN-a da dostave podatke, tokom sedam godina imali su najmanje 4.500 predmeta u kojima su odlučivali o povjeri djece tokom razvoda. U većini slučajeva su postupali prema preporukama centara za socijalni rad.

Dijete između “četiri vatre”

U ulozi „posmatrača“ su i centri za socijalni rad u Bileći i Trebinju dok je šestogodišnji dječak u središtu roditeljskog sukoba.

Nakon razvoda Nevene i Miloša 2021. godine njihov sin Stefan je ostao živjeti sa majkom. Oca viđa jednom sedmično u pratnji socijalnih radnica.

Kontakt je ograničen zbog problema između bivših supružnika. Ovaj odnos je i ranije bio težak i komplikovan i kulminirao je porodičnim nasiljem zbog kojeg je Miloš 2019. osuđen na novčanu kaznu nakon priznanja krivice.

Nevena ga je ranije prijavljivala i za zanemarivanje i nasilje nad djetetom: tvrdila je da dijete ne želi kontakt s ocem, ali da ga uposlenice Centra za socijalni rad u Bileći tjeraju na to. Bivšeg supruga i njegovu sestru je optužila za seksualno zlostavljanje djeteta i za međusobnu incestnu vezu, tvrdeći da se dijete poslije susreta s ocem ponaša nasilno i neprikladno pa ga je vodila i na pregled na Psihijatrijsku kliniku u Banju Luku.

Nevena se sa sinom preselila u Trebinje, ali je i tamo nastavila prijavljivati bivšeg muža lokalnom centru.

„Svaka ta prijava koja je bila i svaki taj razlog koji je ona navodila zbog čega ne može otac da ima kontakt sa djetetom se pokazao kao neosnovan, nedokazan”, kaže Milošev advokat Zoran Ignjatić.

Okružno javno tužilaštvo u Trebinju je donijelo naredbu da se protiv Miloša neće provoditi istraga jer nema dokaza da je počinio krivično djelo. Potom je Miloš tužio Nevenu zbog lažnog prijavljivanja, ali je tužba odbijena.

Miloš se 2022. godine žalio Ombudsmanu za djecu RS-a da Nevena opstruiše njegove kontakte s djetetom. Ombudsman je upozorio Centar za socijalni rad Bileća da ima obavezu iskoristiti sve mogućnosti kako bi majku spriječio u opstruisanju kontakta.

„Postoje zakonom predviđene mjere koje oni treba da poduzmu kako bi se otklonila ta situacija, poput nadzora nad vršenjem roditeljskog prava“, kaže Milošev advokat. Dodaje da mjere uključuju i stalni nadzor, a u najgorem slučaju i oduzimanje roditeljskog prava.

Miloš je tužbom tražio da se dijete povjeri njemu na brigu, a iz oba centra su dali preporuku sudu da dijete treba živjeti s ocem jer se u njegovoj blizini osjeća ugodno, a kao roditelj je saradljiv i svjestan uloge oba roditelja u životu djeteta. No, Okružni sud u Trebinju je presudio da stvari ostanu nepromijenjene.

S obzirom da nije poštovala kontakte oca i sina od oktobra 2021. do aprila 2023. godine, protiv Nevene je podignuta optužnica za krivično djelo oduzimanje djeteta, a Sud ju je u februaru 2024. prvostepenom presudom osudio na uslovnu kaznu zatvora na koju se žalila.

Centri u Trebinju i Bileći su odbili razgovarati i dostaviti informacije o ovom slučaju, pozivajući se na zaštitu porodice.

Za CIN kažu da godišnje dobiju jednu ili dvije žalbe na rad stručnih radnika u ovim slučajevima: ”Uvijek jedna strana, koja nije zadovoljna rješenjem ili nalazom i mišljenjem organa starateljstva, okrivljuje stručne radnike ili jednog od stručnih radnika za pristrasnost, neobjektivnost, pogrešnu primjenu materijalnih dokaza itd.”

U Centru radi: 6 socijalnih radnika, 4 psihologa, 3 pravnika i dva pedagoga, a godišnje imaju do 30 postupaka za zaštitu interesa djece nakon razvoda.

Ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur smatra da centri ne odgovaraju na adekvatan način na probleme koji proističu iz konfliktnih razvoda, uglavnom zbog nedostatka stručnog kadra, ali i sistema i praksi koji su zastarjeli u odnosu na sadašnje životne okolnosti – razvoda je sve više i sve su konfliktniji. „Nekada i mi ostanemo šokirani do koje mjere jedan roditelj može ugrožavati pravo svog djeteta.”

Jasminka Dzumhur1 2048x1332

Ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur kaže da centrima za socijalni rad ne može veliki obim posla biti opravdanje za propuste (Foto: Dženat Dreković /CIN)

Prijave koje dobija Ombudsman za djecu RS najčešće se odnose na nezadovoljstvo radom organa, nepovjerenje u rad i stručne procjene. Najveći broj se tiče održavanja ličnih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi nakon raskida bračne ili vanbračne zajednice: „Praksa, nažalost, pokazuje da nema efikasne zaštite djeteta u ovim postupcima. Propusti u radu nadležnih službi, nažalost, ponavljaju se godinama”.

Na adrese centara za socijalni rad, koji su CIN-u dostavili podatke, u posljednjih sedam godina je stiglo oko 140 žalbi, ali centri ni u jednom slučaju nisu utvrdili propust svojih uposlenika.

Iako na stranici Federalnog ministarstva rada i socijalne politike stoji da su nadležni za vršenje nadzora nad stručnim radom ustanova socijalne zaštite i da su drugostepeni organ za rješavanje porodičnih odnosa, iz ovog ministarstva uporno tvrde da to nije tako.

„Najlakše je prebacivati lopticu odgovornosti”, smatra direktorica Lisica.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH iz 2022. godine, u 112 centara i 33 službe za socijalni rad u BiH radilo je 1.776 osoba: 584 socijalna radnika, 84 pedagoga i 128 psihologa. Istovremeno je 42.772 maloljetnika bilo ugroženo porodičnom situacijom.

Detaljnije informacije o centrima nisu lako dostupne javnosti iako je riječ o javnim ustanovama i njihova objava zavisi isključivo od dobre volje centara, koja često izostaje. Na stranicama nadležnih entitetskih ministarstava je moguće pronaći samo adresare sa često netačnim podacima. Za ostalo kažu da nisu nadležni ili se pozivaju na zaštitu i interes djece.

Građani nisu sigurni kome se mogu obratiti za svoja prava pa se na rad centara žale uglavnom ombudsmenima čije preporuke nisu obavezujuće.