Komunistička partija Kine, koja je uvijek sebe nazivala “velikom i slavnom”, ima razlog da se hvali. Ne samo da je preživjela duže nego što su kritičari previđali nego je uspjela transformirati zemlju iz katastrofe gladi u drugu po veličini svjetsku ekonomiju
Kad su 1978. godine u Kini počele reforme i “otvaranje” Shenzhen je imao 25.000 stanovnika, nije imao zgradu višu od dva sprata. Danas u Shenzenu živi više od 25 miliona (dobro ste pročitali, miliona), ima više nebodera nego New York.
Među njima su i oni koji se sjećaju vremena kad ih je sljedovala porcija riže dnevno. Više se nije imalo.
Oni danas preko svojih Huawei ili Xiaomi mobitela obavljaju trgovinu, trguju na šangajskoj berzi.
Sjedište Huaweia nalazi se upravo u Shenzhenu.
Država jasnog plana
Ovako počinjemo priču o Kini, zemlji koja je oborila sve predrasude i stereotipe koje je Planeta imala spram ove mnogoljudne zemlje.
Tamo i danas, reći će sveznalice, vlada Komunistička partija. Što je, a priori, znak da je zatvorena, konzervativna, pa i gotovo nepovjerljiva prema drugima. Licemjeri dalje kritikuju prebrzo otvaranje. Politički i ideološki razlozi stavljaju se ispred svega. Barem kad je svjetska politika u pitanju.
Nije sporno da u Kini komunizam još živi. I možda ulazi u svoju novu fazu nakon što je početkom ove sedmice spektakularnim događajem na Nacionalnom stadionu u Pekingu obilježeno 100 godina osnivanja kineske vladajuće partije.
Tom prilikom predsjednik Kine Xi Jingping pozvao je članove Komunističke partije da ostanu lojalni i nastave služiti narodu, a najzaslužnijima dodijelio “Medalju 1. juni”, koja je također dio Xijevih napora za promjenom imidža jedne od najsnažnijih političkih stranaka na svijetu.
Ceremonija obilježavanja trajala je nekoliko dana, a zaključena je pjesmom “Bez Komunističke partije ne bi bilo Kine”.
Komunistička partija Kine prije dvije godine imala je 91.9 miliona članova, što znači da je u članstvu 6.6 posto ukupnog stanovništva zemlje. Na vlasti je od 1949. godine.
Period je to u kojem je ova zemlja prošla i najgore i najbolje. Do nas je dopirala tamna strana, poput gladi krajem 1950-.tih, Kulturna revolucija u narednoj deceniji ili masakr 1989. Nna Trgu Tianmen. No, kineski napredak ne može niko osporiti.
– Kina je danas svjetska sila, koja je ostvarila dosadašnje zacrtane planove, poput onoga da do 2021. postane umjereno prosperitetna država, svjetska sila broj 1, kada su u pitanju brojni ekonomski pokazatelji, država jasnog plana kuda se treba kretati u narednih pet, 15 i 25 godina, kako bi postigla puni prosperitet. Kina je danas jako udaljena od stereotipne slike koje prosječan građanin BiH ima o toj državi, koja je zasnovana na slici iz davno prošlih vremena, koja uključuje bicikle, jednobojne uniforme i visoke peći – kazao je za Interview.ba Faruk Borić, izvršni direktor Centra za promociju i razvoj Inicijative “Pojas i put” i predsjednik Udruženja “Bosansko – kinesko prijateljstvo”.
Bruto domaći proizvod (BDP) komunističke Kine prošle godine iznosio je više od 13 milijardi eura (101.598,6 milijardi juana). Broj novozaposlenih u urbanim sredinama Kine u 2020. iznosio je 11,86 milona.
Pa za primjer gdje je Kina danas, a i jedan od odgovora zašto je uspjela treba uzeti i ovaj podatak. Kina je na istraživačke i eksperimentalne razvojne aktivnosti (takozvani Research and Development, R&D) u 2020. utrošila više od 318 milijardi eura (2.442,6 milijardi juana) što je 2,4% BDP-a.
Kina na Balkanu nije slučajno, niti bez strategije. Kad je 2015. kineski predsjednik najavio Inicijativu “Pojas i put”, vrijednu čak 900 milijardi dolara, a namijenjenih za otvaranje trgovinskih kanala koji slijede mitski put svile, dio rute bio je i Zapadni Balkan. I to sasvim isplanirano – region je nakon ratova 90-tih devastirao privrede, koje su vapile za novim finansijskim izvorima.
– Inicijativa „Pojas i put“ vanjsko-politička je inicijativa koju je pokrenuo kineski predsjednik Xi Jinping, s ciljem oživljavanja saradnje, prije svega između zemalja koje se nalaze na antičkom odnosno srednjevjekovnom Putu svile, dakle, od krajnjeg istoka Azije do Mediterana i obratno. To je onaj put kojim je Marko Polo išao u Kinu pa Evropi donio kompas, svilu, barut i sladoled. To je vizija svijeta u kojoj zemlje između sebe slobodno trguju, povezane su politikama, ekonomijama, kulturama, ljudima, na obostranu korist – podsjeća nas Borić.
U našem su regionu SAD i Europska unija vremenom gubile interes, snagu, strpljenje, tražio se novi saveznik. Peking je ušao na velika vrata s jasnim ekonomskim i političkim ciljevima.
Kineska vanjska politika neodvojiva je od unutrašnje, navodi Borić, u smislu, kako je to definirao otac kineskih reformi Deng Xiaoping, rekavši, da parafraziramo da je ključna odrednica kineske vanjske politike – dalji razvoj Kine.
Kroz Inicijativu „Pojas i put“ Kina želi olakšati i prokrčiti puteve do drugih zemalja, njihovih tržišta za svoju robu, poslova za svoje firme koje su sposobne za velike infrastrukturne poslove u energetici, cestogradnji, novim tehnologijama kao što je 5G…
– Meni zvuči smiješno kad čujem kritičare Inicijative koji govore da Kina ima svoj interes – pa naravno da ima! Nama je u interesu da izgradimo autoputeve, željeznice i luke i povežemo se sa ostatkom Evrope i svijeta, imamo moderne energetske objekte koji će nam donijeti energetsku nezavisnost na najvišim ekološkim standardima, da imamo internetsku mrežu koja će nam donijeti šansu za tehnološki razvoj… Kineski interes je da nam budu partneri. Kako nama, tako i drugim državama diljem svijeta – objašnjava Borić.
A kad je Zapadni Balkan u pitanju valja napomenuti i nabrojati najbitnije projekte, investicije, zajmove, te poslove u kojima je sudjelovala Kina ili konkretnije i njeni stručnjaci i radnici.
Vječito zabrinuti Europljani
Srbiji je Kina od 2007. pa narednih deset godina pozajmila oko tri milijarde dolara za različite projekte. Između ostaloga za most “Mihajlo Pupin” preko Dunava, kupovinu Željezare Smederevo, za brzu željeznicu između Beograda i Budimpešte… Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je za potrebe prijateljstva sa Xi Jingpingom čak i “progovorio” kineski, pozvao je kompanije iz Kine da ulažu u tehnološki sektor, pa je u zanosu ponudio da od Srbije naprave izvoznika “letećih automobila.”
Kompanije iz Kine pomažu izgradnju autoputa, koji će moguće je spojiti luku Bar i Beograd u Crnoj Gori, te izgradnju Pelješkog mosta u Hrvatskoj.
EU zvaničnicima zbog toga nije svejedno. Komesar Johannes Han, zadužen za pregovore za ulazak u Uniju, upravo našeg dijela svijeta, za The Financial Times izrazio je svojevremeno zabrinutost što se neke balkanske zemlje mnogo zadužuju od Kine kako bi platile svoju infrastrukturu. Za njega to znači povećavanje opasnost od dugoročne štete po krhke privrede u region.
Unija je, međutim i dalje najveći investitor na Zapadnom Balkanu sa više od 70 odsto ukupnih direktnih investicija, što je za sada za Kinu, koja prema podacima EU, sudjeluje sa 1 posto, nedostižno.
No, Kina unatoč tome, ostvaruje jak i vidljiv utjecaj, jer je Balkan ključna poveznica Puta svile za Europu. I ništa više, tvrde kineski zvaničnici, odbacujući tako optužbe iz Bruxellesa da Peking ima geopolitičke pretenzije, koje bi mogle podijeliti Uniju.
Zato se snaga snaga kineskih investicija pokušava staviti pod kontrolu i to monitoringom nad stranim investicijama. To bi ograničilo Kinu da kupuje kompanije koje se bave oblastima strateških tehnologija i infrastructure.
No, što vrijedi za Europu ne vrijedi za Balkan, gdje je, prema podacima Europske investicijski banke Kina najavila 12 milijardi eura kredita u periodu 2007. – 2017. Trećina je otišla u Srbiju, 21 posto u našu zemlju, 7 posto u Crnu Goru.
Sve se to dešava i u periodima kad su investicije iz EU sve manje. Pa se onda ne pita od koga, koliko i pod kojim uvjetima pozajmiti.
Iz EU također naglašavaju da se njihova zamjerka na ekonomski utjecaj Kine ne odnosi samo na ekonomsku prevlast već i na činjenicu da kineski model investiranja ne podrazumijeva da se zemlje u koje kapital stiže obavežu na borbu protiv korupcije ili ograničenja slobode medija.
Spas za BiH
Kad je Bosna i Hercegovina u pitanju kineske investicije za Bruxelles postale su sporne i zbog činjenice da je Kina odobrila kredit od 614 miliona eura za proširenje termoelektrane na ugalj u Tuzli, čuveni Blok 7, a što je u potpunoj suprotnosti sa trendovima Europe u oblasti upotrebe fosilnog goriva.
Istorijskim momentum za BiH kineske je kredite nazvao premijer FBiH Fadil Novalić.
– Takve investicije nismo imali za poslednjih 40 godina – pohvalio se Novalić.
Faruk Borić ističe da je Bosna i Hercegovina mala, komplicirana i ne baš tako atraktivna kao neke druge države u Europi, a s kojima Kina ostvaruje značajniju ekonomsku suradnju.
– Ne možemo se mi mjeriti po kineskim i investicijama sa Mađarskom ili Poljskom, a kamo li sa Velikom Britanijom, Njemačkom i Italijom – ističe Borić.
On pojašnjava da treba razdvojiti investicije u smislu kada dođe neka kineska firma i kupi dionice neke bh. kompanije s jedne i projekte u koje su uključene kineske kompanije kao kreditori ili investitori, s druge strane.
– Ovog prvog kod nas nema, kao što ima u Europi, gdje su u kineskom vlasništvu, na primjer, sportski klubovi italijanski AC Milan i Inter, engleski Aston Vill i West Bronwich. Od nama poznatih kompanija, koje su kupili Kinezi možemo izdvojiti Volvo, Pirelli, Cerutti, luku Pirej u Grčkoj… Mi takvih kupovina i investicija nemamo – navodi Borić.
A u BiH imamo projekte u kojima se kineske kompanije pojavljuju kao izvođači i, još rjeđe, koji su kreditirani sredstvima kineskih banaka.
Najveći projekat koji je završen u BiH je Termoelektrana „Stanari“. Interesantno, riječ je o projektu koji u BiH veže Kinu i Veliku Britaniju, koja je u vremenu stvaranja termoelektrane bila članica Evropske unije.
Analitičari navode da je Kina spas za BiH, naročito i zbog činjenice da su od 2010. strane investicije u zemlji iznosile tek 92 dolara po stanovniku. To je BiH stavilo na dno liste u Europi.
Zato su kineske investicije više nego dobrodošle, pa su ugovorena ulaganja od čak 3,5 milijardi dolara – za autoput Banja Luka – Mlinište, autoput Banja Luka – Novi Grad, čak 600 miliona eura za TE Gacko, a bilo je interesa i za ulaganje u HE Buk Bijela, te projekt „Gornji Horizonti“ u Hercegovini.
Već pomenuti Blok 7 vrijedi oko 800 miliona dolara, tu su TE Banovići, rudnik i termoelektrana Kamengrad u Sanskom Mostu… pa onda turistička saradnja, stipendiranje, obuka inžinjera i bh. znanstvenika.
Nekadašnji ministar vanjske trgovine BiH Mirko Šarović kazao je kako se nada da je “Jedan pojas, jedan put” dvosmjerna, a ne jednosmjerna ulica, odgovarajući tako na kritike o isključivo kineskom interesu.
Najnovija vijest plasirana je prije nekoliko dana, kada je objavljeno da će kineske kompanije pored gradnje na dionici Koridora Vc, rekonstruirati i tramvajsku prugu u Sarajevu.
To za Kinu nije preveliki izazov, imajući u vidu da samo u Pekingu postoje 24 metro linije, uključujući 19 brzih, preko 400 stanica i preko 700 kilometara pruge.
No, ekonomski analitačari skreću pažnju na činjenicu da sve što do sada BiH ima jeste kreditiranje ili pobjeda na tenderima, a zapravo treba raditi na tome da kineske kompanije u BiH tu proizvode, a ne samo prodaju robu.
Prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH iz prošle godine, kada je u pitanju uvoz iz Kine, primjećuje se trend porasta koji u prvih deset tarifnih kategorija iznosi skoro 100 miliona konvertibilnih maraka, dok je u ukupnim 69 miliona.
Svih promatranih godina nema značajnijih promjena na listi najzastupljenijih proizvoda po tarifnim brojevima: najviše se iz NR Kine uvoze električne mašine i oprema i njeni dijelovi, aparati za snimanje ili reprodukciju zvuka; televizijski aparati.
U vrhu liste su i proizvodi pod šifrom 84: “Nuklearni reaktori, kotlovi, mašine i mehanički uređaji i njihovi dijelovi”. Po svemu sudeći, mi uvozimo, uglavnom kotlove.
Bosna i Hercegovina iz Kine uvozi još i obuću, igračke, sportske rekvizite plastiku…
S druge strane, izvoz u Kinu mjeri se petocifrenim iznosima, a na žalost, nema naznaka da će biti značajnijeg porasta. U Kinu iz BiH najviše iznosimo drvo i proizvode od drveta (drveni ugalj), zatim namještaj, rasvjetna tijela, papri, cink, te so, sumpor, gips, kreč, cement. Sve u svemu – ono što imamo i što uglavnom nije skupo.
U svijetu ekonomije Kina je na drugom mjestu, opasno se približavajući SAD-u. Za kratko vrijeme milioni Kineza izvučeni su iz siromaštva, dio su najvećeg svjetskog tržišta potrošača, kineski milijarderi zauzimaju vrh liste najbogatijih ljudi na svijetu, a za svo to vrijeme Komunistička partija je u centru zbivanja. Nju slijede generacije već desetljećima, ali i oni puno mlađi, koji za drugi sistem, poput njihovih roditelja i ne znaju.
No, bez obzira na stereotipe Kina pobjeđuje na mnogim frontovima bilo da je riječ o siromaštvu, bilo nad pandemijom coronavirusa.
Vječita enigma i ironija
Komunistička partija Kine, koja je uvijek sebe nazivala “velikom i slavnom”, kako zaključuje Economist, ima razlog da se hvali. Ne samo da je preživjela duže nego što su mnogi kritičari (ili većina njih) previđali nego je uspjela transformirati zemlju iz katastrofe gladi u drugu po veličini svjetsku ekonomiju.
No, i ovu će zemlju, predviđaju analitičari, zadesiti “generacijski zaokret”, gdje sve liberalniji stavovi ne idu u prilog dugoročnim perspektivama Partije.
Ali, ostaje vječita enigma, te i ironični zaključak da je kineski komunizam opstao i dosegao nemjerljive uspjehe upravo zbog onoga što je marksizam namjeravao uništiti – privatnog sektora gladnog profita.
U Komunističkoj partiji Kine oduvijek je bilo “crvenih kapitalista“ koji su preživjeli tako što su svoju imovinu nakon revolucije predavali državi i pomagali u upravljanju državnim preduzećima.
Zemlja se odmakla daleko od čuvenog Mao Zedonga, koji je vladao od 1943. pa narednih 33 godine. Izvršene su ekonomske, ali ne i demokratske promjene i baš u tome stručnjaci traže kineske greške.
O političkim aspektima vlasti u Kini pišu se i danas tomovi knjiga.
No, činjenica je da su mnoga prava uskraćena, ograničena, skoro nemoguća.
Jedino pravo bez ograničenja je ono na rad i što veću zaradu. I tu se Jipingov komunizam razlikuje od njegovih prethodnika.
Novac se nudi kao zamjena za slobodu.
Piše: Senka KURT, Interview.ba