Djevojčice u Afganistanu: Boli kada vidimo da dječaci idu u školu

Foto: BBC

“Svakog dana se budim s nadom da ću se vratiti u školu. Oni (Talibani) stalno govore da će otvoriti škole. Ali prošlo je skoro dvije godine. Ne vjerujem im. Slama mi srce”, kaže 17 – godišnja Habiba. Trepće i grize usnu pokušavajući da ne plače. 

Habiba i njene bivše drugarice iz razreda, Mahtab i Tamana su među stotinama hiljada tinejdžerki kojima su Talibani – jedina zemlja koja je poduzela takvu akciju, zabranili pohađanje srednje škole u većem dijelu Afganistana.

Godinu i po otkako su njihovi životi zaustavljeni, njihova tuga je još uvijek svježa.

Djevojčice kažu da strahuju da globalni gnjev zbog onoga što im se dogodilo jenjava, iako žive sa bolom svaki dan – pojačan je ove sedmice kada je još jedno školsko polugodište počelo bez njih.

“Kada vidim dječake kako idu u školu i rade šta hoće, to me stvarno boli. Osjećam se jako loše. Kada vidim brata kako odlazi u školu, osjećam se slomljeno”, kaže Tamana. Glas joj drhti i suze joj se kotrljaju niz obraze, ali ona nastavlja. „Ranije mi je brat govorio da neće u školu bez mene. Zagrlila bi ga i rekla da ide i da ću mu se pridružiti kasnije. “Ljudi govore mojim roditeljima da ne treba da brinu, da imaju sinove. Voljela bih da imamo ista prava.”

Sve nade koje su imali u pogledu ponovnog otvaranja škola su nestale sve većim ograničenjima koja je talibanska vlada nametnula ženama. “Bilo je malo slobode na početku, ali postepeno se to promijenilo”, kaže Habiba.

Prvo ograničenje nakon zabrane srednje škole došlo je u decembru 2021., kada su talibani naredili da žene moraju biti u pratnji muškog rođaka ako putuju više od 72 km dalje. U martu 2022., talibanska vlada je objavila da će se srednje škole ponovo otvoriti za djevojčice, da bi ih nakon samo nekoliko sati ponovo zatvorile. Manje od dva mjeseca kasnije donesena je uredba da žene moraju nositi odjeću koja ih pokriva od glave do pete, uključujući i veo za lice.

U novembru je ženama i djevojkama zabranjen ulazak u parkove, teretane i bazene. Djevojčicama više nije bilo dozvoljeno da biraju predmete kao što su ekonomija, inženjerstvo i novinarstvo na univerzitetu. Mjesec dana kasnije, zadat je ogroman udarac kada su univerziteti zatvoreni za studentkice, a ženama zabranjeno da rade u domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama osim onih u zdravstvenom sektoru.

“Ako se ova ograničenja povećaju, mislim da ovaj život za žene više nije vrijedan življenja. Mi nemamo pristup našim osnovnim ljudskim pravima. Život nema smisla bez obrazovanja. Mislim da je smrt bolja od života kao što je ovaj”, kaže Mahtab. Mahtab je povrijeđena u bombaškom napadu na školu Sayed Ul-Shuhada u maju 2021., kada su se talibani borili protiv snaga prethodne vlade Afganistana.

“Imala sam povrede na vratu, licu i stopalu. Bile su bolne. Ali bila sam odlučna da nastavim sa učenjem”, kaže ona. “Čak sam prisustvovala i svom srednjem ispitu, ali ubrzo nakon što su došli talibani i sve je bilo gotovo.”

Talibani su rekli da su škole i univerziteti samo privremeno zatvoreni za žene i djevojčice dok se ne stvori “prikladno okruženje”. Očigledno je da u talibanskoj vladi postoje podjele po tom pitanju, ali do sada bilo kakvi napori onih koji vjeruju da bi djevojčicama trebalo dozvoliti da idu u školu nisu dali rezultata. Što se tiče nekih drugih ograničenja, talibani kažu da su uvedena zato što žene nisu nosile hidžab ili poštivale islamske zakone. Sprovođenje talibanskih pravila nije ujednačeno u svim provincijama, ali propisi stvaraju okruženje straha i konfuzije.

“Uvijek nosimo hidžab. Ali nema razlike. Šta oni znače? Ne razumijem”, kaže Tamana. „U našem vremenu u Afganistanu prije i nakon talibanskog preuzimanja, nikada nismo sreli Afganistansku ženu koja nije nosila hidžab.“ Kako bi se suprotstavila smanjenju javnih prostora za žene, Laila Basim je suosnivala biblioteku za žene u Kabulu koju je BBC posjetio u novembru prošle godine. Hiljade knjiga bile su uredno složene na policama koje su prekrivale tri zida sobe. Žene su dolazile da čitaju knjige, a ponekad i samo da se upoznaju – bijeg od zatvorenosti u svojim domovima.

Sada je biblioteka zatvorena.

“Dva puta kada su talibani zatvorili biblioteku, uspjeli smo je ponovo otvoriti. Ali prijetnje su se povećavale iz dana u dan. Dobila sam telefonske pozive i prijetnje tipa kako se usuđujem otvoriti biblioteku za žene. Jednom su došli u biblioteku i rekli ženama da nemaju pravo da čitaju knjige”, kaže Laila. “Postalo je previše rizično da je vodim, pa sam morala da donesem neizbježnu odluku da je zatvorim.” Ona kaže da će nastaviti da pronalazi druga sredstva za borbu protiv talibanske politike.

“Naravno, plašim se, ali zatvaranje biblioteke nije kraj puta. Postoje i drugi pristupi pomoću kojih možemo podići glas afganistanskih žena. Teško je i zahtijevat će žrtve, ali mi smo krenuli i posvećeni smo tome”, dodaje ona.

Za žene koje su jedine članice svojih porodica koje zarađuju, teško je iz dana u dan.

Mira (ime promijenjeno) je udovica u srednjim četrdesetim. Nekada je radila kao čistačica u ženskoj školi, izdržavajući svoju desetočlanu porodicu. Izgubila je posao kada je škola zatvorena, a usred ekonomske krize u zemlji od tada nije našla mnogo posla. Sada prosi na ulicama Kabula.

“Osjećam se kao da nisam živa. Ljudi znaju da nemam ništa pa pokušavaju da mi pomognu. Bolje je umrijeti nego živjeti život bez dostojanstva”, kaže ona plačući neutješno. “Ako jedan dan dobijem krompir, ogulim ga i skuham. Sljedećeg dana skuham kore da prehranim porodicu.”

Čak i usred njenih borbi, Mira želi da njene kćerke idu u školu.

“Kad bi se školovale, mogle bi da se zaposle. Jedna moja kćerka želi da studira pravo, a druga medicinu. Ja im kažem da ću naći novac za njihovo školovanje, čak i ako moram da molim, ali oni ne mogu ići na univerzitet jer talibani to ne dozvoljavaju”, dodaje ona.

„Sada u svakoj kući nema ničega osim bola ili tuge“, kaže ona.

federalna.ba/BBC