Foto: Freepik
Budžet Fonda solidarnosti Federacije BiH povećan je sa 80 na 100 milion KM, ali to je i dalje daleko od zakonski predviđenog budžeta. Da li je ovo veliki napredak ili samo predizborno zamazivanje očiju građana i bježanje od ispunjavanja legalnih obaveza?
Piše: Darjan Peršić
Na dvodnevnoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta FBiH usvojen je budžet za 2026. godinu, a za Fond solidarnosti izdvojeno je oko 80 miliona KM. Usvojen je i amandman kojim je osigurano dodatnih 20 miliona KM. Prema trenutnim informacijama, budžet je i dalje 150 miliona manji nego što je predviđeno po članu 82. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH.
Budžet Fonda u 2025. godini iznosio je 50 miliona KM, s dodatnim sredstvima kroz preraspodjelu od oko 9,5 miliona KM, a ovogodišnji budžet nije povećan u skladu sa zakonom. „U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, član 82. stav 5, isti iznos koji se uplati u Fond solidarnosti kroz obavezne doprinose mora biti uplaćen i iz budžeta, što znači da su ukupno trebala biti 452 miliona, ali je Vlada, umjesto zakonskih 226, u budžet dodala samo 70 miliona“, izjavio je dr. Operta za Oslobođenje.
Foto: Dr. Fikret Operta / Facebook
Ministar kaže da je dovoljno
Nedavna izjava federalnog ministra Nerina Dizdara da zbog aktiviranja Fonda solidarnosti nema potrebe za skupljanje novca za liječenje putem humanitarne pomoći izazvala je burne reakcije građana. Uzimajući u obzir prošlogodišnje poteškoće s realizacijom Fonda solidarnosti, ova izjava postavlja više pitanja nego što daje odgovora.
Početkom godine, prije usvajanja dodatnih 20 miliona KM, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Nerin Dizdar izjavio je: „Ova vlada je u Fond solidarnosti osigurala sredstva koja su potrebna. U Fondu solidarnosti imamo 77 miliona KM i on ima sredstva za liječenje svakog stanovnika Federacije BiH“, što se odnosi na građane koji se liječe izvan granica BiH, a kojima Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH (ZZOR) plaća troškove.
„Ljudi koji se liječe u inostranstvu nemaju potrebu da prikupljaju sredstva, neka se obrate Zavodu zdravstvenog osiguranja FBiH“, naveo je ministar Dizdar.
Foto: Nerin Dizdar / fakta.ba
Tvrdi da je novac izdvojen za Fond solidarnosti dovoljan za liječenje svih pacijenata koji traže lijekove u inostranstvu i da se svi mogu obratiti federalnim institucijama za pomoć. Međutim, činjenica da je početkom oktobra prošle godine obustavljeno sufinansiranje lijekova putem Fonda jer je novac bio potrošen dovodi ovu izjavu u pitanje.
Budžet Fonda solidarnosti prošle godine nije bio dovoljan ni da svim pacijentima čije terapije se nalaze na listi lijekova budu isplaćene, što je daleko od ispunjavanja potreba „svakog stanovnika Federacije BiH“.
Milioni na papiru, stotine pacijenata na listama čekanja
Ovaj iznos ne može pokriti sredstva za sve građane koji traže pomoć u finansiranju lijekova od vlade s obzirom na to da se, prema posljednjim podacima, 2025. godine nalazilo 680 pacijenata na listi čekanja. Iz ZZOR-a su poručili: „U toku 2025. godine zdravstvene usluge i lijekovi obezbijeđeni su za sve pacijente kojima su bili neophodni. Međutim, kod lijekova za liječenje malignih oboljenja i dalje su za pojedine lijekove evidentirane liste čekanja.“
Činjenica da se na listama čekanja nalaze stotine pacijenata, iako je to poboljšanje od 60 posto u odnosu na godinu ranije, jasno ukazuje na ozbiljan nedostatak finansijskih sredstava za lijekove.
Ne samo da je lista lijekova Fonda solidarnosti zastarjela i da ne pokriva sve vrste lijekova koji su građanima potrebni već su i oni lijekovi koji su na listi često nedostupni ili treba dug period da pacijent dođe na red za njih. Građani mogu čekati finansiranje lijekova godinama, ako ne bude prekasno, zbog čega ih veliki broj mora tražiti pomoć na drugi način.
Na listi lijekova Fonda se ne nalaze brojni citostatici potrebni za liječenje karcinoma, a revizija lijekova se očekuje ove godine. Prema navodima medija na Kliničkom centru u Sarajevu trenutno nedostaje 11 citostatika za predviđene terapije, koje su mnogima prekinute. Dakle, čak ni lijekovi koje obuhvata Fond često nisu dostupni, pa pacijenti koji su u toku terapije moraju lijekove nabavljati privatno.
Cijene velikog broja lijekova u BiH su visoke u odnosu na regiju, te nastaje potreba da se pacijenti liječe izvan njenih granica. Prema riječima ministra Dizdara, svim građanima BiH koji kupuju lijekove u inostranstvu troškove nadoknađuje Zavod zdravstvenog osiguranja FBiH. Da li je to istina?
Da li su potrebne „SMS donacije“?
Saliha Rokša iz Udruženja Pomozi.ba govoreći o ulozi humanitarnih organizacija u prikupljanju novca za liječenje pacijenata naglasila je da je putem Udruženja za liječenje oboljelih prikupljeno preko sedam miliona KM, ali da to i dalje nije bilo dovoljno da se ispune svi zahtjevi. Rokša je izjavila:„Na godišnjem nivou zaprimimo i obradimo između 1.100 i 1.400 zahtjeva za pomoć. Iako smo u 2025. godini, zahvaljujući solidarnosti građana, uspjeli pomoći velikom broju oboljelih, važno je jasno reći da prikupljena sredstva nisu bila dovoljna da se odgovori na sve potrebe u potpunosti i bez čekanja.“
Foto: Saliha Rokša / Facebook
Istakla je da humanitarne organizacije nisu tu da zamijene državne institucije, već da pomognu onima kojima je potrebno. Međutim, zabrinjavajuća je činjenica koliko apela im je godišnje upućeno od građana, dok postoje državni aparati koji ispunjavaju potrebe građana kojima je potrebna pomoć.
„Svako izdvajanje sredstava za liječenje pacijenata je važno i pozitivno, ali ključni problem nije samo u iznosima, već i u njihovoj dostupnosti i pravovremenoj realizaciji. Prema iskustvima s kojima se susrećemo na terenu, mnogi pacijenti i dalje prolaze kroz dugotrajne administrativne procedure, dok se u pojedinim slučajevima odluke donose prekasno, kada je zdravstveno stanje oboljelog već ozbiljno ugroženo“, navodi Rokša.
Pacijenti se godinama susreću s poteškoćama u ispunjavanju obaveza vlasti u sektoru zdravstvenog osiguranja.
Cijena nepoštivanja sistema
Izjava da u Federaciji BiH „nema potrebe za humanitarnim apelima“ zvuči ohrabrujuće samo u potpunom neznanju. Ova izjava postavlja pitanje da li su odgovorni zadovoljni trenutnom situacijom u kojoj se pacijenti nalaze i da li je uopće u planu trenutne vlade da se zakonska obaveza finansiranja Fonda solidarnosti ispuni. Neodgovorno je tvrditi da se svi pacijenti mogu liječiti tim novcem, a povećanje budžeta koje ponovo nije ni 50 posto od zakonski predviđenog i dalje teško da će obezbijediti sredstva za sve pacijente.
Od osnivanja Fonda 2002. godine nijednom nije bio osiguran godišnji budžet predviđen zakonom, pa ni za 2026. Brojke na papiru ne liječe ljude, kao što ni zakonske odredbe same po sebi ne garantuju dostupnu i pravovremenu terapiju.
Sve dok pacijenti čekaju mjesecima ili godinama na lijekove, dok se humanitarne organizacije suočavaju s hiljadama zahtjeva, a Fond solidarnosti ne funkcioniše u punom kapacitetu, odgovornost države ostaje upitna. Humanitarna pomoć ne bi smjela biti nužnost, već izuzetak, a sistem zdravstvene zaštite temelj sigurnosti, a ne izvor neizvjesnosti za one kojima je najpotrebniji.
Za pacijente koji se bore s teškim bolestima razlika između osiguranih sredstava i dostupne terapije često znači razliku između nade i odustajanja. Administrativne prepreke, liste čekanja i nedostatak lijekova ne mogu se poništiti izjavama, već samo konkretnim i pravovremenim djelovanjem institucija. Dok se sistem ne uskladi sa zakonima i stvarnim potrebama oboljelih, humanitarni apeli će ostati posljednja linija odbrane.