Borba za (puno) priznanje braka u queer zajednicama u Bosni i Crnoj Gori
Foto: Unsplash
U bosanskohercegovačkom društvu još uvijek je taboo tema istospolno partnerstvo. Diskriminirajuće je da istospolne zajednice nisu priznate u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, odnosno nije moguće sklopiti istospolni brak, što sa sobom vuče i niz drugih problema, od prava nasljeđivanja, upravljanja imovinom, izdržavanja partnera, ostvarivanja socijalnih i zdravstvenih beneficija, penzije i poreskih olakšica, kao i ograničenja prilikom posjete partnerima u slučaju teške bolesti.
Piše: Melani Isović
Uzimajući u obzir konzervativnost, religiju i patrijarhalne elemente prisutne u porodičnim strukturama, postaje očigledno da većinska heteroseksualna populacija negativno gleda na LGBTIQ osobe i njihove zahtjeve. Ovakvi društveni faktori dodatno otežavaju borbu za priznavanje prava i prihvatanje LGBTIQ zajednica u Bosni i Hercegovini.
Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra (SOC) iz 2017. godine, čak 80 posto istospolnih parova u Bosni i Hercegovini želi da zaključi životno partnerstvo, ali njihove višegodišnje veze, kao i zajednički život, državne institucije ni na koji način ne prepoznaju.
Amil Brković, pravnik i pravni savjetnik iz SOC-a, napominje da je Bosna i Hercegovina napravila jako malo i nedovoljno u pogledu priznavanja prava istospolnih parova. Pravna regulacija prava istospolnih partnera je u nadležnosti entiteta i Brčko Distrikta, i u tom smislu proces pravnog priznanja je započet samo u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) u oktobru 2018. godine.
„Prvi korak je podrazumijevao da Interresorna grupa uradi sveobuhvatnu analizu pravnih propisa i njihov utjecaj na istospolne parove, te donošenje zaključaka koji bi obuhvatio preporuke što je potrebno uraditi da bi se poboljšao položaj istospolnih parova u FBiH“, pojasnio je Brković.
Prema riječima Brkovića, drugi korak podrazumijeva da resorna ministarstva po nalogu Vlade FBiH imenuju eksperte/ice koji bi napravili nacrt Zakona o životnim zajednicama osoba istog spola u FBiH.
„Od juna 2023. godine do momenta održavanja ovog intervjua ovaj drugi korak nije ni započet zato što se čeka Federalno ministarstvo zdravstva da imenuje svog eksperta/icu dok su druga ministarstva to uradila na vrijeme“, naglašava Brković.
Bez priznanja nema prava
Istospolna partnerstva suočavaju se s brojnim izazovima i preprekama. Stabilne veze istospolnih parova ne uživaju priznanje, niti pravnu zaštitu, što im značajno ograničava ostvarivanje različitih prava koja su istovremeno dostupna heteroseksualnim parovima bez obzira da li su u braku ili vanbračnoj zajednice. Brković je naveo da istospolnim partnerima/kama nisu dostupne poreske olakšice za stambene kredite koje imaju vjenčani heteroseksualni parovi. Isto tako, ukoliko jedan partner/ka premine, drugi nema pravo da zakonski naslijedi prava preminulog partnera ili ukoliko je hospitalizovan njegov partner ili partnerica nema pravo na posjete u bolnici jer se ne smatra članom porodice.
Rezultati direktnog istraživanja problema i potreba LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini iz 2023. godine kojeg je sproveo SOC, obuhvatili su ocjene više od 250 ispitanika i ispitanica, koji su procijenili značaj regulisanja različitih aspekta istospolnih partnerstva koristeći skalu od jedan od pet.
Kod percepcije i mišljenja šire javnosti primjetne su određene predrasude.
„U istraživanju javnog mnijenja Zapadnog Balkana iz 2015. godine i ponovljenom istraživanju 2023. godine, preko 66 posto ispitanika/ispitanica iz Bosne i Hercegovine smatralo je da LGBTI osobe ne bi svoj identitet trebalo ispoljavati izvan svoja četiri zida“, naveo je Brković.
Međutim, kada su ispitanicima predočena prava koja su nedostupna istospolnim partnerima, poput prava na zdravstveno osiguranje, prava na posjetu bolesnom partneru, poreske olakšice, nasljeđivanje imovine i penzije, obaveze uzdržavanja, pravo na starateljstvo nad biološkim djetetom partnera/ice, većina ispitanika smatra da ih trebaju uživati. Prema pojašnjenju Brkovića, podrška ispitanika/ica se smanjila kod pitanja usvajanja djece. Podsjetio je da se pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine vodi postupak zbog toga što osoba nije mogla naslijediti pravo svoje preminule partnerice iz istospolne veze.
„Ovo su realne životne priče osoba koje žive u BiH i kojima država mora omogućiti jednaka prava“, ustvrdio je Brković.
U nedostatku zakonske zaštite, istospolni parovi pokušavaju pronaći alternativne opcije kako bi bili prepoznati pred zakonom.
„Postoje situacije u kojima su istospolni parovi iz BiH odlazili u susjedne države da sklope istospolno partnerstvo i onda su po povratku u BiH tražili od domaćih matičnih organa da im se prizna strana javna isprava o registriranom partnerstvu kako bi ostvarivali svoja prava u BiH. Svi ti predmeti su završili pred sudovima i čekaju odluke“, navodi Brković.
Osim razmatranja sudskog priznanja, neki istospolni parovi opredijelili su na zaključivanje ugovora o doživotnom uzdržavanju kod notara, a pitanje nasljeđa reguliraju putem testamenta. Ovi alternativni pravci, prema riječima Brkovića, nisu stabilno a ni dugoročno rješenje za zaštitu porodičnog života istospolnih parova u BiH.
„Potrebno zakonski i sveobuhvatno regulirati pravni položaj osoba u istospolnim zajednicama“, kazao je Brković.
Zakonskoj zaštiti istospolnih partnera ili partnerica, tradicionalno se suprotstavljaju desničarske političke struje. Postoje i stranke koje podržavaju i zagovaraju prava istospolnih partnera, poput Naše stranke, ali Brković dodaje da ih nije mnogo na političkoj sceni i da treba dosta vremena da se situacija na ovom polju promijeni.
„Političari/ke uglavnom istupaju da govore o LGBTI temama kada je vidljivost LGBTI zajednice povećana. Na primjer, uoči ili nakon održavanja BH. Povorke ponosa. Na taj način se prikupljaju politički poeni a sve na račun jedne od najmarginaliziranijih zajednica u BiH“, smatra Brković.
Zakonsko prepoznavanje istospolnih partnerstava u Bosni i Hercegovini, na njenom entitetskom i nivou Brčko Distrikta, za Anisu Pračić Šehić, članicu organizacionog odbora BH Povorke ponosa, bi svakako olakšalo život istospolnih partnera, samim činom konačne zakonske potvrde stvarnog stanja u društvu.
„Promjene u zakonodavstvu bi dale konačnu potvrdu vidljivosti i zahtjeva LGBTQ+ zajednice. Zahtjevi su vrlo jasni a to je pravo na dostojanstven život, zaštita privatnog i porodičnog života, zabrana diskriminacije nad LGBTIQ+ osobama i sprječavanje nasilja u svim njegovim oblicima“, kazala je Pračić Šehić.
Prava znače mentalno zdravlje
Donošenjem i implementacijom zakona o legalizaciji istospolne veze došlo bi i do značajnog poboljšanja mentalnog zdravlja članova LGBTQI zajednice, kao i smanjivanja stigme.
„Svakako da bi prepoznavanje istospolnih partnerstava dalo osjećaj slobode. Društvena svijest bi trebala i morala krenuti u smjeru smanjenja homofobije, transfobije i bifobije“, smatra Pračić Šehić, dodajući da bi se stopa nasilja smanjila, a nadležne institucije bi bile obavezne za zaštitu LGBTQ+ zajednice.
Admir Adilović, predsjednik Tuzlanskog otvorenog centra, je kazao da je uvijek pravo vrijeme za promjene i da kao društvo nikada nismo bili spremniji za promjenu.
„Uvijek se pitamo da li je pravo vrijeme ili nije, ne postoji pravo vrijeme. Postoji samo ovo koje trenutno živimo. Samim tim, sada je vrijeme za promjenu i revoluciju. Da li je naše društvo dovoljno senzibilizirano ili ne je zasebna tema. Moj stav je da se društvo mora prilagoditi jer se radi o osnovnim pravima i slobodama koje kao takve moraju biti dostupne svima nama“, navodi Adilović.
Queer zajednice u susjednoj Crnoj Gori
U susjednoj Crnoj Gori, Miloš Knežević, direktor Queer Montenegro, pojasnio je da LGBTIQ+ zajednica za sada ima samo mogućnost sklapanja životnog partnerstva ali ne i braka, koji prema crnogorskom ustavu je moguć jedino između muškarca i žene. Dobijanjem te mogućnosti, dodao je, da se vratila ogromna nada u mogućnost promjene društva.
„Još uvijek nijesu usvojeni svi potrebni podzakonski akti koji nam omogućavaju da ovaj Zakon sve LGBTIQ+ osobe žive u svom punom kapacitetu. Najviše stagniraju zakoni koji se odnose na porodicu i porodične „norme“. Sve to nam šalje vrlo jasnu poruku – institucije sistema ne žele da se bave dalje ovim obavezama koje su direktno u njihovoj nadležnosti pa tako godinama unazad mi prolazimo kroz direktnu institucionalnu diskriminaciju“, objašnjava Knežević.
Prvi istopolni brak u Crnoj Gori registrovan je 2021. Foto: Privatna arhiva
Kada razgovaramo o crnogorskom društvu, smatra da trenutno žive određenu „zamaskiranu“ toleranciju, na način da se društvo generalno zaslugom najviše aktivista i aktivistkinja i civilnog sektora sada već i prividno pomirilo sa činjenicom da LGBTIQ+ osobe postoje i žive u Crnoj Gori. Međutim, prava se i dalje osporavaju.
„Pored institucionalne diskriminacije, napadi na LGBTIQ+ aktiviste/kinje i naše prostorije gdje radimo se dešavaju i dalje, a govor mržnje na internet prostoru je nikada veći“, naglašava Knežević.
Dodaje da prema istraživanjima najmanje sklopljenih životnih partnerstava ima među crnogorskim građanima/kama koji su iskoristili ovu zakonsku mogućnost i nastavili da žive u Crnoj Gori. A to je, prema Knežević, jasan pokazatelj koliko su prihvaćeni u društvu.
„Uprkos činjenici da postoje određena zakonska rješenja, nažalost LGBTIQ+ osobe u Crnoj Gori se i dalje tretiraju kao građani/ke drugog reda – što nas svakodnevno opominje da se borba za naša prava nikako ne smije zaustaviti“, navodi Knežević.
Jelena Đukić, crnogorska glumica, istakla je da nakon legalizacije istospolnih brakova, svakodnevni život građana i građanki Crne Gore nije dramatično izmijenjen. Iako je postignut značajan korak, napominje da LGBTIQ osobe i dalje suočavaju s izazovima jer žive u tradicionalnom društvu koje često odbacuje i negira osnovna ljudska prava.
„Usvajanje zakona o istospolnim zajednicama je trebalo da stavi tačku na diskriminaciju po osnovu seksualnog opredjeljenja. Međutim, osim što ljudi koje poznajem nakon toliko godina zajedničkog života mogu da prijave svoju zajednicu, kao i svi građani naše zemlje sjutra da imaju jednaka prava nasljeđivanja, zajedničke imovine, penzije i sl.(iako bih pričekala sa odgovorom na pitanje cjelokupne primjene ovog zakona), nisam sigurna koliko se bilo kome svakodnevni život promijenio“, navela je Đukić, ističući da zakon nije smanjio netrpeljivost i nasilje prema pripadnicima LGBT populacije u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori, ali i generalno u cijelom svijetu, prema Đukić, sve više jača diskriminacija, pogotovo u javnom diskursu.
„Političari, generalno javne ličnosti i mediji, održavaju i vrlo često podržavaju vatru koja se nerijetko sruči baš na marginalizovane grupe. Tako da bih nažalost rekla da iako nam zakonski okvir možda napreduje, bojim se ovog osjećaja da mi kao ljudi nazadujemo i sve više mrzimo po raznim osnovama (izvan tradicionalnih normi)“, stav je Đukić.
