‘Bijela kuga’ u BiH: Kuće bez ljudi, zemlja bez mladih

Osim masovnog iseljavanja stanovništva, Bosna i Hercegovina već godinama ima problem koji ne rješava – negativan priraštaj.

Piše: Muamer Tanović

Bosanci i Hercegovci već godinama masovno bježe iz svoje zemlje, mijenjajući društvenu, ekonomsku, političku i svaku drugu letargiju za mogućnost boljeg života bez svakodnevnog stresa.

Koliko je takvih, niko ne može znati, jer su mnogi i dalje prijavljeni u Bosni i Hercegovini, ali možemo se prisjetiti nekih medijskih izvještaja prema kojima je, naprimjer, ova zemlja u 2021. godini zbog iseljavanja izgubila grad veličine Banje Luke, ili pak da je od 2013. Bosnu i Hercegovinu napustilo pola miliona stanovnika.

Prema podacima Zavoda za statistiku bh. entiteta Federacija BiH, u prvih šest mjeseci ove godine, u tom entitetu je umrlih gotovo 3.000 više od rođenih (7.094 naprema 9.916, odnosno gubitak od 2.822 stanovnika).

Stanje nije bolje niti u drugom entitetu, Republici Srpskoj, gdje je, kako kaže tamošnji Zavod za statistiku, u 2022. godini rođeno 9.118 beba, a umrlo 16.263 osoba.

‘Pronatalitetne politike dugoročnog karaktera’

Agencija za statistiku BiH ima podatke za prva tri mjeseca 2023. Prema njima, u zemlji je registrirano je 5.612 živorođene djece (pad za 1,73 posto u odnosu na 2022. godinu), dok je umrlo 9.315 ljudi. I opet – veliki minus.

Dakle, o kakvoj god statistici se radi, zaključak je isti – dok zemlja grca u bezbroj problema, narod ili bježi, ili ne rađa djecu, a Bosna i Hercegovina pretvara se u pustoš. Kuće bez ljudi, zemlja bez mladih, prostor bez perspektive.

“Već 15 ili više godina, kad to još uvijek nije bilo ni nastalo u faktičnom smislu, govorim o tome da ova zemlja neminovno pada u ono što narod zove ‘bijelom kugom’, odnosno da su svi demografski trendovi ozbiljno upozoravajući“, kaže sociolog Jusuf Žiga. „Dakle, jako raste broj najstarijih u ukupnoj populaciji, drastično se smanjuje udio mladih, svi drugi demografski trendovi su loši, jer ljudi masovno odlaze. Vrlo je izvjesno da će fertilno sposobne generacije, mladi ljudi sposobni za djecu, sve više odlaziti, i to je najcrnji scenarij koji se može desiti jednoj zemlji“.

Sumorna politička slika, socioekonomski uslovi, opšta nesigurnost i neizvjesnost u budućnost, kriminal, korupcija… Lista razloga za negativan priraštaj je previše duga, no na njoj nema niti jedne pronatalitetne stavke.

Žiga je stava da se u trenutnoj situaciji stanje ne može puno popraviti, ali da se može ublažiti. Ipak, nije optimista da će se to i desiti.

„Krajnji je trenutak da se ovo pokuša na neki način makar amortizirati, ako se već ne može promijeniti, kako bi se ublažili negativni demografski trendovi. I zna se kako se to radi i kako je to jedino moguće – to su pronatalitetne politike dugoročnog i mukotrpnog karaktera, a ne jednokratne ad hoc populističke kampanje“, govori sociolog.

„Ključno je da se realno obezbijedi poželjan život mladim ljudima, da oni svjesno odluče da ostanu ovdje, sklapaju bračne zajednice i rađaju djecu. A mi imamo potpuno obrnutu situaciju – stvaranje sve goreg ambijenta, da je ovdje besperspektivno, da se tu ne isplati živjeti i da treba bježati, počev od ovih odvratnih politikantskih igara i svakodnevnog pumpanja i stvaranja frustrirajućih situcija za život ljudi. Ovdašnji vladari umislili su da je to za njih jedina opcija u kojoj mogu funkcionirati i da im ništa drugo ne bi išlo u prilog“, dodao je Žiga.

‘Za promjenu potrebno 20 godina’

Posljedice nastavka ovog trenda su višestruke. O ekonomskom učinku govorio je analitičar Zoran Pavlović.

Prije svega, istakao je da je „problem depopulacije Bosne i Hercegovine toliko značajan da je gotovo neverovatno da naši organi vlasti u entitetima, pa čak i na nivou Bosne i Hercegovine nemaju validnu informaciju koliki je to problem“.

„S jedne strane, govorimo o napuštanju Bosne i Hercegovine radnosposobnog stanovništva iz raznih razloga, počev od činjenice da imamo opadanje privredne aktivnosti, nezaposlenost, gubitak radnih mesta, pa do toga da i oni koji rade nisu u dobrom položaju. A s druge strane, broj ljudi koji nam umire u odnosu na novorođene je negativan. Dakle, depopulacija, gubitak stanovništva i po osnovu manje rođenih“, kaže.

Na pitanje zašto je to tako, odgovara da „nema ekonomskih uslova koji će omogućiti jednoj porodici da ima više od jednog deteta, a jedno nije niti prosta reprodukcija, nego je to dvoje dece“.

„Imamo situaciju da država apsolutno nikakvim merama ne podstiče rađanje nove dece i pokolenja. Vidimo to i po smanjenju broja upisa osnovaca i srednjoškolaca, odnosno studenata. Rešenje je jednostavno – briga o novom mladom naraštaju“, naglasio je.

Šta bi se trebalo uraditi da bi se nešto promijenilo nabolje?

„Potrebno je najmanje 20 godina kontinuiranih pronatalitetnih politika, ozbiljno promišljenih i konkretnih”, kaže Žiga. “Jer, da bi se rodilo dijete za 20 godina, da bi se ikako moglo desiti da se ono rodi, jedno se mora roditi danas, pa da za tih 20 godina ono može rađati jedno, dvije ili više djece. Ako se danas ne rađa nijedno, šta možete očekivati sutra, kada će u međuvremenu, za 20 godina, i pola onih koji su sada živi pomrijeti?“

Prontalitetnih mjera ima mnogo, tvrdi ovaj sociolog.

„Od pamtivijeka se zna da se više djece rađa u takozvanim ruralnim područjima. A ona su kod nas sva postala jedna velika pustara u kojoj nema žive duše. Naravno, ne možete očekivati da u takvim sredinama ima ljudi ako oni nemaju niti najobičnije saobraćajnice, a kamoli ambulante, škole… Moraju se ta područja kultivirati, stvoriti se realan ambijent za jedan kvalitetan način življenja. Tada će taj mladi čovjek kazati: ‘Ovdje mi je bolje i zdravije živjeti nego na asfaltu'“, kaže Žiga.

Primjer Mađarske i ‘otplate zajma’ djecom

Drugo, navodi, mora se relaksirati politička situacija u zemlji.

„Ovako ne može, ovo je užas nad užasima. Treće, treba stvoriti realne pretpostavke mladima da mogu rješavati svoje egzistencijalne probleme – od kvalitetnog školovanja, mogućnosti zaposlenja i pristojnog života“, nabraja Žiga.

Za bilo kakve promjene koje bi vodile rastu nataliteta, osim političke volje potreban je i novac, mišljenja je Pavlović. Tačnije, fondovi koji bi motivisali mlade ljude na rađanje djece.

„U prevodu: država može dati sve ono što je potrebno za bebe, u najmanju ruku da oslobodi roditelje PDV-a. To je toliko mali gubitak za političare koji žive na prihodima od indirektnih poreza da oni to ne bi ni osetili u budžetima. Dalje, treba doneti dodatne stimulativne mere za žene koje su ostale u drugom stanju, da imaju pravo na produženo odsustvo na odnos porodiljske brige, da imaju novčanu stimulaciju u visini plate“, govori Pavlović i spominje primjer Mađarske čiji je premijer Viktor Orban nametnuo snažne pronatalitetne mjere.

„U želji da poveća broj beba, proglasio je uredbu kojom odobrava 30.000 eura svakoj porodici koja ima nameru da ima decu. Od tih 30.000 eura, prvim detetom se briše prvih deset, drugim još deset, a trećim se otplata završava“, kaže Pavlović.

‘Krediti da bi se nahranili stari’

Ako se ovako nastavi, osim svođenja populacije na mizerne brojke, državi prijeti zaduživanje, predviđa ovaj ekonomist.

„Bez radnosposobnog stanovništa ova država će se kreditno zaduživati da bi mogla isplaćivati penzije“, kaže Pavlović, te optužuje vlasti da „brinu samo o sebi, a nimalo o građanima“.

“Kada bi prosečna plata koju isplaćuje bilo koji entitet, u administraciji, najvišim nivoima ministarstava, pa i predsedniku entiteta, te kada bi rast njihovih ličnih prihoda bio vezan za realizaciju porasta plata svih građana, onda bi možda imali direktnu vezu između rezultata i koristi koju oni imaju kroz plate. Primera radi, dok je postojao porez na promet do 2006, kada smo uveli PDV, on se naplaćivao onog momenta kada sam ja kao kupac otišao i kupio auto, stan ili jednu veknu hleba. Ako nije bilo potrošnje, nije bilo niti prihoda u budžetu. A sada, PDV nam se naplaćuje za proizvedenu robu koja nije naplaćena, na robu iz uvoza koja nikada nije stigla na tržište“, kaže Pavlović.

„Ovaj sistem omogućio je našim predstavnicima vlastima da žive lagodno na račun građana Bosne i Hercegovine, a da za to ne moraju ništa uraditi da bi građanima bilo bolje. S obzirom na to da u tim ministarstvima i agencijama radi pola onih sa neadekvatnim obrazovanjem ili lažnim diplomama, ne možemo od njih niti očekivati da budu pametni, kreativni i da doprinesu boljem životu građana Bosne i Hercegovine. Država se bogati, a građani siromaše. Ako priraštaj i dalje bude negativan doći ćemo u situaciju da se breme nametnuto građanima i firmama ne može nositi i onda ćemo uzimati kredite da bismo nahranili stare, kojih će biti sve više“, zaključio je Pavlović.

Izvor: Al Jazeera