Foto: Sanja Knežević/Novinarke protiv nasilja
Osnivanje kriznih centara za žrtve silovanja i seksualnog nasilja obaveza je koju je Bosna i Hercegovina preuzela ratifikacijom Istanbulske konvencije 2013. godine. Preporuka je da se na 200.000 stanovnika osnuje jedan takav centar. Teoretski, to znači da je u BiH potrebno 15 takvih centara, a još uvijek ne postoji nijedan.
Piše: Snježana Aničić Petković
Prema riječima profesorice Ivanke Marković sa banjalučkog Pravnog fakulteta, seksualno nasilje je pojam kojim su obuhvaćene sve radnje seksualnog karaktera koje se vrše protiv volje ili bez svjesnog i dobrovoljnog pristanka druge osobe. Karakteriše ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba. Seksualno nasilje uočljivo je u širokom kontinuumu, od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, preko silovanja, do trgovanja ženama u svrhe prisilne prostitucije i/ili pornografije.
Žrtvi silovanja i seksualnog nasilja neophodno je obezbijediti mogućnost odlaska na mjesto koje mora biti diskretno i sigurno. Riječ je o kriznom centru u kojem će žrtva dobiti kompletnu podršku, kako medicinsku tako i psihološku.
Iz Fondacije „Lara“, koja u Bijeljini vodi sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja, podsjećaju da je svaka druga žena tokom svoga života doživjela neki oblik rodno zasnovanog nasilja.
„Prema podacima kojima raspolaže policija i Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, godišnje se zaprimi negdje oko 300 prijava seksualnog nasilja, uključujući i silovanje. To bi značilo da godišnje u 300 slučajeva se razore životi pojedinaca i čitavih porodica“, istakli su iz „Lare“.
Iako je statistika zabrinjavajuća, još uvijek se ne čini dovoljno kako bi se pomoglo žrtvama. Krizni centri u Sarajevu, Tuzli i Mostaru i dalje su u fazi razvoja i dio su pilot projekta finansiranog iz donatorskih sredstava. Razlozi zašto su odabrana ta tri grada su ograničena finansijska sredstva.
Iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH su potvrdili da su poslali upite širem broju zdravstvenih ustanova, ali samo su Sarajevo, Mostar i Tuzla iskazali zainteresovanost za ovaj pilot projekat. Radilo se o pilot fazi s ciljem uspostavljanja ovih centara u skladu sa obavezama iz Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama – Istanbulskoj konvenciji.
„Važno je naglasiti da u slučajevima seksualnog nasilja (silovanja), prema Istanbulskoj konvenciji su predviđene dvije vrste centara. Krizni centri koji su predviđeni da budu u zdravstvenim ustanovama i pružaju hitnu medicinsku pomoć, te osiguravaju adekvatno prikupljanje forenzičkih dokaza i (referalni) centri koje se nužno ne moraju nalaziti u zdravstvenim ustanovama, a funkcija im je pružanje dugoročnih usluga podrške žrtvama“, rekla je Kristina Krstović iz Agencije.
Centri u koje bi subjekti zaštite, poput policije, upućivali žrtve seksualnog nasilja, moraju da budu unutar zdravstvenih ustanova koji imaju kapacitete da žrtvama pruže hitnu zdravstvenu zaštitu, ali i pravilno uzmu forenzičke dokaze.
„Drugi centri se mogu uspostavljati pri zdravstvenim ustanovama, npr. centrima za mentalno zdravlje, a mogu ih voditi i druge specijalizovane službe ili nevladine organizacije koje imaju kapaciteta da osiguraju zdravstvenu, psiho-socijalnu i drugu dugoročnu podršku i pomoć žrtvama“, napominju iz Agencije.
Zašto u RS nema centara?
Iako je pilot projekat započeo u zdravstvenim ustanovama koje nisu na teritoriji Republike Srpske, svakako je bitno da i taj entitet dobije krizne centre. Iz Fondacije „Lara“ objašnjavaju da nadležni smatraju da RS trenutno ima resurse za pružanje zdravstvenih usluga koje se odnose na rodno zasnovano nasilje, seksualno nasilje i silovanje.
„Ono što bi bilo značajno, posmatrajući iz perspektive organizacija civilnog društva, jeste formiranje centara pri onim organizacijama koje vode i upravljaju sigurnim kućama. Navedeni centri bi bili specijalizovani za pružanje dugoročnije psihološke podrške žrtvama jer trauma kojoj je žena bila izložena tokom čina seksualnog zlostavljanja je duboka i neophodno je dugo i strpljivo raditi na njenom iscjeljenju. Važno je naglasiti da je naša zamisao da navedena psihološka podrška bude besplatna za žrtvu“, govore.
Smatraju da je postojeću institucionalnu podršku neophodno unaprijediti jer domaći zakoni ne prepoznaju žrtve seksualnog nasilja, kada je riječ o ostvarivanju prava iz oblasti zdravstvene i socijalne zaštite.
„Zalažemo se za izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o socijalnoj zaštiti u RS. Izmjene bi značile da bi žrtva seksualnog nasilja (ne ograničavajući se samo na silovanje) po svom statusu mogla da koristi zdravstveno osiguranje ukoliko to želi. To se posebno odnosi na slučajeve kada imamo pravosnažne presude. Svim žrtvama je potrebna psihološka podrška koja će biti besplatna posebno ukoliko se za nasilje sazna kasnije. Isto važi i za prava iz oblasti socijalne zaštite. Ta prava uživaju osobe koje su u stanju socijalne potrebe. Ako bismo uveli da, po svom statusu, to mogu da budu i osobe koje su preživjele seksualno nasilje, to bi bio pomak našeg zakonodavstva. Postojeći zakonodavni okvir je neophodno usaglasiti sa Istanbulskom konvencijom i sa preporukama ‘GREVIO’ komiteta (grupa eksperata za akciju protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici)“, objašnjavaju iz Fondacije.
Prema procjenama Ministarstva unutrašnjih poslova RS, kada su u pitanju krivična djela seksualnog nasilja, na jedan prijavljeni dolazi osam neprijavljenih slučajeva.
Profesorica Ivanka Marković je mišljenja da su se pilot projekti mogli realizovati i u Republici Srpskoj, ali nije bilo političke volje.
„ S obzirom na procese koji se odvijaju u pogledu normativnog uređenja pitanja koja se tiču rodno zasnovanog nasilja, nisam sigurna da će u nekoj skorijoj budućnosti takvi centri biti uspostavljeni“, poručuje profesorica.
Ivanka Marković; Foto: Vanja Stokić
Naša sagovornica napominje da razlog za trenutno stanje treba tražiti prije svega u nerazumijevanju suštine seksualnog nasilja i posljedica koje takvo nasilje ostavlja na žrtve i njihov kasniji život.
„Čini se da nosioci vlasti koji treba da odlučuju o formiranju kriznih centara za žrtve seksualnog nasilja nemaju ili neće da imaju dovoljno znanja o težini traume koja prati žrtvu seksualnog nasilja u njenom privatnom, ali i javnom životu, nakon izvršenog nasilja. Pasivan odnos države prema obavezi formiranja kriznih centara za žrtve seksualnog nasilja je simbolična poruka svim žrtvama da su u procesu oporavka od traume izazvane seksualnim nasiljem same, odnosno da nemaju podršku države, odnosno relevantnih institucija“, zaključuje profesorica Marković.
Duboke i trajne posljedice
Posljedice sa kojima se suočavaju žrtve su mnogobrojne, duboke i dugotrajne. Psihologinja Dijana Đurić govori da se psihičke posljedice razlikuju u odnosu na dob, trajanje i intenzitet nasilja, prethodna iskustva, kao i od podrške koju žrtva dobije nakon traume.
„Mogu se pojaviti simptomi postraumatskog stresnog poremećaja, ponovno ‘proživljavanje’ događaja, stalno prisutne uznemirujuće misli o događaju, problemi sa spavanjem, poteškoće u usnivanju i košmarni snovi, pojačana razdražljivost, emocionalna otupjelost. Kod nekih se razvije depresija, osjećaj beznađa, gubitak interesa za aktivnosti, promjene u apetitu i snu, suicidalne misli, anksioznost, stalna zabrinutost… Ova stanja se mogu izmjenjivati. Mnoge žrtve razviju osjećaj da su same krive za nasilje, što može dovesti do samoprezira i niskog samopouzdanja. Osoba se može osjećati izolovano i povlačiti iz društvenih odnosa. Mogu se javiti autodestruktivna ponašanja, samoozljeđivanje, zloupotreba supstanci“, objašnjava Dijana Đurić.
Naša sagovornica napominje da su česti i problemi sa fizičkim zdravljem, bilo zbog povreda prilikom samog nasilnog čina ili javljanja somatizacije (psihološki problemi se manifestuju u fizičke simptome) u kojima se osoba žali na bolove koji nemaju fizički uzrok već su izraz duševne patnje.
„Osobe koje su doživjele takva iskustva mogu razviti strah od intimnosti, mogu imati problema sa vezivanjem u smislu da se boje bliskosti ili se pretjerano vežu za partnera, dok neke razviju problematičan odnos prema seksualnosti“, rekla je Đurić i dodala, da nasilje treba zvati pravim imenom, odgovornost staviti na počinitelja, a ne tražiti je u žrtvi.
Osjećaj stida i krivice
Žrtve, često, nasilje prijave tek onda kada se osjete sigurno, npr. kada se nasilnik preseli. Jedan od najčešćih razloga zašto se žrtva odlučuje da ne prijavi nasilje onda kada se dogodi, jeste osjećaj stida i krivice, ali i osuda okoline.
Prema riječima psihološkinje Dijane Đurić, prisutan je i strah od posljedica. U takvim slučajevima, postoji rizik od osvete ili novog napada ili žrtva biva ucijenjena. Djeca ili žene koje su ekonomski zavisne od počinitelja, mogu strahovati da će ostati bez doma ili sredstava za život.
„Veoma je čest i stav da ‘žena treba da ćuti i trpi’, da ‘ne sramoti porodicu’. Djeca, pogotovo mlađeg uzrasta, ne razumiju da je to što im se dogodilo pogrešno i da nije dio normalnog dječjeg života. U takvim sredinama vlada i nepovjerenje u sistem zaštite, jer su kroz iskustva drugih žena mogle vidjeti kako su ignorisane ili ismijane ukoliko su prijavile nasilje. Pored nedostatka podrške u svojoj sredini, mogućnost suočavanja sa dugotrajnim sudskim procesima, minimalne kazne za počinitelje ili nepovjerenje u policiju mogu obeshrabriti prijavu. Sama istraga, sudski proces i medijska pažnja, dovode do dodatne viktimazacije žrtve“, ističe Đurić.
Dijana Đurić; Foto: Vanja Stokić
Ukoliko u svom okruženju imate blisku osobu koja je doživjela seksualno nasilje, naša sagovornica savjetuje da joj pružite podršku i osjećaj sigurnosti. Poručuje da je važno slušati, vjerovati i biti uz žrtvu, bez pritiska i osude. Osobu treba pustiti da govori i da sama odluči koliko želi i može podijeliti, treba joj omogućiti da izrazi svoje emocije i prihvatiti njeno iskustvo bez prosuđivanja. Nasilje možete prijaviti policiji pozivajući 122, te se javiti na SOS broj 1265 za RS ili za FBiH 1264.
Kako bi se djeca zaštitila od potencijalnih nasilnika, bitno je raditi na prevenciji. U skladu sa njihovim uzrastom, potrebno im je na što jednostavniji način objasniti šta je u redu, a šta nije, kada su u pitanju dodiri i njihovo tijelo.
„Dijete je potrebno naučiti šta su to lične granice i da, ukoliko se osjeća neugodno kad ga neko dodruje, ili mu se obraća na određeni, za dijete neugodan način, ima pravo da kaže ne, da se suprotstavi. Djecu treba upozoriti da tajne o dodirivanju nisu dozvoljene. Ohrabrite dijete da kaže odrasloj osobi u koju ima povjerenja ako se osjeća neugodno. Ukoliko se nasilje već dogodilo, pustite dijete da priča, bez insistiranja na detaljima. Dijete treba slušati bez sumnje i preispitivanja, dati mu do znanja da je dobro što priča o tome, dati mu osjećaj sigurnosti i dati do znanja da to što se dogodilo nije njegova krivica. Ukoliko se dogodi da je dijete žrtva seksualnog nasilja od strane bliske osobe, zaštita zahtijeva hitno i odlučno djelovanje“, napominje Đurić.
BiH zaostaje za evropskim zemljama
Kada su u pitanju zemlje članice Evropske unije, krizni centri odavno postoje. Istanbulska konvencija zahtijeva od država potpisnica osnivanje kriznih centara za podršku ženama koje su preživjele seksualno nasilje, koji će biti finansirani sredstvima države.
Hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova je ranije istaklo da se osnivanjem centara daleko smanjuje mogućnost femicida, jer je žrtva odmah zbrinuta, a ne na istoj adresi s nasilnikom gdje joj i dalje prijeti nasilje i femicid dok čeka pomoć.
Krizni centar za žrtve silovanja u Dablinu je osnovan davne 1979, nakon što su žene marširale kroz grad tražeći pravdu za 16-godišnju djevojčicu, koja je silovana i ubijena. Ovaj centar ima 15 psihoterapeuta i prevodioce za žrtve koje ne govore engleski, kao i za osobe koji koriste znakovni jezik. Imaju i veliki broj volontera i finansijsku podršku Ministarstva pravde i Ministarstva zdravlja Republike Irske.
Centri za seksualne napade koji su uspostavljeni u Belgiji nude neposredno medicinsko zbrinjavanje, psihološku podršku vezanu uz traumu i forenzičke preglede u cilju prikupljanja dokaza za tužilaštvo. Nakon što su zbrinute, žrtve mogu, ako to žele, podnijeti prijavu i razgovarati s policijskim službenicima na licu mjesta.
Poređenja radi, u Srbiji postoji pet kriznih centara. Specijalizovane usluge koje se pružaju u centrima dostupne su 24 sata, sedam dana u nedjelji i besplatne su. Kada je u pitanju Crna Gora, u planu su tri centra, ali još uvijek nema nijednog. Albanija je uspostavila svoj prvi centar za upravljanje kriznim situacijama za slučajeve seksualnog nasilja 2018. godine, u sklopu bolnice.
Savjet Evrope je ranije upozorio vlasti u BiH da što prije uspostave centre za žrtve silovanja, ali do toga još uvijek nije došlo.
„Mislim da smo svakim danom sve dalji od evropskih zemalja i rješenja koja postoje u njima, a u vezi sa institucijama i organizacijama koje imaju nadležnost da pružaju pomoć i podršku žrtvama rodno zasnovanog nasilja, odnosno žrtvama seksualnog nasilja. Ostaje nam samo da se nadamo da će se stav relevantnih institucija po ovom pitanju promijeniti te da će u cilju zaštitite svih građana od seksualnog nasilja, konačno realizovati obavezu koja proizilazi iz međunarodnih dokumenata“, rekla je profesorica Marković.
Da li imamo dovoljno stručnjaka?
Osim dovoljno materijala za uzimanje uzoraka za forenzičku analizu, najbitnije je da te uzorke uzimaju obučeni i ovlašteni profesionalci.
Iz Fondacije „Lara“ smatraju da BiH nema dovoljno stručnjaka koji bi radili u kriznim centrima. Kako kažu, neophodno je raditi ne samo na edukaciji novih, nego i na unapređenju znanja onih koji su trenutno zaposleni u ovoj oblasti.
S druge strane, Agencija za ravnopravnost spolova BiH pretpostavlja da BiH ima dovoljno stručnjaka. Oni su ranije organizovali obuke za predstavnike institucija, a i u narednom periodu im je u planu omogućiti prenos znanja i iskustava iz zemalja koje su ove servise uspješno uspostavili.