. Godinama je o tome ćutala. Danas se svojim knjigama bori protiv te okrutne tradicije.){kind=link}
Kao dijete Ntailan Lolkoki bila je žrtva obrezivanja i sakaćenja ženskog spolnog organa (FGM). Godinama je o tome ćutala. Danas se svojim knjigama bori protiv te okrutne tradicije.
Kao dijete, Ntailan Lolkoki igrala se sa svojim sestrama na prostranstvima kenijskog sjevera. Uzgajali su koze, kupali se u rijeci i u sumrak se vraćali kući u svoju manyattu- tradicionalno prebivalište. Bio je to bezbrižan i lijep život. No, tome je došao kraj kada je Ntailan Lolkoki napunila dvanaest godina. Prema tradiciji njenih plemena – a ona je pola Maasaija i pola Samburua – ona i njene sestre morale su biti obrezane. Ovo traumatično iskustvo osakati ne samo tijelo, već i dušu djeteta.
Svakih jedanaest sekundi osakati se jedna djevojčica
To što se dogodilo Ntailan Lolkoki, događa se mnogim djevojčicama: U ukupno 28 zemalja Afrike, na Arapskom poluotoku i u dijelovima Azije, sakaćenje genitalija, poznato i kao FGM/C (Female Genital Mutiliation oder Cutting) – Sakaćenje ili rezanje ženskih spolnih organa. No, i u Evropi se broj pogođenih žena povećava zbog migracija. Oko 200 miliona žena u svijetu živi s osakaćenim ili obrezanim genitalijama. U mnogim kulturama genitalno obrezivanje simbolizira prelaz iz djevojke u ženu. Ona je tada “čista” i spremna za udaju. No, ritual se sve više provodi i kod dojenčadi – s obzirom na sve strožije zakonske zabrane, dojenče koje stalno plače manje upada u oči od djeteta koje se žali na bol.
Ntailan Lolkoki
U Keniji, domovini Ntailan Lolkoki, sakaćenje ženskih spolnih organa zabranjeno je od 2011. godine. No, kao i u mnogim drugim afričkim zemljama, djevojke se i dalje obrezuju, osobito u ruralnim područjima: uglavnom bez sterilnih alata – s noževima, britvicama ili oštrim komadima razbijenog stakla – i bez anestezije. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da 25 posto djevojčica umire tokom ili nakon obrezivanja – od posljedica. To je okrutna tradicija koja uzrokuje traume i doživotne tjelesne i psihičke patnje preživjelih djevojčica, kasnije žena.
U borbi protiv višestoljetne tradicije
Umjetnica iz Berlina Ntailan Lolkoki želi spasiti djevojke i žene od ove strašne sudbine. Napisala je afričku bajku: “Kraljevstvo Watetu i Songaland” je priča o dva plemena koja žive u miru jedno s drugim sve dok se princeza Watetu nije pobunila protiv tradicije obrezivanja koju je prakticiralo njeno pleme i pobjegla da i sama ne bi bila obrezana. Dobiva pomoć od princa Songalanda, koji odbacuje ovu praksu. Postoji spor između dva naroda odnosno plemena …
“Odabrala sam ovaj narativni oblik jer sam željela sačuvati afrički kulturn setup (postavku)”, rekla je Lolkoki u intervjuu za DW. Njena knjiga prikazuje stvarnost u Africi, gdje su mnoga plemena s vrlo različitim tradicijama živjela zajedno. “Kad sam kao dijete odrastala u plemenu Samburu, oni su mrzili pleme Turkanu. Zašto? Zato što Turkane nisu sakatili djevojčice.”
Roman Ntailan Lolkoki ima jaka autobiografska obilježja. Za razliku od svog glavnog ženskog lika, ona nije mogla spriječiti vlastito obrezivanje, ali je okrenula leđa svojoj zemlji i kulturi zbog traumatičnog iskustva. Preko veze s britanskim vojnikom kojeg je upoznala u Nairobiju, 1980 -ih se preselila prvo u englesku provinciji, a zatim u njemački grad Dülmen. Brak je bio nesretan. Uglavnom zato što je Lolkoki izgubila kontakt sa svojim tijelom zbog obrezivanja: Budući da joj je klitoris uklonjen kao djetetu, ona ne može doživjeti seksualno zadovoljstvo. A ova fizička obamrlost utiče i na njenu emocionalnu ravnotežu.
Pomirenje s vlastitom kulturom
Brak završava razvodom i Lolkoki se seli u njemačku prijestolnicu Berlin. Otkrivena je kao model u Dülmenu. Kontakti joj omogućuju put u berlinsku modnu branšu. Ali ni ovdje neće biti sretna. “1989. sam shvatila da se moram vratiti u Keniju u potrazi za sobom i smislom života”, piše Lolkoki u svojoj autobiografiji “Krila za leptira”. Bile su poptrebne godine i nekoliko putovanja za Keniju i Berlin da se Lolkoki pomiri s vlastitom kulturom. “Vjerujem da je čovjek jak kad je povezan sa svojim kulturnim krugom i korijenima”, smatra Lolkoki. Shvatila je da njena kultura ima mnoge aspekte koje ona cijeni: plesove, zajednicu, vezu s prirodom. Sada zna i šta može učiniti kako bi se borila protiv okrutnog dijela svoje kulture: Njen je cilj da njena knjiga “Kraljevstvo Watetu i Songaland” bude uključena u nastavni plan i program u afričkim školama.
Uz podršku kenijskog veleposlanstva, trenutno planira putovanje po ovoj istočnoafričkoj zemlji kako bi sa djecom u školama razgovarala o svojoj knjizi.
“To obrezivanje i sakaćenje (FGM) , koje je jako ukorijenjeno, mora prestati”, kaže Lolkoli. “Ali kad bismo prestali pričati o tome, ta bol kroz koju sam prošla ili kroz koju i danas prolaze mnoge djevojčice bi bila uzaludna. O tome se mora govoriti, uvijek iznova …”
“Kraljevstvo Watetu i Songaland” njena je druga knjiga. U svojoj prvoj knjizi, autobiografiji “Krila za leptira”, Lolkoli otvoreno govori koliko je patila od uklanjanja himena i posljedica. U njoj također opisuje kako je sa 50 godina napokon uspjela otkriti svoju seksualnost. U bolnici Waldfriede u Berlinu rekonstruirala je klitoris zahvaljujući posebnoj tehnici. Vidljivi dio klitorisa samo je vrh približno devet centimetara duge živčane niti koja okružuje vaginu. Tokom rekonstruktivne operacije, hirurzi otvaraju tkivo sa ožiljkom iznad obrezanog klitorisa, povlače ga prema naprijed i na taj način ga vraćaju. “Nakon operacije bila sam impresionirana vlastitom seksualnošću i uživala sam u njenom otkrivanju”, piše Lolkoki u svom romanu. Dodaje i kako se osjeća kao tinejdžerka kojoj je svijet odjednom pod nogama.
Protesti u Berlinu (06. februar 2019.) protiv obrezivanja djevojčica
Priča sa sretnim završetkom?
Lolkoki još uvijek nije u potpunosti prebrodila svoju traumu. Predugo je bila otuđena od vlastitog tijela i identiteta. Sjećanje na zahvat prije mnogo godina je potisnula. Pisanje je također iscjeljujući proces za Ntailan Lolkoki. “Potrebno je da se desi čudo da bi došlo do promjene”, kaže ona u svojoj afričkoj bajci. Njena priča ima happy end. Prije nego što sretan završetak dožive i druge žene, posebne one kojima prijeti obrezivanje, potrebno je mnogo toga učiniti. Tradicija je čvrsto ukorijenjena i prenosi se s koljena na koljeno. “Radi se o susretu s ljudima po selima, razgovoru s njima i pokušaju da doprem do njihovih srca”, kaže Lolkoki. “Ovo će nas promijeniti.” Ako ništa, uspjelo joj je spasiti vlastite nećakinje od sakaćenja. Ali, ona planira spasiti mnogo više djevojaka.
Deutsche Welle