Ilustracija
Problemi sa angažmanom asistenata u nastavi u Republici Srpskoj, iz godine u godinu samo se nižu, a svaki početak nastave za učenike i roditelje je stresan i pun neizvijesnosti. Odluka da jedan asistent bude dodijeljen jednog grupi učenika više je nego poguban za djecu sa poteškoćama, i uveliko će se odraziti i na njihov konačan uspjeh. I dok roditelji negoduju, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ne vidi nikakav problem u tome da jedan asistent radi sa grupom đaka.
Piše: Snježana Aničić Petković
Asistenti u nastavi su tehnička pomoć učenicima koji imaju mentalne poteškoće ili fizički invaliditet. Uz njih su tokom izvođenja nastave i pomažu im da lakše prate nastavu i ispunjavaju svoje školske obaveze. Iako roditelji napominju da od pomoći asistenata zavisi i uspjeh učenika, i dalje se svake godine odlučuje koji učenici će imati asistenta, a koji će biti uskraćeni.
Svako dijete ima svoje poteškoće i posebne zahtjeve kojima treba pristupiti na različit način. Nemoguće je da jedan asistent zna potrebe svakog učenika.
Daniela Zeljaja je majka osamnaestogodišnjakinje koja se školuje u Centru „Zaštiti me“, koji je vaspitno-obrazovna ustanova za djecu sa intelektualnim poteškoćama. Njenoj kćerki prošle godine nije odobren asistent, Centar je tražio njih 13 od čega je odobreno samo devet.
„U specijalnim školama i specijalnim odjeljenjima ništa nije jasno definisano. Djeca imaju rješenja od komisije da im je potreban asistent. Teodora je imala preporuku učiteljice i Centra za socijalni rad, da bi, u njenom slučaju, asistencija zaista imala najviše smisla. Ona je dijete koje hoće i može dosta toga da radi, ali treba pomoć. Međutim, oni su to tako ‘razvlačili’ čitavu godinu, neodobravajući asistente, mi smo se snalazili, koliko smo znali i umjeli, da bi u ovoj godini roditelji iz drugih gradova se javili i rekli da su sada i njima odobrili samo po jednog. Asistenti su neko od čega zavisi kompletan kvalitet nastave, i život djece sa poteškoćama i invaliditetom“, objašnjava ova majka.
Ministarstvo: Više asistenata bi ometalo rad u grupi
Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS su za eTrafiku su rekli da je četvoro prosječan broj učenika sa smetnjama u razvoju koji pohađaju posebna odjeljenja.
„S obzirom na navedene zakonske propise i povećanje broja učenika sa smetnjama u razvoju, da bi vaspitno-obrazovni proces bio realizovan na najbolji mogući način, uvažavajući najbolji interes učenika, školama koje imaju posebna odjeljenja je data mogućnost da traže saglasnost za angažovanje i finansiranje asistenta za grupu učenika, odnosno učenike koji nastavu pohađaju u posebnom odjeljenju. Ukoliko bi se za svakog učenika ponaosob dodijelio asistent pored nastavnika koji realizuje nastavni proces, rad u takvoj grupi bi bio neizvodljiv i to bi se direktno odrazilo na rad i uspjeh učenika“, jasni su iz Ministarstva.
U školskoj 2023/2024. godini, na području RS je u 24 osnovne škole bilo formirano 37 posebnih odjeljenja u kojima je nastavu pohađao 181 učenik sa smetnjama u razvoju.
Učiteljica S. M. nije iznenađena ovakvim stavom Ministarstva. Smatra da je to vidljivo i njihovim odnosom prema asistentima, ali i roditeljima i učenicima. Žao joj je što su roditelji na početku svake godine suočeni sa starim problemima za koje niko ne mari.
„Ne znam šta bih rekla, a da nije već rečeno. Nas prosvjetne radnike niko ne pita za mišljenje. Asistenti su potcijenjeni, a ti ljudi rade ogroman posao ne samo za učenike nego i za nas učitelje. Ako učenici imaju rješenje za asistenta i jasno piše da im je potrebna asistencija, ne vidim na osnovu čega taj neko donese odluku ‘ovo dijete će imati asistenta’, ‘ovom ne damo’. To je čista diskriminacija. Znam za slučajeve u kojima je nakon kratkog perioda uočen napredak učenika jer je uz sebe imao osobu koja mu je bila posvećena. Mnogo tih učenika je nadareno, mentalno su sjajni, ali imaju neki nedostatak i spriječeni su da sve obavljaju sami. Cijela situacija je zaista sramna“, priznaje naša sagovornica.
Potrebna nova rješenja?
Kako kaže Daniela Zeljaja, Ministarstvo prosvjete i kulture RS ove godine traži nova rješenja za svakog učenika posebno iako rješenja već postoje, ali ni to ne garantuje da će svim učenicima biti dodijeljeni asistenti iako dostave nova rješenja.
„Djeca su opet bez asistenata. Prošle godine sam deset puta išla u Ministarstvo i razgovarala s njima. Ljudi nemaju apsolutno razumijevanja. Oni znaju koliko imaju novca i toliko podijele na učenike, pa ko dobije, dobije. U Teodornoj grupi je prošle godine bilo dvoje djece u kolicima i to teško pokretne djece. Oni cijelu godinu, apsolutno ne mogu izaći napolje. Jedna učiteljica ne može izvesti svu djecu, ne može prići svima. Tu su djeca sa teškim fizičkim oštećenjima kojima je potrebna podrška, kojima je potrebno dohvatiti čašu vode, a sve to ne može da radi jedna osoba“, govori Zeljaja.
Asistencija je trenutno na roditeljima. Naše sagovornice govore da je takva situacija pogubna i za roditelje i za djecu. Najviše ih brine socijalizacija ukoliko su roditelji s njima 24 sata dnevno. Napominju da trenutno stanje nije ni blizu inkluzije niti je u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta, niti se poštuju osnovna ljudska prava.
Dušanka Knežević iz Trebinja je ljuta na cijeli sistem. Kaže, za njihove probleme niko nema sluha niti pokazuje zainteresovanost da se problemi počnu rješavati u korist učenika. Njena ćerka pohađa osmi razred u redovnoj školi po prilagođenom programu.
„Mojoj ćerki je bitno samo da ja nisam s njom, jer vidi koliko sam umorna i nervozna i to utiče i na nju. Ne volim da budem u školi, ona uvijek dobro prihvati kada je neko drugi sa njom. Ja s njom moram raditi i kod kuće, naporno je. Ima lošu motoriku i tu je problem, ali je mentalno odlična. Do sada je promijenila pet-šest asistenata i svake godine je ista priča oko toga hoćemo li ga imati ili ne. Uvijek sam ja na početku s njom dok se ne snađemo. Dodatno otežava i to što direktor nema razumijevanja, a situacija je sama po sebi dovoljno teška i komplikovana“, rekla je Dušanka Knežević.
Vera Šarić je majka dječaka koji ide u osmi razred po redovnom programu i odličan je učenik. Njemu je asistentkinja sestra, a ranije je taj posao obavljala djevojka iz uže porodice. S obzirom na to da je dječak na raspiratoru, s njim uvijek mora biti bliska osoba koja treba da zna kako da postupi u slučaju kriznih situacija.
„Njemu treba neko medicinski obučen da bi mogao biti tu u trenutku kad mu treba pomoć. Uz njega je uvijek neko od članova porodice, baš zbog specifične situacije. Sad mu ćerka promijeni kanilu kada treba, a ako je nešto složenije, ja sam uvijek dostupna i dođem. Šta da rade roditelji koji nemaju stariju djecu da mogu ‘uskakati’? Mi da bismo njemu obezbijedili adekvatnog asistenta, potrošili bismo sve što suprug zaradi“, dodaje Milanova majka.
Položaj asistenata ispod časti
Svjesna je da niko ne želi da bude asistent. s obzirom na to da im se ne uplaćuju doprinosi, a plata je oko 650 KM. Odbijaju im se neradni dani i praznici, što znači da često ne dobiju ni tih 650 KM.
Asistenti za učenike sa smetnjama u razvoju ne zasnivaju radni odnos u školi, već se angažuju na osnovu ugovora o djelu na pola radnog vremena i plaćeni su po koeficijentu predviđenom za srednju stručnu spremu.
„Ja sam ogorčena. Asistenti u Crnoj Gori dobijaju radni staž i normalnu platu kao nastavnik, jer su se ti roditelji izborili i izlazili su na ulicu, a kod nas nema ni sloge među roditeljima. Kod nas su asistenti slabo plaćeni, a mnogi ljudi iz Trebinja odlaze u Dubrovnik za poslom, zbog čega nam je još teže da nađemo nekoga da bude uz dijete. I tako da smo mi, roditelji, ni na nebu ni na zemlji“, napominje Knežević.
Dodaje, da im ne treba neko ko je školovan da bude asistent već neko ko joj može pripomoći, ali je takvu osobu nemoguće naći zbog slabe plate i lošeg položaja asistenata. Ova majka je ranije bila roditelj njegovatelj, ali joj je to pravo ukinuto jer dijete pohađa školu.
„Vidite kakva nam je država, ako su mi ukinuli to pravo, mogli su bar da nam obezbijede asistente i njima bolje uslove“, ističe.
Sa tim se suočila i Vera Šarić. Nju su odbili za status roditelja njegovatelja jer sin ide u školu. Pita se, da li to znači da treba dijete da ostane nepismeno kako bi roditelji dobili pomoć od države.
„Umjesto da nama roditeljima pomognu da nam djeca idu naprijed, oni čine sve suprotno. Mi smo se žalili na tu odluku, jer po kom osnovu oni odbijaju mene jer mi dijete ide u školu. Makar se osnovno obrazovanje vodi kao obavezno obrazovanje. Mi da nismo porodica kakva jesmo, vjerujte da Milan ne bi išao u školu. Kome je u interesu da se ta djeca školuju? Nije nikome, vjerujte. Umjesto da im olakšaju i da misle na njihovu budućnost. Kada nas ne bude, moraće platiti nekoga ko će brinuti o njima“, govori Šarić.
Ono što se takođe vidi kao jedan od problema jeste i činjenica da niko ne provjerava zdravstvenu sposobnost onih koji se prijavljuju i zapošljavaju kao asistenti.
„Ko su ti ljudi? Ko vrši nadzor nad tim ljudima? Ko provjerava njihovu zdravstvenu sposobnost? Ja ne mogu da vam objasnim kakvih se tu sve ljudi pojavljuje. Uz dužno poštovanje, ko vrši provjeru zdravstvene sposobnosti tih ljudi koji ulaze u razrede, u redovnim školama. Ta osoba ulazi u razred gdje su i ostala djeca. Oni su samo propisali da može da ima srednju školu, dođe, potpiše ugovor o djelu, niko ne provjerava zdravstvenu sposobnost, a da ne govorimo o obuci za asistente, toga apsolutno nema“, govori Zeljaja.
Prisjeća se da, kada je njena Teodora krenula u školu, asistenti su bili prijavljeni na četiri sata i to im se računalo u radni staž i mogli su da polože stručni ispit.
„To je bilo za postdiplomce, one ljude koji su diplomirali, bilo je prihvatljivo jer bi zarađivali staž na taj način. Odjednom je odlučeno da više nema novca za asistente. Očigledno je da su djeca sa poteškoćama ovoj državi teret, a mi roditelji ne želimo biti pogođeni socijalnim slučajem. Ja nemam invaliditet, ne treba meni podrška. Hoću da budem radno aktivna, hoću da doprinesem zajednici, a kako ću kad 24 sata moram biti uz dijete? Ovo je jedan neorganizovan sistem, potpuno. Inkluziju su uveli samo da je uvedu, ne da bi to bila inkluzija u pravom smislu te riječi“, govori ona.
Neki od roditelja su otvorili bolovanje kako bi mogli biti sa djetetom tokom nastave dok se problem ne riješi. Ima i onih su na svom poslu do podne, a od podne su asistenti u nastavi.
Gdje nakon školovanja?
Ono što dodatno zadaje glavobolju roditeljima, svakako je i pitanje šta će biti sa njihovom djecom nakon školovanja. Mnogi od njih već sada strepe znajući da u mnogim centrima nema mjesta gdje bi mogli da borave na nekoliko sati.
„Specijalne škole i specijalna odjeljenja su se svela na ustanove za čuvanje djece. To više nisu obrazovno-vaspitne ustanove jer moraju paziti na djecu. Tu je i problem gdje će djeca poslije školovanja. U manjim sredinama je to posebno izraženo, npr. u Čelincu, i onda ako neko može, djecu vozi u Banjaluku na nekoliko sati, ako se negdje nađe mjesto. Teodora ima još dvije godine škole i onda ne znamo gdje bi mogla otići da se socijalizuje. Stalno pita šta će biti kad završi školu“, napominje za eTrafiku Daniela Zeljaja.
Izvor: eTrafika