Foto: Serija Black Mirror
Stalna prikačenost na internet jedan je od razloga zašto su tjekoba, depresija i samoubojstva naglo porasli među mladim ljudima diljem svijeta. Prijevod važnog teksta koji bi trebali pročitati svi mladi i njihovi roditelji.
„Većina roditelja sa kojima razgovaram, zabrinuti su da se sa njihovom djecom događa nešto neprirodno i da im nešto fali (gotovo sve, zapravo) dok provode sate prikvačeni na internet. A osim toga, ponekad mi kažu i nešto još tužnije: da se osjećaju kao su ih izgubili.“
Te riječi, koje bi nekima mogle zvučati suviše alarmantno, potpisuje američki psiholog Jonathan Haidt u prvim pasusima svoje najnovije knjige The Anxious Generation. Haidt te tvrdnje u knjizi dodatno razvija, širi i podržava jednako brojkama i argumentima, a kako bi odgovorio na pitanje zašto je početkom 2010-ih došlo do sinkroniziranog porasta stope anksioznosti i depresije kod adolescenata u cijelome svijetu.
Ozbiljna unakrsna analiza podataka, koju je Haidt napravio, pokazuje da je došlo do „naglog i značajnog povećanja jakih depresivnih epizoda koje su počele otprilike 2012. godine“, kada je depresija, kako on tvrdi, „postala dva i pol puta učestalija“, bez razlike prema spolu, rasi ili društvenoj klasi kojoj ispitanici pripadaju. Među američkim adolescentima (13-19 godina), od 2010. „teška depresija“ porasla je za čak 145% kod djevojčica i za 161% kod dječaka. Podaci su to godišnjeg vladinog istraživanja provedenog u različitim tipovima obrazovnih ustanova u SAD-u. Iako se tendencija rasta depresivnih epizoda javlja u svim dobnim skupinama, ona postaje niža (makar i dalje konstantna i vrlo visoka) među nešto starijim ispitanicima. Primjerice, među osobama u dobi od 18. do 25. godine ona je u porastu za 92%, a među onima od 26. do 34. godine za 62%.
Isto je moguće opaziti i kod drugih poremećaja, s posebnom virulencijom kod dijagnoza anoreksije, koja se u SAD-u udvostručila između 2010. i 2020. Stopa samoozljeđivanja kod adolescentica gotovo se utrostručila u tom istom razdoblju, a povećala se i kod dječaka. Prema jednom ozbiljnom istraživanju provedenom 2023. godine među američkim studentima (to jest, onima koji su ušli u pubertet tijekom prethodnog desetljeća), 37% ispitanika izjavilo je da se osjeća anksiozno „uvijek“ ili „većinu svoga vremena“. Drugih 31% je izjavilo da se osjeća anksiozno „gotovo polovinu svoga vremena“. To znači da je skoro sedam od deset ispitanika svakodnevno osjećalo tjeskobu.
Službeni podaci koji se odnose na Španjolsku podudaraju se s podacima koje navodi Haidt. Izvješće Evolucija samoubojstava u Španjolskoj kod djece i adolescenata, koje je objavio Biomedicinski istraživački centar Mreže za mentalno zdravlje Univerziteta Complutense u Madridu, pokazuje tendenciju pada broja samoubojstava prije 2000. godine, da bi se ta tendencija počela mijenjati 2010. godine (počela je, dakle, rasti). Ona će kasnije, preciznije, nakon 2020. imati još i veći rast (što se pripisuje psihološkim posljedicama krize uzrokovane pojavom covida). No, treba napomenuti da je taj trend bio u porastu i u godinama prije covida. To su godine gdje Haidt uočava „lom“, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, nordijskim državama i tako dalje.
U Španjolskoj su samoubojstva glavni uzrok smrti među mladima između 12 i 29 godina. U 2021. godini u tom je rasponu registrirano 336 slučajeva samoubojstava (uz dva slučaja djece do 12 godina). 71,2% bili su mladići. Ništa neuobičajeno, jer je broj muškaraca koji si oduzmu život znatno veći od broja žena u cijelom svijetu. No, jednako tako je važno istaknuti da brojke postaju sličnije kada promatramo dobne skupine od 12 do 17 godina, među kojima je iste godine 55,4% samoubojstava vezano za dječake, a 44,6% za djevojčice. Opservatorij za samoubojstva u Španjolskoj u najnovijem izvješću ističe da je 2022. došlo do više nego značajnog porasta slučajeva samoubojstava među adolescentima u dobi od 15 do 19 godina. „Ako ih je u 2021. bilo 53 (28 dječaka i 25 djevojčica), u 2022. bilo ih je 75 (44 i 31).“ (Konačne brojke za 2023. neće biti dostupne do kraja ove godine).
Iskrivljeno ekransko zrcalo
Treba imati na umu da nijedno ljudsko biće nije jednako drugome te da se, kako ističu stručnjaci, nešto tako ozbiljno poput samoubojstva ne može pripisati jednom uzroku, tim više što ljudska psiha najvećim dijelom ostaje misterij. Možemo govoriti o okidačima i situacijama (kao što su unutarnje krize, gubici voljenih, otkazi, ljubavni prekidi…) koje nas mogu gurnuti u stanja dugoročnog očaja, bez da vidimo svjetlo na kraju tunela.
Nadalje, za Jonathana Haidta sve gore navedene brojke u direktnoj su korelaciji sa zlostavljanjem na internetu i onim što on naziva „Velikom rekonfiguracijom djetinjstva“, što je fenomen koji smješta između 2010. i 2015.: „Društveni obrasci, modeli ponašanja, emocije, tjelesna aktivnost, pa čak i obrasci spavanja kod adolescenata radikalno su restrukturirani u samo pet godina. Svakodnevni život, svijest i društveni odnosi 13-godišnjaka koji su imali iPhone 2013. (i koji su rođeni nakon 2000.) bili su značajno drugačiji od onih 13-godišnjaka sa starim mobitelima iz 2007. (a koji su rođeni 1994. godine). Vidljiv je raskorak u navikama i običajima takozvane generacije Z, koja se počela rađati 2000-ih i kojoj je stabilna, kontinuirana i nezavisna internetska veza bila praktički na dohvat ruke s mobitelima nove generacije.
Ovisnost o tim uređajima, koja vodi robovanju, i koja može biti opasna, dostupna je gotovo svakome. Haidt objašnjava kako se između 2001. i 2010. (kada je velika većina kućanstava u razvijenim zemljama već imala računalo sa internetom, ali kada su mobiteli dopuštali samo pozive i slanje SMS poruka) mentalno zdravlje adolescenata nije pogoršavalo. Zapravo, „tinejdžeri milenijalci (rođeni između 1981. i 1995.) koji su odrasli igrajući igrice tijekom prvog vala računalne revolucije bili su u prosjeku malo sretniji od njihovih vršnjaka iz Generacije X (onih rođenih između 1965. i 1980.). U drugom valu tehnološke revolucije došlo je do rapidnog uspona tehnologija koje su pametne mobitele počele vezati sa društvenim mrežama, dopirući do većine kućanstava manje-više 2012. ili 2013. Tada je mentalno zdravlje adolescentica počelo naglo padati, baš kao što se mentalno zdravlje dječaka počelo mijenjati na difuznije načine.“ Haidt odbacuje da sve to ima veze sa globalnom financijskom krizom koja je počela krajem 2008., i njezinim posljedicama na kućanstva, tvrdeći da bi, da je tako, pad depresije pratio ekonomski oporavak, a dogodilo se upravo suprotno.
On kaže da se radi o „dubokoj transformaciji ljudske svijesti i ljudskih odnosa. Ljudi se rađaju prilijepljeni za mobitel. To označava definitivan kraj djetinjstva utemeljenog na igri.“ „Mogli bismo reći da se ekosustav društvenih medija (zasnovan na pametnim mobitelima i selfijima) kakav danas poznajemo pojavio 2012., kada je Facebook kupio Instagram i nakon uvođenja prednje kamere na mobitele. Od 2012. mnogo petnaestogodišnjakinja je mislilo da svi imaju iPhone i Instagram i da se svatko uspoređuje sa svakim. I dok su se društveni životi djevojčica preselili na društvene medije, dječaci su se prikvačili na videoigre za više igrača, YouTube, Reddit i hardcore pornografiju, koji su postali dostupni bilo kada, bilo gdje, besplatno i izravno na njihovim mobitelima.“
Imajući u vidu da nije stvar u tome da se demonizira tehnološki napredak i mogućnosti koje on nudi (već da se uzme u obzir da sve ima svoju tajnu stranu), razgovarali smo s nekoliko stručnjaka za mentalno zdravlje kako bismo kontrastirali Haidtove tvrdnje, ali i da bismo dobili neke zajedničke dojmove o ovom novom virtualnom „ekosustavu“ u kojemu živimo.
Antonio R. Cano, klinički psiholog i bivši predsjednik Španjolskog društva za proučavanje anksioznosti i stresa, ovako govori o kontinuiranim „usporedbama“ koje potiču društvene mreže: „Ljudi su vrlo društvena bića. Ovisimo o drugima da bismo preživjeli. Svima nam je potrebno priznavanje i odobravanje, i već nekoliko decenija ostavljamo lajkove na slike nekome tko je negdje putovao ili tko se vjenčao…“ S obzirom na to, zaključak do kojeg mnogi dolaze mogao bi se sažeti u rečenici: „Ja sam jadni nesretnik, jer u usporedi s tolikim uspjehom drugih, ja sam nula.“ U pitanju je lažni uspjeh, i to ne samo zato što se odnosi samo na materijalna postignuća, već zato što, kako Cano kaže, „nitko ne želi priznati da je depresivan“, ili tužan, ili da prolazi kroz loše faze, tako da taj virtualni izlog potkrepljuje zabludu da su sretni svi osim nas samih.
Ako ova vrsta mini-frustracija može obeshrabriti starije ljude (kada razmišljaju o uspjesima drugih), nije teško zamisliti kakve učinke te frustracije mogu imati na one koji prolaze kroz jedno tako važno i složeno razdoblje kao što je adolescencija; razdoblje u kojemu počinju graditi svoj identitet i kada pokušavaju otkriti tko su i što su.
Psiholog Gonzalo Jiménez Cabré, koji je relativno mlad, ali koji ima solidno iskustvo u liječenju djece i mladih, kako u javnom zdravstvu tako i u privatnoj praksi u Madridu, kaže da „tijekom puberteta živimo tako da nam se čini da svi gledaju u ono što činimo; kao da smo cijelo vrijeme okruženi nekakvom imaginarnom publikom. S društvenim mrežama, taj dojam još se i više pojačava“ i materijalizira se van virtualnog svijeta. „Uočili smo korelaciju između vremena provedenog pred ekranima i nelagode sa samima sobom“, a tome je uzrok gotovo neprestano uspoređivanje: „Pojedinci stvaraju svoju subjektivnu društvenu stvarnost na osnovu svog opažanja primljenih informacija. Tinejdžeri vjeruju da je velik dio svijeta oko njih jako sretan i da su oni iznimka. To je kao da sebi nanosite stalnu bol koja se pretvara u osobnu nesigurnost, anksioznost, depresiju, a sve zbog neispunjavanja određenih društvenih očekivanja.“ Tu imamo posla sa iskrivljenim ogledalom koje prenosi subliminalnu i toksičnu poruku da moramo biti netko bolji od onoga što jesmo, da težimo imati nešto bolje od onoga što imamo i da smo, na kraju, na neki način defektni ili prokleti jer nismo živjeli taj stratosferski život koji je uvijek izmješten. (Nikada ništa nije dovoljno).
Mnogi mladi ljudi koje Jiménez liječi odrasli su u uvjetima samodestruktivne dinamike, često zbog „nekih fizičkih karakteristika“ koje se ne uklapaju u hegemoni kanon onoga što bi netko trebao biti ili kako bi trebao izgledati. Zato mladi mogu stvoriti vrlo iskrivljenu sliku o sebi, koja objektivno nema veze sa stvarnošću.
Začarani krugovi
Mnogi drugi efekti pojavljuju se u ovom virtualnom labirintu. Nešto ozbiljno (a čemu se, prema mišljenju terapeuta, ne pristupa ispravno) jest hiperseksualizacija u koju smo uronjeni, a još i više preko ekrana. To pogoršava prethodno spomenuto fizičko uspoređivanje među adolescentima, uzrokujući veću ili manju isforsiranu težnju da budu vrednovani – i posebno cijenjeni – zbog svoje erotske privlačnosti. To je obrazac koji se, kako kaže terapeut Gonzalo Jiménez, ne samo da ne ograničava, nego ga današnje društvo potiče i pozdravlja, primjerice kroz ponašanja i govore koje reggaeton razotkriva bez kompleksa: „Toliko je prisustva, eksplicitnog ili ne, seksualnih stavova u muzici, na televizijskim programima, kod oglašavanja i na internetu… što na kraju izaziva značajan psihoafektivni učinak. Sve više i više prijevremene seksualnosti pojavljuje se zbog ovoga, ponekad kada se pubertetske promjene ni ne događaju.“
Adolescenti smatraju da se „moraju prilagoditi primjerima mačo muškaraca i sladostrasnih žena seksualnih objekata. Taj pritisak mnoge dovodi do krize samopouzdanja i sklonosti da ga kompenziraju kroz razne tipove načina ishrane, tjelovježbom, kozmetikom itd. Globalni podaci govore o porastu potražnje za operacijama u mlađoj dobi, koje uvijek nose rizike. Imao sam slučajeve 14-godišnjih djevojčica (koje bi ponekad imale i podršku svojih roditelja) koje su pokušale povećati grudi ili usne, a nisu imale ni vremena da se razviju. Adolescente sve vodi ka tome da budu seksualniji.“ To dovodi do pritiska, kako na dječake tako i na djevojčice, da što prije postanu seksualno aktivni. Dakle, s jedne strane imamo „rizična ponašanja utoliko što imamo one koji su vrlo permisivni u pitanjima odnosa“, a onda imamo i drugu krajnost gdje je posrijedi inhibicija. „Tu nalazimo nesigurniju djecu, koja su vrlo plašljiva kada je u pitanju druženje“; ta djeca ne vide sebe sposobnima ispuniti očekivanja koja nitko od njih zapravo ni ne zahtijeva.
Epitom svega ovoga je „zastrašujući pristup“ online pornografiji koja je sada dostupna svakome, od najmekše do najljigavije. „Susreo sam traumatizirane dječake i djevojčice“, kaže Jiménez. „Kako psiha u tim godinama nije spremna za asimilaciju informacija, ona generira određeni efekt.“ Kada postane navika, sva ta zbrka završi kao seksualni odgoj kod mnogih: U pitanju je „mehanički, životinjski, denaturalizirani model“ doživljavanja seksualnih odnosa, „gdje se žene obično tretiraju kao puki instrument za zadovoljenje muškaraca“ i po kojemu dječaci mogu pretpostaviti grubu i predatorsku muževnost kao poželjne modele ponašanja. Istodobno, pretjerana erotska stimulacija kojoj su adolescenti izloženi – i njezino sustavno zadovoljavanje – može dovesti do doslovno začaranog kruga frustracija, unutarnje praznine, gubitka samopouzdanja i životnog horizonta. Oni mogu propustiti iskustva i otkrića koja prirodno doživljavaju u ovoj dobi, počevši sa njegovanjem zdravog odnosa sa svojim vršnjacima.
Začarani krugovi tu ne prestaju. Kada tražimo potvrdu svog plemena kroz virtualni uspjeh – pratitelji, lajkovi itd. – ovisnost je neizbježna, bez obzira na to je li uspjeh postignut ili nije. Tu potvrdu oni postižu kada se osjećaju važnima, „popularnima“ (doslovni udar dopamina), tako da na kraju postanu ovisni o pohvalama i pljesku. S druge strane, ako ne uspiju, nastaje drama (anksioznost). Također, ako potvrdu dobiju i jednog dana ju prestanu dobivati, učinit će sve što je u njihovoj moći da ju vrate. Zamka – poput korporativne hidre koja manipulira s pozicije velikih platformi – uvijek funkcionira. Zato je toliko potrebno, i to ne samo kod adolescenata, slijediti „virtualnu dijetu“. Kako ne bi morali prolaziti kroz ono što psiholozi mogu toliko puta vidjeti kod adolescenata: sindrome odvikavanja, koji se ne razlikuju mnogo od onih kod ovisnika o bilo kojoj supstanci, a to se događa najčešće kada im se oduzme mobitel. Utjecaj svih ovih elemenata može biti poguban po raspoloženje, energiju, opće zdravlje i koncentraciju, a ponekad dovodi do nemogućnosti da se pojedinac fokusira na bilo kakvu aktivnost koja zahtijeva minimum pažnje, razmišljanja i smirenosti. O potonjem iznimno ovisi kulturno-obrazovna razina koja se kasnije postiže.
Dočaravanje usamljenosti
Anksiozna stanja (očituju se nedostatkom daha, znojenjem, tahikardijom…), kakva je i depresija, imaju zajednički korijen: strah. Ta stanja su maske straha od toliko stvari za koje vjerujemo da se sa njima ne možemo suočiti u životu. Ali, kako piše Jonathan Haidt, „dok strah“ u svom najgrubljem obliku „aktivira cijeli sustav odgovora u trenutku opasnosti, anksioznost aktivira neke dijelove istog sustava kada on predosjeti samo jednu moguću prijetnju. Kada se naš alarm podigne na minimum zbog običnih događaja, od kojih mnogi ne predstavljaju stvarnu prijetnju, to nas drži u neprestanom stanju anksioznosti.“ Tada se može javiti poremećaj koji vodi ka katastrofalnim mislima, kada primjerice sebe vidimo kao „bezvrijedne“ jer ne odgovaramo određenom modelu. To tinejdžere može navesti da pomisle da ih „svijet ne prihvaća, da se ne uklapaju, da ih nitko ne voli i da, naposlijetku, nije vrijedno živjeti.“
Zdrav i direktan odnos sa svijetom, susret i dijalog, dijeljenje vremena i prostora, te opuštanje sa drugim ljudima, važan je ključ, kako za ublažavanje problema o kojima govorimo, tako i za njihovo izbjegavanje. Počevši od toga da su, kako nakon desetljeća radnog iskustva kaže Antonio Cano, „ljudi pretpostavili da su tablete rješenje“, dok su one samo „flaster“ koji anestezira i samo odgađa problem. Pokušaj izbjegavanja boli kada izgubimo nešto ili nekoga, a kada trebamo tugovati, samo povećava patnju. Cano je proveo klinička ispitivanja koja su pokazala kako sigurni i neosuđujući dijalozi između depresivnih ljudi daju puno bolje rezultate od psihotropnih lijekova: „Skloni smo okrivljavati sami sebe, posipati se pepelom, preuveličavati loše stvari, ljutiti se na sami sebe svaki put kada se suočimo sa neizvjesnošću… Ono što nam može pomoći jeste staviti te stvari u zdravu perspektivu: vidjeti i sagledati ono što nam se događa i ne bojati se to reći. To je već reinterpretacija.“
Utoliko nam je važna činjenica da više muškaraca nego žena počini samoubojstvo, a ona ima itekako veze s (ne)sposobnošću verbaliziranja i dijeljenja problema. Djeci i adolescentima koje toliko može boljeti odbijanje, uznemiravanje od grupe, osjećaj usamljenosti, bespomoćnosti i neshvaćenosti obično se događa ista stvar: „Djevojčice lakše dijele svoje osjećaje, i to je dobra stvar. S druge strane, muškarci (čak i unatoč modernom vremenu) su oduvijek imali mandat da budu oštri jer je izražavanje osjećaja kod muškaraca (bilo) povezano sa slabošću.“ Za djevojčice su samoozljeđivanje i neuspjeli pokušaji da si oduzmu život „načini traženja pomoći; dječaci to akumuliraju u sebi, više razmišljaju u samoći, a kad donesu odluku, češće je i provedu.“
U svakom slučaju – a nijansa je bitna – oni koji razmišljaju o samoubojstvu ne žele umrijeti, već žele prestati patiti. Samoubojstvo je samo posljednji, ekstremni urlik, kojim se vapi za drugačijim životom: životom za koji suicidalna osoba više ne vjeruje da je moguć. To što se to sve češće događa među mladima, ponekad i među samom djecom, trebalo bi, kažu stručnjaci, biti prioritetno pitanje na dnevnom redu svakog društva koje sebe smatra „razvijenim“. Počevši od postavljanja granica na aktivatore koje pobuđuju štetne životne navike.
„Moramo težiti tome da budemo, umjesto da imamo“ (referenca na knjigu Ericha Fromma, Imati ili biti, op. prev.), zaključuje Gonzalo Jiménez. „Moramo njegovati povezanost sa samima sobom i sa vrijednostima koje su naše, koje su povezane sa talentima i pozivima svake osobe. Važno je propitivati modele uspjeha koji se šire, a koji su zasnovani na bogatstvu i fizičkoj privlačnosti, jer uvijek su bogatiji oni koji imaju vremena biti s prijateljima, baviti se sportom ili svirati neki instrument, provoditi vrijeme s obitelji ili u prirodi, bez da čekaju na zov kamere. Fale nam sigurne veze kako bi se djeca mogla osjećati primijećenom i prepoznatom u svojim kućama, i da bi se s njima mogle dijeliti aktivnosti koje će ih učiniti zadovoljnima. Možda bi se moglo činiti da ih je potrebno odvesti u tematski park, ali kampiranje ili kupanje u rijeci može biti jednako dobro ili čak i bolje, a svima je pristupačno. Moramo usporiti i isključiti se od tolike ošamućenosti podražajima. Umjesto da čekamo na virtualni lajk, trebali bismo biti sretni onim unutarnjim lajkom: da nas hrani ono što volimo i što doživljavamo. Otuda ponovno u modu ulaze mindfulness, meditacija, joga…“: da bi naučili biti prisutni ovdje i sada, a ne anksiozni zbog lažnih uspjeha i navodnih prijetnji koje, u većini slučajeva, ne postoje.