Kako djelovati u situacijama panike?
Službe koje imaju iskustva s kolektivnim situacijama panike savjetuju sljedeće korake:
a) Identificirati pokretače panike i definirati “zone slabosti” koje podliježu panici.
b) Djelovati što je prije moguće, mirno i sabrano. Dedramatizirati situaciju i tako otkloniti osjećaj prepuštenosti.
c) Obuhvatiti sve elemente situacije, što u afektivnom pogledu doprinosi osjećaju sigurnosti. To znači stvoriti sliku sigurnosti, na primjer, angažirati službe specijalizirane za takve krizne situacije, donijeti i poštovati propise koji osiguravaju normalno odvijanje nužnih aktivnosti.
Sva istraživanja pokazuju da je najbolja prevencija panike, kolektivne i individualne, pravovremena informiranost. Problemi se ne smiju niti prikrivati niti dramatizirati. Pripremne vježbe osiguravaju kreiranje odgovarajućih refleksnih postupaka. Usvajanje pozitivnog obrasca ponašanja u situacijama straha postiže se svakodnevnom vježbom. To je stalan rad usmjeren na uvježbavanje reakcija u situacijama rizika, na razvijanje takvih refleksnih odgovora koji će u svakom trenutku moći biti aktivirani, omogućujući nam da reagiramo na odgovarajući način. Nutarnji mir i sabranost ne smiju biti prepušteni improvizaciji.
Suočen s teškoćama Napoleon je, primjerice, neprestano hodao dok je diktirao pisma i na taj se način oslobađao napetosti. Fizičke vježbe mogu biti od velike pomoći, ali ipak se čini da je imaginacija esencijalna funkcija koja posreduje u oslobađanju od stresa. Ona nas prenosi u drugu dimenziju stvarnosti gdje se otvaraju vrata koja su razumu dotad bila zatvorena.
Veliki sportski šampioni ne pobjeđuju samo zahvaljujući snazi svojih mišića, nego prije svega zahvaljujući pozitivnim predodžbama koje su izgradili da bi nadvladali bol, trajnu ili povremenu. Prvo što moramo naučiti je pobjeđivati iznutra, moralno, a sve ostalo samo je posljedica nutarnjeg postignuća. To vodi jačanju naše obrane pred naletima panike.
Panika nastaje zbog osjećaja krivnje, fatalizma i praznovjerja. Volja, imaginacija i vjerovanje one su psihičke funkcije koje posreduju i omogućuju ono što možemo nazvati vježbanje duha pobjede i tako izgrađuju pozitivna rješenja.
Jedan ideal, jedno uporište u vjerovanju koje nas povezuje sa ustrojstvom samog kozmosa, učinit će mogućom onu otvorenost i svježinu duha koja nas oslobađa vlastite egocentrične skučenosti, matrice svih naših panika. Više od puke tehnike ili recepta, potrebno je živjeti ideal koji dopušta da se u svakoj individui obnovi i učvrsti osjećaj i važnost koju pridaje drugim ljudima, kao i ljubav prema prirodi. To je povratak osjećaja povjerenja koji rađa sposobnost izgradnje vlastite afirmacije.
Ljudi koji su živjeli u prošlosti vjerojatno nisu bili ništa bolji od suvremenog čovjeka. Ako nas impresioniraju svojom borbenošću i otpornošću koju su pokazivali u suočavanju s nesrećama, to je zbog toga što su kolektivno posjedovali ideal zajedništva, a njihove nutarnje potrebe nisu bile samo materijalne i prolazne.
Razlog zašto se društvo i svijet danas više nisu u stanju mijenjati nije u tome što ne bi trebalo ništa promijeniti, već u nagomilanoj rezignaciji i paralizi pred strahom od straha. Moglo bi se čak reći da panika nagriza strukturu današnjih društava više nego ijedan drugi materijalni ili ekonomski faktor. Profesor Enrico L. Quarantelli definira paniku kao posebnu vrstu dezorganizacije društva i raspada ličnosti.
Emocionalna krhkost primarni je uzrok individualne ili kolektivne podložnosti panici. Pojedinci koji nisu podložni panici, iznimke su i predstavljaju rijedak kuriozitet. Strah od prošlosti, više nego strahovanje od onog što donosi budućnost, posljedica je loše integracije iskustva.
Krug panike
Ciklus razvoja osjećaja panike, kako ga je opisala M. Wolfenstein, može nam pomoći da razumijemo zašto je korisno sudjelovati u vrijednom projektu koji se ne tiče samo nas samih.
Faze panike:
1) Faza suočenja
Iznenađenje, dezorijentacija izazvana realnim ili imaginarnim osjećajem prevelike ranjivosti. Što smo uvjereniji da smo daleko od krizne situacije (“katastrofe se događaju samo drugima”), tim smo ranjiviji.
Pri tome je najveći neprijatelj pretjerana samozaštita kojoj smo skloni, nerealnost, izoliranost od opas-nosti, rezignacija koju pokazujemo prema manama i pogrešnim odlukama. Psihička reakcija je iznenađenje. Uvjereni smo da sva odgovornost i krivica dolaze izvana, od drugih, a istina je da unutrašnji mir i ravnoteža mogu doći iz nas samih i ovise isključivo o nama.
Povlačenje u samoga sebe izaziva osjećaj izoliranosti kojim se utapamo u uvjerenju da nismo u stanju pomoći nikome drugome. Ranjivost i silina potresa usred ekstremne situacije izravno su proporcionalni egocentrizmu.
2) Faza reakcije
Žrtva je inhibirana i gubi smisao za inicijativu. Njezino je ponašanje uvjetovano stanjem šoka, svojevrsnim gubitkom svijesti, odnosno nemogućnošću odgovarajućeg suočenja sa situacijom.
Ponašanje se odvija u sekvencama, što je karakteristika stanja zombija: izgubljena je veza između somatske (tjelesne) i intelektualne aktivnosti. Afektivnost je blokirala odnos između tijela i psihe, pa otuda dolazi do gubljenja svijesti.
Ukratko, gubi se mogućnost koncentracije i javlja se centrifugalni psihološki efekt.
3) Faza restauracije
U toj fazi rađa se strah od straha. To je stanje u kojem čovjek odbija prihvatiti ideju da je na bilo koji način trebao reagirati, odnosno uvjeren je da to nije učinio zbog nemoći suočenja s ekstremnom situacijom. To je vrsta frustracije i osjećaja krivnje, iz kojih dalje proizlazi iracionalan strah: duboki dojam da se katastrofalan događaj svakog trenutka može ponoviti.
Paradoksalno je to da strah od straha proizlazi iz naknadne intelektualizacije proživljenog događaja i teškoće u prihvaćanju novog načina ponašanja koji bi se ostvario integracijom straha od straha u pozitivno vrednovano iskustvo.
Panika je fenomen reakcije koji se može pojaviti kod bilo koga, ali nije neizbježna, ona se može savladati zahvaljujući odgovarajućoj psihičkoj pripremi.
Na primjeru potresa imamo očigledne populacijske razlike u ponašanju Meksikanaca i Japanaca. Za vrijeme velikog potresa u Mexico Cityju bilo je mnogo žrtava stradalih samo zbog panike. Kada je potres istog intenziteta pogodio Tokio, tamo nitko nije podlegao panici, čak ni TV-voditelj koji je mirno nastavio voditi emisiju.
To upućuje na zaključak da panika nije urođena komponenta individualne duše. Ona je posljedica nedostatka informiranosti. Iz toga izranjaju sve one uznemiravajuće glasine i krive predodžbe. Izostanak pripreme za suočenje s opasnošću provocira epidemiju koja traži teren pogodan za širenje.
Panični strah možemo kontrolirati ako se svjesno usredotočimo na neki vanjski objekt koji predstavlja poticaj ohrabrenja. Osjećaj uključenosti, dakle, dozvoljava preuzimanje rizika. Primjerice, kada majka spašava sina u opasnosti, ona tada snagu nalazi u sebi koju možda nikad ne bi probudila da nije bilo vanjskog poticaja (njezinog sina). Isto tako, vojni zapovjednici vrlo dobro znaju koliko je važno da se u svijest vojnika ugradi simbolička i afektivna vrijednost zastave. Sva velika poticanja hrabrosti temeljila su se na simboličkim i imaginarnim vrijednostima koje nadilaze sve osobne i materijalne granice.
Važno je u svakom trenutku zadržati pozitivnu bit događaja koji smo proživjeli. Mi moramo dati smisao našim gubitcima i patnji tako što ćemo ih transformirati u pozitivno iskustvo koje može obnoviti povjerenje u samog sebe i život općenito. Ničemu ne vodi okrivljavanje sudbine za naše neuspjehe. Takvo ponašanje duboko oslabljuje naše životne potencijale.
Prva faza o kojoj smo govorili upućuje nas na potrebu buđenja pažnje. Druga faza na potrebu uspostave snažne koncentracije životne energije, a treća faza poziva na buđenje imaginacije kao mogućnosti prestrukturiranja našeg predodžbenog sustava.
Imaginacija je sposobnost ostvarivanja odnosa prema realnosti, ona uspostavlja vezu između vidljive i nevidljive stvarnosti i to posredstvom procesa simbolizacije.
Naši nedostaci (hrabrosti, dinamizma, principa…) nisu nužno smetnje ako imamo u vidu činjenicu da zahvaljujući imaginaciji možemo stvoriti novu stvarnost koja će ojačati našu obranu i dati nam hrabrost koja je izostala u početku. To je učenje o izgradnji unutarnjeg stanja koje ne ovisi o okolnostima, o razvoju našeg tajnog vrta koji djeluje regenerativno i ishodišna je točka naših odluka.
Da zaključimo, esencijalna točka motivacije za prevladavanje straha od straha je u razumijevanju našeg unutarnjeg stanja koje treba ostati nedodirljivo za sve one vanjske, situacijske, pozitivne ili negativne činitelje koji su u osnovi samo promjenjive okolnosti.
Autor: Fernand Schwarz
S francuskog preveo: Mario Milas