Feljton Otvoreni univerzitet, nastavljamo intervjuom sa Ankicom Čakardić, filozofkinjom iz Zagreba
Ko se boji tijela?
Odgovori bi mogli biti brojni, i ovisili bi o čitavom nizu specifičnih pogleda na “tijelo”. Primjerice, crkva nije baš oduševljena “prenaglašavanjem” tijela, napose ako same odlučujemo o njemu i njegovim reproduktivnim potencijalima. Engels je antropološki veoma zanimljivo analizirao poveznicu kapitalizma i porodice/obitelji, pokazujući kako je taj društveni odnos proizveo monogamnu i heteronortmativnu strukturu obitelji, itekako vodeći brige o ulozi rodnog tijela u okviru te ekonomske jedinice, što će kasnije uvjetovati razvoj posebnih znanosti i medikalizacije koje će se baviti neplodnim, promiskuitetnim, histeričnim, ne-hetero, “nenormalnim” tijelima kako bismo ih potom korigirali i usmjerili u dominantne tokove proizvodnje. Foucault je na tom tragu opisivao “jednolične noći viktorijanske buržoazije” tvrdeći da je modernistički projekt reducirao seks isključivo u prokreativne svrhe, slično ćemo naći čitajući i Gramscija. Hoću reći, postoje različiti strahovi od tijela, da ne spominjem i “revolucionirana organizacijska tijela” koja uvijek valja imati pod kontrolom tako što ih se isključuje kao opasna, naivna ili ih se namjerno ne spominje, prešućuju se i njihove historijske uloge.
Inače, Ko se boji tijela je bio naziv jedne od tribina ovogodišnjeg Otvorenog univerziteta na kojoj smo Željka Matijašević, Nebojša Jovanović i ja, uz moderaturu Zlatana Delića, razgovarali o feminističkim prilozima, analizama i teorijama o tijelu. Otvorile su se brojne teme poput tko predstavlja “političko tijelo”, koja je njegova uloga, potom razgovor na tragu kritike egzistencijalističke ontologije tijela i njegove opreke spram duha.
Meni je bila važna historijska priča o rodu i da govorim o rodu kao konceptu i njegovom odnosu prema spolu. Rod je apstrakcija, realna apstrakcija, funkcionira arbitrarno. Spol, baš suprotno rodu, poprima tobože prirodne i konkretne značajke. Upravo tu započinju bezobrazne, konzervativne argumentacije po načelu naturalizacije. Aha, tog si spola, znači tebi je “po prirodi stvari”, i nadasve funkcionalistički, namijenjen taj zadatak. I, kako rod postaje sve neuhvatljiviji, arbitrarniji, spol se sve više tumači kao prirodnost kojom se posve konkretno i sjajno manipulira u političkom polju, što nam predstavlja sve veći problem.
Kada si pomenula rod, moja prva asocijacija je na rod u gramatici, maskulinum, femininum i neutrum.
Eh, tu smo barem razbili ovaj uobičajeni problematični binarizam duh-tijelo (u kojem se ontološki razvija notorna konzervativna šema analogije žena-muškarac) i uveli mogućnost “trećeg”! Meni je u okviru teorije roda izrazito važna i zanimljiva feministička perspektiva historijskog materijalizma, historijska analiza roda, tj. spola. U tom smislu, teorije koje ostaju u okviru identitarnog spekulativizma i ahistorije roda, na tragu Butler, ne samo da mi nisu zanimljive, nego su i opasne, reakcionarne. Potpuno klasno ispražnjene. S druge strane, historijski materijalizam nam pokazuje zašto je koncept roda podložan socijalno-ekonomskim uvjetovanostima. Primjerice, koje su uloge “ženskog roda” na prelasku iz 18. u 19. st., kakva je rodna podjela rada posrijedi, koji su zadaci društvene reprodukcije u okviru obitelji i čega su one rezultat. Kako sve te podjele funkcioniraju tijekom neke velike krize ili rata? Ili npr., zašto je u jednom trenutku isključivo važeća heteronormativna ideo logija braka i potpuno je nezamislivo zagovarati istospolne, da bi danas ta tema bila sastavni dio političkog mainstrema, nešto o čemu se izjašnjava parlament, pojedinici i stranke. Potom, zašto je provođenje transrodne politike itekako vezano uz socijane i ekonomske odnose, ne samo uz pravnu razinu problema ili pojedinačnu volju/potrebu.
Zato mislim da je od nasušne potrebe kada se govori o tijelu, osim ove uobičajene ontološke dihotomije: tijelo i duh, govoriti o socijalno-historijskim pozadinama roda.
Danas, kada su muškarci i žene ravnopravni, barem nominalno, i kada žene imaju mogućnost biti ekonomski samostalne, čini mi se da često feminističkim pričama, nedostaju muškarci, njihovo učešće u tome, njihova razmišljanja, dojmovi, emocije, kako da se oni u svemu tome postave?
To me odmah podsjeća na čestu, veoma regresivnu, ideju da je “feminizam stvar žena”, i da tamo gdje su zastupljene isključivo žene, tamo je feministička emancipacija zagarantirana! Mislim da možemo do sutra nabrajati primjere žena koje su se u “svojem feminizmu” isključivo bavile reprodukcijom vlastite privilegije ili – ako je riječ o političarkama – čak ukidale teško stečena ženska radna i socijalna prava. Hoću reći, u feminizmu rod ne funkcionira bez klase. Žena na klasno povlaštenoj poziciji ima više zajedničkog s muškarcem svoje klase, nego sa ženom niže.
Jedan od zanimljivih primjera na tragu ovoga što me pitate je i feministička povijest industrije. Zašto su se baš žene “našle” u tekstilnoj industriji, a muškarci npr. u brodogradnji. U konačnici, koje su rodne konzekvence deindustrijalizacije? Zašto je prvo pala tekstilna industrija, a za brodogradnju se još uvijek borimo? Ima li to veze s činjenicom loše sindikalno organiziranih radnica i prebacivanjem odgovornosti nezaposlenosti na kućanstva kojima tradicionalno “upravljaju” žene? Kako kriza utječe na mušku, a kako na žensku populaciju? U okviru nezaposlenosti bilježimo stopu porasta nasilja prema ženama u obitelji, raste i stopa samoubojstava kod muškaraca koji nisu u stanju izvršiti svoje tradicionalne uloge, čitavi niz psiho-fizičkih posljedica. Evidentno nije riječ TEK o ekonomskoj krizi, već krizi socijalne reprodukcije, dakle društvene i političke. Brine me to sve, situacija je jako loša…
Da se vratim vašem pitanju, ovim temama se bave grupe/organizacije koje na ovaj ili onaj način razvijaju neke antikapitalističke strategije, tu su žene i muškarci zajedno. I nije riječ tek o tome da bi zadatak feminizma bio da afirmira muškarce, oni se moraju solidarizirati s borbama koje žene historijski vode.
Da li misliš da danas trebamo postaviti pitanje šta je porodica, ona koju poznajemo u klasičnom smislu, da li je ona funkcionalna, da li bi se trebala transformisati i prilagoditi postejećim ekonomskim i društevenim odnosima?
Svakako! Već sam spominjala Engelsa u tom kontekstu, i marksističke analize obitelji koje nam jasno pokazuju da je priča s monogamnom, heteronormativnom, nuklearnom obitelji, zapravo struktuirana tek negdje prelaskom iz feudalizma u kapitalizam.
U feudalizmu nije baš bila na snazi tako izdiferencirana podjela rada, nije bilo toliko očekivano da žene provode toliko vremena u kućanstvu (premda je spolna podjela rada neosporna!), a djecu su čuvale tete, bake, susjedi dakle, porodica je ipak zahvaćala širi set pojedinaca nego obitelj s prelaskom na kapitalistički način proizvodnje.
U kapitalizmu obitelj postaje jako važna ekonomska jedinica, u neoliberalizaciji društva još i više, kako je Tačerica to otprilike rekla: „Za mene postoje samo pojedinci, pojedinke i njihove obitelji“. Dakle, očekujemo da se zna što je red i rad, individualistička ideologija obitelji se sasvim savršeno uklapa u kapitalistički modus proizvodnje.
Da ne govorimo o konceptu majčinstva i djetinjstva, pogotovo danas, kada država povlači svoje socijalne uloge što ponovo vraća žene u kućanski sferu. Kako je Krešo Golik to majstorski opisao u filmu “Od 3 do 22”, pozabaviš se ujutro pripremama oko zaposlenih i nezaposlenih u kućanstvu, pa trčiš na posao i obavljaš kupovinu namirnica, pa kuhaš, peglaš, radiš zadaću s klincima, pa majke razvoze svoju djecu po raznim aktivnostima, malo na engleski, pa na ples, pa na atletiku, pa ovu ili onu kreativnu radionicu, pa na jedan-drugi-treći rođendan, dakle, cijeli dnevno-tjedni menadžment u okviru koncepta djetinjstva! I kako da onda žene nađu vremena da raspravljaju o revoluciji ili nekom otporu?! Da, mislim da su ovakva pitanja o reproduktivnom radu i strukturi obitelji ključna.
Znači, da se žene na jedan suptilan način zapravo vraćaju u kuću?
Kada me ljudi pitaju za mišljenje tipa “šta se to sada zbiva, pa ipak smo napredovali”, govorim im da je ipak u velikoj mjeri riječ o prividu, da je situacija toliko loša da u nekim svojim tendencijama pomalo podsjeća na predindustrijsko doba ili na pred-socijalističko doba ako se referiramo na naš prostor. Pa, AFŽ je obrazovao i opismenio žene (ne samo u gradu!), izvukao ih iz kuće, da bismo se sada vraćale nazad, pod krinkom da boravak u kućanstvu može biti jako zgodan i kreativan. Čak i ne moramo biti zaposlene jer eto majčinstvo nas samo po sebi ispunjava. To je jako opasna i konzervativna tendecija. Tamo gdje nema ekonomske samostalnosti žena i društvene brige za djecu, majčinstvo ne možemo i ne smijemo tumačiti kao pravo na izbor. To je ono što nam konzervativne ideologije serviraju.
Osim toga, rad u kućanstvu je mukotrpan i beskonačan. Kada bismo za njega dobivale nadnice, ne bi bilo riječi tek o džeparcu, već ozbiljnijim svotama novca. Sjetimo se samo činjenice da kontekst u kojem se kućanski rad pojavljuje za sobom vuče različite poglede na vrijednost i cijenu: kada pozoveš nekoga da ti ispegla doma hrpetinu veša ili opere stubište zgrade, tada se to plaća, ali ako to radimo same za svoje kućanstvo svaki dan, to postaje neplaćeni, bezvrijedni, nevidljivi rad. Ako ćemo se baviti marksističkom analizom obitelji, onda u nju moramo uključivati i ovaj samorazumljivi besplatni rad.
Nasilje u porodici se vidno povćalo, i najčešće se dešava nad ženama i djecom. Kao rješenje se nude sigurne kuće, koje su zapravo privremeno rješenje. Da li misliš da se namjerno zapostavljaju neki ekonomsko socijalni programi koji bi ženama dugoročno omogućili ekonomsku neovisnost kako bi se mogle odvojiti od nasilnika?
Osnovni problem je u tome što je država pitanje nasilja prebacila na NVO sektor. Tako funkcionira neoliberalizam. Guši svoje socijalne uloge a aktivira one koje su u službi zaštite akumulacije kapitala. Tako da se nalazimo u situaciji kada nekolicina neodrživih NVO-a koji se bave zlostavljanim ženama, doslovce životareći od projekta do projekta, najčešće taj težak posao radi pro bono. Problem nasilja radi svoje kompleksnosti i zahtjevnosti mora biti uključen u set osnovnih političkih pitanja, ne smije biti prebačen na hrpicu NVO entuzijasta. Za jednu buduću, ako već ne socijalističku, onda socijalno osjetljivu politiku to pitanje mora biti jedno od onih koje gotovo po automatici ide u paketu s pitanjima ekonomske održivosti rada u tom polju, uključujući svu dostupnu stambenu, pravnu i zdravstvenu infrastrukturu.
Ankica Čakardić
Chomsky kaže da nema nekog globalnog rješenja, i da ih treba tražiti u okviru lokalnih zajednica, mada one u konačnici “boluju” od istih problema. Gdje je rješenje, u kom smijeru bi se trebali kretati ovi procesi?
Jedan je neprijatelj, kapital! Chomsky je anarhist koji je oduvijek u kontekstu razvijanja antikapitalističkih strategija zagovarao horizontalno organiziranje građana/građanki koje je po logici stvari najizvedivije u okviru manjih lokalnih zajednica. Daleko od toga da njemu nije jasno koliko međunarodni ili globalni kontekst utiče na pojedinačne države ili nižu razinu – lokalne zajednice. Kada govorimo o promjenama, imamo u vidu i njihov domet, dugoročnost i kratkoročnost promjena. Zato rasprava o metodi reforme ili revolucije, kako je to Rosa Luxemburg suprotstavila u jednom tekstu, nije ni približno potrošena. Pored toga, baveći se nekim konkretnim nacionalnim kontekstom moramo čitavo vrijeme imati u vidu strukturnu sliku svjetske političke ekonomije. Što specifično možeš danas zaključiti o vlastitoj “perifernoj” nacionalnoj ekonomiji ako paralelno ne analiziraš političku ekonomiju Europske unije ili Međunarodnog monetarnog fonda. Možemo reći da osim što krize uvjetuju čitavi niz problema i restauraciju klasa, baš kao i ova od 2008., bilo da je riječ o krizi ekonomije, demokracije, socijalne reprodukcije, izbjegličkoj krizi, klimatskih promjena sve one slijede iz istih političko-ekonomskih razloga, ali i ukazujući na nužnost formiranja otpora – pored lokalne razine – i na internacionalnoj. Podsjetili smo se da su lokalnih problemi istovremeno i globalni.
Rješenja su teško i urgentno pitanje, ali ih ima. I tu ponovno dolazimo do rasprave o metodi, o kratkoročnosti socijalnih reformi ili dugoročnim mjerama koje podrazumijevaju i ozbiljniji organizacijski rad na homogenizaciji progresivnih snaga. Nedavno sam u jednom tekstu napisala kako od postojećih vlada ne možemo puno očekivati, ako išta. Baš zato, s jedne strane moramo nužno “okupirati” socijalne resurse države, to je i razlog da se u ovaj tip rasprave uključi i pitanje lijevih partija u okviru formalne politike. Na taj način osiguravajući javna i zajednička dobra. Deindustrijalizacija ima svoje polimorfne posljedice, prebacivanje na financijalizaciju tržišta nužno za sobom vodi i privatizaciji javnih, zajedničkih i infrastrukturnih dobara. I doista, svi trenutni lokalni i globalni otpori su koncentrirani na borbe za javno dostupno obrazovanje i zdravstvo, bitke za commonse i održivi razvoj, za radna i socijalna prava. Paralelno, moramo organizirati pokret “izvana” s progresivnim načelima koji bi bio agens takve borbe. No, to također znači da je prvi bolni korak u tom smjeru napuštanje dominantnog platformskog reakcionarnog modela NGO-izacije otpora koji je svojom “profesionalizacijom” malo pomalo troši sve inicijalne iskre progresivne borbe nastale zadnjih godina – radničke, sindikalne, mirovnjačke, zelene, LGBT i slično.
Nameće nam se, na prostorima bivše Jugoslavije, da je život počeo devedesetih, a da prije toga nije bilo ništa. Ne postoje kritičke, argumentovane analize tog sistema. Misliš li da su nam one potrebne i da u tom sistemu možemo naći neke polazne osnove za promjene o kojima smo govorile?
Nitko me ne može razuvjeriti da je uključivanje vlastitog antifašističkog i socijalističkog historijata važan element u formiranju novih snaga i antikapitalističkih tendencija otpora. To podrazumijeva i jaku istraživačku bitku s historijski-revizionističkim impulsima koje u post-jugoslavenskom kontekstu pratimo od rata naovamo. Potreban nam je ozbiljan historijsko-istraživački rad čijim primjerima već i svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Dakle, nije riječ tek o nekoj usputnoj ideji-želji, već prepoznatom potrebom u okviru lijevih organizacija na našim prostorima.
Sve je više zainteresiranih grupa, inicijativa, profesora/ica koji ozbiljno rade na jugoslavenskoj priči. Ide se iznova u arhive, dopunjavaju se interpretacije nastale u okviru Jugoslavije i kritički analiziraju one liberalističke formirane nakon raspada Jugoslavije. Ove posljednje su veoma problematične jer su u posve kratko vrijeme uspjele zaobići sve važne i pozitivne socijalno-materijane doprinose jugoslavenskog socijalizma i samoupravljačkog projekta, tako da nas tu doista čeka mnogo posla.
Razgovarala: Mirjana Tešanović
Vezani tekstovi: Otvoreni univerzitet: Sa Srećkom Horvatom – Ko se boji pobuna? (VIDEO)
Otvoreni univerzitet: Sa Renatom Salecl o izbjeglicama, Evropi, kapitalizmu, klimatskim promjenama…