01.06. 1990. godine, na tajnom sastanku na kojem su bili prisutni: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Timun Numić, Ismet Grbo i Muhamed Čengić odlučeno je da se ide u rat bez obzira na posljedice
Autor: Impuls
Omerovo skidanje glave
Nakon što su preko tajnih posrednika dobili poruku od Kire Glogorova u kojoj im je on objasnio agreskorske planove Beograda prema Hrvatskoj, kao i ulogu tadašnjih Muslimana u tome, već tada politička stranka u nastajanju (SDA), donijela je krupnu odluku koja će odrediti živote miliona ljudi u BiH.
Svjesni neophodnosti institucionaliziranja i osnivanja prve političke partije, koja će ponuditi socijalističkom stanovništvu novu opciju brzog ekonomskog blagostanja, a uz to i prezentiranja tradicionalnih vjerskih vrijednosti, taj uski krug ljudi na čelu sa Alijom Izetbegovićem odlučio je reaktivirati tadašnjeg najjačeg bosanskog Muslimana Adil Bega Zulfikarpašića.
Proces je bio jednostavan. Priča koja je nastala u Zagrebačkoj džamiji 1989. godine o reaktivizaciji nacionalnog osvještenja i povratu imena Bošnjak, o kojem je Zulfikarpašić sanjao decenijama živeći svoj imigratski život u Švicarskoj, dobijala je svoju realnu formu. Za uključenje u javni i politički život Adil Bega bio je zadužen Enes Čengić koji je uz pomoć Nijaza Durakovića uklonio sve pravno- administrativne prepreke, obezbjedivši Begu socijalistički pasoš koji mu je garantovao sve neophodne pogodnosti koje je tek trebao da koristi.
No upravo tada dolazi i do velikih komplikacija i nesuglasica koje će Adil Begu dati etiketu najvećeg Bošnjačkog izdajnika, švercera, prevaranta i nevjernika.
Kao neko ko je veliku većinu svoga života proveo na zapadu i čija se imovina procjenivala na stotine miliona Franka, Adil Beg nije bio spreman na sitne čaršijske podvale koje su ga očekivale. On je naravno vrlo dobro znao kakav je bio odnos Evrope prema Islamu tada, te da niti jedna Evropska ili druga Zapadna zemlja, ne bi podržala osnivanje nečega što bi imalo prefiks islamskog na ovim prostorima, makar se radilo i o političkoj stranci, te je davajući svoj žestok otpor toj ideji, počeo da gubi Izetbegovićevo povjerenje ali i da stekne najopasnijeg mogućeg neprijatelja, Omera Behmena.
Omer Behmen je bio jedini čovjek koji je imao apsolutnu moć da ubjedi Aliju Izetbegovića u šta god on želi. Taj nevjerovatno ovisnički odnos je bio neobjašnjiv čak i najbližim Alijin suradnicima. Upravo će Behmen, nakon što je Adil Beg u “partiji šaha” sa Miloševićem odlučio žrtvovati kralja da bi sačuvao pijune, narediti apsolutnu političku likvidaciju Adil Bega Zulfikarpašića.
Uvođenjem intelektualnih fukara u MBO partiju koju je osnovao Adil Beg, počelo je destrukcija terenskih odbora partije, a kao posebni čovjek koji se isticao u tim destruktivnim radnjama i manipulacijama se izdvojio Salih Fočo.
Drugi kobni udarac je bila podvala Hasana Čengića. On je namjerno isturen od strane Behmena kako bi svojim retoričkim sposobnostima uspio manipulisati Adil Begom usmjeravajući mu aktivnosti na stvari koje su jedino uspješno izbijale franke iz njegovog džepa.
Završni udarac i šlag na tortu se ogledao na iskorištavanju bolesne ambicije Muhameda Filipovića koji je već sahranjeni MBO zatrpao u povjest političkog djelovanja Bošnjaka na ovim prostorima. Tako iako je uspio da stopira moguće formiranje Islamke države na ovim prostorima Adil Beg Zulfikarpašić je ipak bio prinuđen da po drugi put napusti ove teritorije kao politički gubitnik i vrati se u Švicarsku.
Nestale Begove pare i oružije
Adil Beg Zulfikarpašić sportski je primio poraz. On nikada nije imao sukob sa Alijom, što će najbolje potvrditi događaj iz januara 1991. godine, kada je lični Izetbegovićev povjerilac čarter letom iz Sarajeva u kasnim večernjim satima stigao u Cirih Kod Zulfikarpašića, prenoseći mu važnu tajnu poruku. Odmah nakon što ju je pročitao u svojoj kući, Zulfikarpašić se skupa sa tim povjeriocem u svom bijelom Mercedesu zaputio u Francuski grad Niort, gdje su u ranim jutarnjim satima stigli u tajnu kompaniju koja se bavila prodajom naoružanja, gdje je Adil Beg svojom čekovnom knjižicom platio pošiljku od 60 000 ruskih kalašnjikova sa municijom, koji su bili transportirani u luku u Zadru.
Tu informaciju zajedno sa ugovorom i specifikacijom na ruke je dobio Izetbegović istog dana, no ono što niti Izetbegović, niti Zulfikarpašić nisu znali jeste da to oružije neće završiti tamo gdje je namjenjeno. Naime prema izjavi svjedoka, čim je Američki teretni brod sa tim tovarom ušao u luku, polovina od ukupnog tovara tj. naouržanja je odmah prodata Hrvatskoj vojsci.
Drugi dio je ostavljen za šverc i prepodaju tadašnjoj Patriotskoj ligi BiH, a dio koji je podijeljen kako je i planirano, toliko je mali da ne prealzi više od 3% ukupne pošiljke koja je stigla u luku Zadar.
Pored ovog još u tri navrata na potpuno isti način Zulfikarpašić je organizovao transport oružija iz svog džepa za BiH. Tu informaciju potvrđuje i genral Sefer Halilović.
Pretpostavljate kako se to završavalo. Vidno razočaran zbog takvog odnosa i načina na koji se zloupotrebljavala pomoć koju je on slao, na mirovnim razgovorima u Ženevi, Adil Beg se požalio Mustafi Hajrulahoviću – Talijanu, koji je obećao da će lično učiniti sve što je bilo u njegovoj moći da ispita te navode. Kao što je poznato Hajrulahović umire pod misterioznim okolnostima odmah nakon rata.
Nastavit će se…
Feljton je nastao na osnovu tonskih zapisa razgovora sa S.P. (puno ime i prezime poznato redakciji), učesnika navedenih događaja.