Dok je Bitka za Lenjingrad ušla u svoju pasivnu fazu mrcvarenja i mučenja stanovništva i branitelja, njemačke oklopne kolone polagano su napredovale prema Moskvi u zimu 1941. godine. Žukov je hitno opozvan iz Lenjingrada da preuzme zapovijedanje obrane glavnog grada
Dino Šakanović
Već 8. septembra 1941. njemačka Grupa armija Sjever stigla je do Lenjingrada, najveće sovjetske baltičke luke. Prvotni plan bio je zauzeti grad na juriš, ali se ovo pokazalo nemogućim budući da su oklopne jedinice konačno preusmjerene južno, Grupi armija „Centar“, kako bi se zauzela Moskva. Lenjingradu su sa sjevera prišli i Finci te tako potpuno zatvorili grad. Počet će jedna od najpoznatijih opsada u povijesti ratovanja koja će trajati „900 dana i 900 noći“.
Suočeni sa sve većom krizom i mogućnošću gubitka Lenjingrada koji je osim simboličnog imao i veliko vojno i industrijsko značenje, Sovjeti su počeli sa ogorčenim pripremama za obranu grada. Za glavnokomandujućeg obrane poslan je najsposobniji oficir, maršal Georgij Žukov. Po dolasku u opkoljeni grad Žukov se odmah prihvatio posla. Cjelokupni gradski život stavljen je u funkciju obrane. Odmah je počela evakuacija civila preko Ladoškog jezera, jedine slobodne rute. Ljeti su Ladoškim jezerom plovili brodovi, a zimi preko leda išli kamioni. Ovaj put snadbijevanja i evakuacija bit će nazvan Put života. Građani su regrutirani da kopaju rovove.
Žukov je postavio duboku obranu u više linija, koje njemačke snage nisu imale snage probiti. Braniocima Lenjingrada išlo je na ruku nekoliko faktora. Prije svega, Finci su odbili sudjelovati u napadima te su samo zauzeli teritorije ranije izgubljene u Zimskom ratu. S druge strane, bez oklopnih jedinica njemačke snage nisu mogle izvršiti juriš. Zbog toga su se njemački stratezi okrenuli taktici opsjedanja. Planirali su izgladniti grad i natjerati ga na predaju. Put života je konstantno napadan, a njemački stratezi su izračunali kako će grad biti izgladnjen za nekoliko tjedana.
Civilni život u gradu postao je strašan. Građani su živjeli pod stalnim bombardiranjem, bez hrane. NKVD, tajna policija, zabilježio je pojavu kanibalizma u zimu 1941. godine. Očaj su pojačavali njemački zračni udari. Ipak, opkoljeni Lenjingrad se odbio predati.
Hitler je inzistirao da se Lenjingrad uništi i nekoliko puta javno i privatno ponovio da neće poštedjeti civile, dok će sam grad biti razoren. Hitler je 8. novembra 1941. u Minhenu prilikom javnog govora izjavio da „Sankt Petersburg (Lenjingrad) mora umrijeti od izgladnjivanja“.
Uključivši se u opsadu Lenjingrada, makar pasivno, Finska je iza sebe porušila sve mostove, pogotovo kako je oživjela diplomatska komunikacija između Moskve i Londona. Churchill i Staljin započeli su komunikaciju pismima koja će razmjenjivati sve do kraja rata. U tim pismima bit će uspostavljeni čak i srdačni odnosi ova dva lidera, ali će dolaziti i do mnogih napetih scena. Zapadni Saveznici objavit će rat Finskoj.
Suočen s općim kolapsom na svim frontovima Staljin je od Churchilla zatražio da hitno otvori zapadni front i iskrca se u Francuskoj već 1941. godine. Nakon odgovora kako je to nemoguće, Staljin nudi Churchillu da pošalje 2-3 sovjetske divizije „ako se Britanci boje“. S druge strane, u želji da pomognu SSSR-u Britanci će početi operaciju slanja arktičkih konvoja do sovjetskih sjevernih luka Murmanska i Arhanđelska. Ovi konvoji dostavljat će SSSR-u prijeko potreban vojni materijal i sirovine kojima su oskudijevali, a u pomoć će se uključiti i Sjedinjene Američke Države dostavljajući materijal u pacifičku luku Vladivostok koji će se zatim trans-sibirskom željeznicom otpremati prema frontu. Saveznici su aktivirali i slanje pomoći preko Perzijskog zaljeva, kroz Iran i njegovu željezničku mrežu. Ipak, sva ova pomoć nije činila ni 10% sovjetskog ratnog napora.
Dok je Bitka za Lenjingrad ušla u svoju pasivnu fazu mrcvarenja i mučenja stanovništva i branitelja, njemačke oklopne kolone polagano su napredovale prema Moskvi u zimu 1941. godine. Žukov je hitno opozvan iz Lenjingrada da preuzme zapovijedanje obrane glavnog grada. Sovjetsko vodstvo našlo se u panici i planiralo je gubitak Moskve. Vlada se premjestila, a Staljin uvjerava Churchilla da će SSSR nastaviti borbu dalje, nedirektno priznajući kako očekuje gubitak Moskve. Sam Staljin odbio je napustiti grad. Hitler iznosi planove kako neće posjetiti Moskvu kako je posjetio Pariz, već grad pretvoriti u ogromno jezero.
Njemačka komanda ubacila je u Moskovsku ofanzivu 2 milijuna ljudi i 1.000 tenkova, gotovo polovicu svojih snaga. S druge strane Crvena armija uspjela je mobilizirati 1.400.000 vojnika i 3.200 tenkova. Ipak, Crvena armija morala se oslanjati na nove netrenirane regrute i opremu sastavljanu svim sredstvima. Redovna oprema i obučene vojne snage zbrisane su u njemačkim napadima početkom rata. Prebacivanje industrije u Ural počelo je davati rezultate te se sovjetska vojna proizvodnja, koja je jedina mogla održati Crvenu armiju, počela uzdizati.
Krajem oktobra 1941. njemačke jedinice došle su do Moskve i počele opkoljavati grad sa sjevera i juga. Moskva je postajala izbočina na frontu. Žukov je aktivirao sve moguće mjere obrane. Građani su ponovo poslani da kopaju rovove. Sovjeti su otvorili brane i potopili ogromna područja razbivši tako led u pokušaju sprječavanja njemačkih snaga da pređu Volgu. Situacija je bila tako očajna da je Staljin uplašeno jedne večeri upitao Žukova:
– Hoćemo li izgubiti Moskvu?
– Ne, mislim da nećemo.
U toku bitke za Moskvu Staljin javno izjavljuje: „Hitler će doći i proći, a njemački narod ostaje“, kao poruku Sovjetima da ne mrze sve Nijemce.
Žukov je ispravno osjetio i primijetio kako su njemačke snage na rubu. Prevalivši stotine kilometara u borbama, njemačke divizije izgubile su dobar dio opreme i ljudstva, a nisu bile spremne ni za zimsko ratovanje budući da su Nijemci planirali završiti rat prije zime. Kada je počela čuvena ruska zima, problemi su se dodatno pogoršali zbog kvarenja opreme. Zamrzavao se čak i benzin u tenkovima. Njemačke trupe nisu imale čak ni dovoljno zimske odjeće. I sam Hitler se ubrzo morao pomiriti da rat neće biti brza kampanja kako je planirano, već dug sukob.
Ofanziva na Moskvu teškom mukom je napredovala te su njemački vojnici dvogledima mogli gledati moskovske znamenitosti. Ipak, iako su prebacili sve dostupne rezerve, Nijemci nisu mogli zauzeti grad jednim munjevitim napadom kako su planirali. Ogroman problem predstavljale su im komunikacije. Ionako loše sovjetske željeznice i putevi dodatno su uništeni politikom spaljene zemlje koju je Crvena armija provodila povlačeći se. Vrhunac katastrofe bile su jesenske kiše i zima koji su doveli do ogromnih nestašica. Njemački vojnici smrzavali su se u ljetnoj opremi na -20 stupnjeva.
Kako je njemačka ofanziva usporavala, sovjetsko vodstvo našlo se pred još jednom dilemom. Ovoga puta sovjetski špijun Ričard Sorge je iz Japana javio kako Japan neće napasti SSSR nego SAD. Bilo je potrebno odlučiti da li će se vjerovati ovom izvještaju. Budući da je Sorge u dan točno javio datum početka Operacije Barbarosa, a nevjerovati se pokazalo katastrofalnim po Crvenu armiju, ovoga puta sovjetsko vodstvo je vjerovalo izvještajima ovog špijuna. Staljin je odobrio da se s Dalekog istoka prebaci 18 svježih i potpuno opremljenih divizija koje su do tada čuvale sovjetsko-japansku granicu.
Ono što je dodatno podiglo moral sovjetskim vojnicima i građanima bila je tradicionalna vojna parada koja je ipak održana u Moskvi pritisnutoj s tri strane. Sam Žukov je nagovorio Staljina da se održi parada riječima: „Ne vidim zašto je ne bismo održali“. Parada će nakon mjeseci poraza pokazati svima kako je sovjetsko vodstvo ubijeđeno u pobjedu te uvjereno kako neće izgubiti Moskvu. Propagandni uspjeh bio je ogroman. Crvenoj armiji i stanovništvu podignut je moral i stvoreno ubjeđenje da rat nije gotov nego tek počinje.
Divizije Crvene armije prebačene s istoka izazvat će šok kod njemačke komande koja je vjerovala kako Crvena armija nema više rezervi. Vješti Žukov organizirat će veliki protunapad kod Moskve s 58 divizija. Ipak Crvena armija jedva je nadbrojala njemačku armiju po broju trupa. Ono što će presuditi je Žukovljeva vještina za pažljivo razmještanje trupa i planiranje. Na najkritičnijim mjestima uspio je postići pažljivim razmještajem odnos snaga 2:1 za Crvenu armiju. Sovjetski protunapad počeo je 5. decembra 1941. godine.
Nakon nekoliko dana teških borbi, Crvena armija počela je napredovati. Hitler 9. decembra naređuje njemačkim snagama da se ukopaju duž cijelog fronta i „kopaju rovove topovskim granatama ako treba“. Njemački generali složili su se kako se ovakav front ne može održati te su naredili povlačenje na obranjive položaje dalje od Moskve. Hitler osobno poništava ove naredbe i smjenjuje većinu zapovjednika. U međuvremenu su se za Nijemce pojavili novi katastrofalni problemi. Temperature su pale na rekordna -42 stupnja. Njemačko zrakoplovstvo doslovno je nestalo s neba. Bez pomoći zrakoplovstva njemačke armije nekoliko puta su se našle pred opkoljavanjem. Spasili su ih samo pribrani zapovjednici koji nisu slijepo slijedili Hitlerove direktive o borbi za svaki pedalj zemlje.
Do januara 1942. vrijeme se popravilo te su Nijemci počeli ubacivati u borbu nove zračne snage koje su doslovno spasile stvar i spriječile kolaps cijele Grupe armija Centar. Sovjetska ofanziva je zaustavljena te su Nijemci ipak vratili inicijativu na frontu. Međutim, nikad više nisu prišli Moskvi dovoljno blizu da je ugroze. Sovjetska ofanziva odbacila je njemačke snage 150-200 kilometara od Moskve.
Iako su se i jedna i druga strana našle totalno iscrpljene, pobjedu su ipak ostvarile snage Crvene armije. Njemačko napredovanje je zaustavljeno i Crvena armija se spasila totalnog kolapsa. SSSR se oporavio od prvotnog šoka te se počeo spremati na dugotrajni rat. Cjelokupni državni aparat preusmjeren je u ratni napor. Počela je sve masovnija proizvodnja opreme i nove regrutacije kako bi se popunili redovi Crvene armije. Iako i dalje daleko inferiornija, Crvena armija uspjela se konsolidirati. Lenjingrad i Moskva su obranjeni. Bitke koje će odlučiti rat tek su trebale uslijediti. Bitka za Staljingrad 1942. i Bitka kod Kurska 1943. pokazat će ishod rata. U obje bitke glavninom Crvene armije rukovodit će maršal Georgij Žukov, junak obrane Lenjingrada i Moskve.
(Dino Šakanović, Prometej.ba)