Kada nisi u stanju dati suvislo objašnjenje vlastitog propadanja, uvijek možeš okriviti vanjskog neprijatelja, imaginarnog ili stvarnog, Njemačku i Genšera, Ameriku i Soroša, Europu i masone, truli Zapad i njihovu perfidnu propagandu. Kada nisi u stanju suvislo objasniti zašto si dugoročno unesrećio sebe, i sve druge oko sebe, onda posegni za tim provjerenim obrascem
Simplifikacija. Možda i najadekvatniji opis teorija zavjere. Ako tražimo samo jednu riječ. One nude pojednostavljenu sliku svijeta, alternativnu viziju koja golica maštu, sliku na kojoj se lako razaznaje ko su dobri a ko loši momci. Ono što je posebno privlačno kod takvih teorija je što za njih nije potrebno pretjerano umno naprezanje niti godine mukotrpnog truda. Sve možeš saznati u prvih nekoliko rečenica teksta ili u dvominutnom video uratku nekog analitičkog maga na Twitteru. Problem, međutim, nastaje što u neka doba, ni kriv ni dužan, počneš mrziti kakvog imaginarnog neprijatelja, recimo židove, muslimane ili dekadentni i moralno posrnuli Zapad, a da nisi ni svjestan kako se to dogodilo.
Populizam i šarlatanstvo dva su ključna sastojka svakog zavjereničkog diskursa. Poput fikcije, teorija zavjere nema uporište u razumu i logici. U ogromnoj većini slučajeva teorija zavjere i jeste samo dobra ili loša fikcija. Ona je proizvod nečije razuzdane mašte, fantastične predodžbe koja nas stavlja u svojevrsni vremeplov. Pa se tako, putujući kroz vrijeme, vratimo malo u predmoderno doba, znatno prije vakcine i penicilina, i bolujemo od kolere, kuge, malarije, tuberkuloze, malih i velikih boginja, rubeole, tetanusa, difterije, hepatitisa A i B, i uvjerimo se na licu mjesta kako je lijepo bilo prije tih pseudonaučnih pošasti kakve su cijepljenje i moderna medicina.
Zatim napravimo mali vremenski skok i eto nas već u tridesetim godinama prošloga stoljeća, u eri kada mrzimo Židove i druge nearijevce, oduševljavamo se Mein Kampfom i Protokolom sionskih mudraca, upijamo onovremene alternativne činjenice koje nas upućuju u karakterologiju prosječnog Židova i njihovu urođenu sklonost ka finansijskim muljažama. Pa onda opet mali vremenski skok, ovaj put u devedesete, gdje se oduševljavamo balkanskim nacionalističkim naracijama i alternativnim činjenicama koje nam nude medijski pogoni Miloševićeve Srbije ili Tuđmanove Hrvatske. A zatim povratak u sadašnjost, u digitalnu eru, gdje u bespućima internetske virtualnosti nalazimo brojne dokaze da iste te alternativne činjenice, sada u digitalnom ruhu, nisu završile na smetljištu historije, kako se to popularno kaže. Uglavnom, lijepo je putovati kroz vrijeme. Znaju to dobro H.G. Wells, Terry Gilliam i Marty McFly.
Neko će sigurno reći da je teorija zavjere rubni fenomen i da joj ne treba davati prevelik značaj. No, šta kada takve teorije postanu dio službenog diskursa? Šta kada društvenjaci, humanistika, mediji, intelektualci, duhovnjaci, umjetnici i ini djelatnici upregnu svoje umne i kreativne kapacitete ne bi li dokazali da se čitav svijet urotio protiv ‘’nas’’? Ništa, dobijete proizvod na kojem velikim zlatnim slovima i ugraviranim krasopisom piše: Made in Balkan. Dobijete, recimo, Miloševićevu Srbiju.
Zavjera u Srba
Prije koji dan navršilo se 30 godina otkako je Slobodan Milošević pobijedio u igri Game of Thrones. Na znamenitoj 8. sjednici CK SK Srbije Milošević je zablistao kao novi vođa. Jedan je to od prijelomnih trenutaka jugoslovenske propasti. Zavjera kao objašnjenje jugoslovenske krize polako ali sigurno postaje dominantan diskurs u javnom prostoru. Ni danas, trideset godina poslije, mnogi se nisu oporavili od političke i medijske indoktrinacije koja je svoj puni zamah doživjela sa Miloševićevim ustoličenjem.
Teorija zavjere ključno je obilježje srpskog nacionalističkog narativa. Ona je brendirani proizvod intelektualnog i medijskog pogona Miloševićeve Srbije. Taj narativ u biti je jednostavan i kaže otprilike ovo: Srbija je branila Jugoslaviju i socijalističko uređenje od mračnih sila novog svjetskog poretka, ali su je te vanjske sile, uz pomoć Slovenije i Hrvatske, ergo unutrašnjih neprijatelja, na kraju ipak rasturile i razbucale, a sve pod egidom demokracije i samo sa jednim ciljem – da bi bi uvele slobodno tržište i neoliberalni kapitalizam, i na taj način pokorile ovaj dio Balkana. U tako postavljenoj naraciji Milošević biva nepokolebljivi borac protiv kapitalizma i neustrašivi balkanski gerilac, srpski Che Guevara i Kim Il-Sung u jednoj osobi, posljednja brana bjelosvjetskim spletkama i neoliberalnoj napasti.
Svoj najpostojaniji spomenik populistička kultura i nacionalistička ideologija na Balkanu imaju u Miloševićevoj Srbiji. I danas je u Srbiji dominantno razmišljanje da je Srbija bila, i još uvijek je, žrtva međunarodne politike, mračnih sila novog svjetskog poretka koje joj kontinuirano podmeću klipove. Taj narativ sankcioniran je i u školskim udžbenicima kao sveta mudrost koja se ne dovodi u pitanje. Kada nisi u stanju dati suvislo objašnjenje vlastitog propadanja, uvijek možeš okriviti vanjskog neprijatelja, imaginarnog ili stvarnog, Njemačku i Genšera, Ameriku i Soroša, Europu i masone, truli Zapad i njihovu perfidnu propagandu. Kada nisi u stanju suvislo objasniti zašto si dugoročno unesrećio sebe, i sve druge oko sebe, onda posegni za tim provjerenim obrascem. Za tu vrstu plitke propagande nikad neće usfaliti senzacija gladne publike. Pravi paralele sa Sirijom i Irakom, obavezno poveži sa Ukrajinom i Arapskim proljećem, sa kolonijalizmom i imperijalizmom… Samo sebe amnestiraj od bilo kakve odgovornosti. Krivica nije u našim suludim politikama kojima smo doslovno otjerali sve od sebe, krivica je u vanjskim silama na koje ne možemo utjecati.
Međunarodna zavjera objašnjenje je za raspad Jugoslavije i opravdanje za kontinuirano političko, ekonomsko, moralno i svako drugo urušavanje. Kao nesvrstana zemlja Jugoslavija je imala specifičan položaj na geopolitičkoj mapi svijeta. Nakon Titove smrti i pada Berlinskog zida ona gubi tu međunarodnu težinu, što je samo olakšalo njeno unutrašnje urušavanje kroz sukob unitarističkih i separatističkih koncepcija. No, međunarodna zavjera kao objašnjenje raspada ipak zvuči puno intrigantnije i zavodljivije. Danas svoje najvjernije tribune ima u Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja i ultranacionalističkom pokretu Dveri, a glavni promotor na društvenim mrežama je Boris Malagurski, trećerazredni estradni šaljivdžija koji se u svom bjesomučnom lovu na lajkove i šerove ne libi zbijati šale i na račun genocida u Srebrenici. Malagurski je samo jedan od mnogobrojnih ovdašnjih nacionalista koji se rado oblače u antiglobalistička ili druga ‘’alternativna’’ fensi odijela. Nekada militantni nacionalisti i najgorljiviji kritičari svjetske zavjere i ublehe zvane EU, Vučić i Nikolić, zadnjih su godina uglađeni zagovornici proeuropske Srbije i lučonoše politike mira na Balkanu. Doduše, Nikolić se polako ali sigurno vraća korijenima.
Zavjera u Hrvata
Naravno da taj politički i ideološki salto mortale nije neobična pojava na Balkanu. Pa Ivan Pernar, mlada populistička zvijezda iz Hrvatske, prošao je trnovit put od HDZ-ovog omladinca do antiglobalista. Doduše, zadržao je isti politički mentalni sklop. HDZ i neokonzervativna populistička desnica uvijek će dežurnog krivca za sve hrvatske nedaće naći u Srbima i domaćim izdajnicima. Pernar Srbima ne zamjera puno toga. Ali Židove i masone drži glavnim krivcima za svjetske nedaće. I tu dolazimo do idealnog objašnjenja za prosječnog hrvatskog konzumenta paranoidnih nesuvislosti: za loše stanje u Hrvatskoj krivi su Srbi i udbaši, za stanje u svijetu Židovi i masoni. I da, nemojmo zaboraviti, George Soros. Jasno da jasnije ne može bit. Pernar i Željko Glasnović sve objasnili u dvije minute.
Hrvatski javni prostor manje je tokom zlatnih devedesetih bio premrežen zavjereničkim objašnjenjima društvene zbilje nego srpski. No, ipak, stalno se kroz javnost provlačila priča, a i danas se provlači, kako je Hrvatska bila neželjeno čedo međunarodne zajednice. Pa je tako i njena izborena nezavisnost imala auru posebnosti, začin mudrosti, prstohvat kreativnosti. Bila je to velika diplomatska i vanjsko-politička pobjeda mudrog nam vodstva s doktorom Tuđmanom na čelu, ako je vjerovati nacionalnim romantizmom opijenim domoljubima. A sve to unatoč jakom srpskom lobiju, nesklonim nam Francuzima, prijetvornim Englezima i srbofilnim Rusima. Stvar su dodatno otežali i Amerikanci koji su se dugo nećkali oko priznanja Hrvatske. Plus Židovi i njihove cionističko-masonske agenture i lobiji. Velika je dakle pobjeda izvojevana usprkos silnicama međunarodnog poretka. Bila je to Oluja prije Oluje, diplomatsko-politički domovinski rat.
Zašto zavjera?
Zavjerenički diskurs, koliko god neuvjerljivo izgledao, ima svoju agendu i dobro osmišljenu strukturu: njegovanje kulta žrtve (svi su protiv nas), skidanje odgovornosti sa sebe (uvijek je kriv vanjski ili unutrašnji neprijatelj), a sve to kroz pojednostavljen diskurs razumljiv svima. A i ekonomske nedaće se lakše podnose ako imaš nekog dežurnog Pedra u kojeg ćeš uperiti svoj od socijalnih frustracija i kolektivnih neuroza drhtavi prst. Tako svoju ljutnju usmjeravaš na imaginaciju a ne na onoga ko je stvarni krivac što živiš u socijalno, politički i ekonomski devastiranoj zemlji. Zvuči otrcano, ali na Balkanu prolazi.
Autor: Neven Šimić, digitalnademokracija.com