Ako su slobodni mediji stub demokratije, a jesu, onda je očito da se demokratija u Bosni i Hercegovini na taj stub slabo može osloniti.
piše: Miljan Kovač
Možda je George Orwell i bio prestrog s definicijom da je “novinarstvo pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, a sve drugo su odnosi s javnošću”. Ali većina medija, javnih i privatnih, u RS neće objaviti ono što “vlast ne želi da se objavi”. Ovako izgleda jedan detalj te slike u RS – tv voditeljica „pita“ svoju gošću predsjednicu Vlade RS: „U prethodnom periodu Vlada je, zaista, uradila dosta toga, povećane su plate….“ Mislili smo da je novinarstvo u Republici Srpskoj dotaklo dno, onda kada je novinarka Srne (2009.) Dodiku postavila pitanje: „Gospodine predsjedniče, koji je naš stav“? Nastavilo se, svakodnevnim, ispiranjem mozga i lovom na vještice u programu RTRS-a, na kome je nedavno objavljen spisak, sa matičnim brojevima, „rušilaca Republike Srpske“.
Isti ovi mediji mjesecima nisu objavljivali da se na centralnom gradskom trgu u Banjaluci svakodnevno okupljaju hiljade građana tražeći istinu o smrti Davida Dragičevića. Pa, oni nisu objavili ni da je hljeb u RS poskupio za 20-30 odsto!
Od mnogobrojnih tv stanica sa sjedištem u RS, još jedino BN TV, ne djeluje kao megafon vlasti. Zato se često nalazi na udaru tih istih vlasti.
Nije mnogo bolje stanje ni u Federaaciji BiH. Međutim, za razliku od unitarne RS i kantonizovana i podijeljena FBiH, kao „sreća u nesreći“, i medijskoj sceni u tom entitetu daje više prostora.
Namjerno preskačem period rata kada je većina medija bila ratnohuškački nastrojena, bez obzira s koje strane fronta izvještavali. Nažalost, slika se sa stanovišta objektivnosti suštinski nije ni popravila od poratnih godina do danas. Ipak, mora se priznati da su u vremenu iza nas, postojale određene oscilacije, ali samo oscilacije o pitanju stanja medijskih sloboda.
Koliko god to apsurdno djelovalo, situacija je danas lošija nego prije deset ili petnaest godina, naročito kada je riječ o „klasičnim medijima“. Nezavisni portali i drugi internet-mediji, koji ranije nisu igrali bitnu ulogu, sada ipak, popravljaju to stanje. To je još nedovoljno da se dobije utakmica sa „mainstream“ sijačima dezinformacija i političke (partijske) propagande.
Posebno zabrinjava to što su javni mediji preuzeli ulogu biltena vladajućih partija.
Primjer je javni servis RTRS koji je prije dolaska na vlast Milorada Dodika i SNSD-a u Republici Srpskoj vrlo kritički izvještvao o tadašnjoj vlasti, a u informativnom programu su postojale i vrlo ozbiljne istraživačke priče koje su govorile o korupciji i kriminalu aktera na vlasti. Pored RTRS-a, vlast su kritikovali i pisani mediji kojih je tada bilo i znatno više. Štampana perjenica kritičara tadašnje vlasti, sve od rata do 2006. godine, bile su Nezavisne novine pokojnog Željka Kopanje. U sklopu iste kompanije nastao je i dnevni tabloid Fokus. Glas Srpske, koji je bio u većinski državnom vlasništvu, bio je privržen vlasti, ali se čak i u njemu, naročito u posljednjim godinama vladavine koalicije SDS-PDP, mogla nazrijeti kritika bar dijela tadašnje vlasti. Slična situacija je bila i sa Srnom, novinskom agencijom RS. Vlast je kritikovana i u EuroBlicu.
Moglo bi se, postaviti pitanje koliko su tada mediji bili nepristrasni, ali cijenim da se sloboda medija ipak ogleda u tome koliko i kako kritikuju vlast. Mnogo je lakše kritikovati opoziciju, kojoj svakako ne treba gledati kroz prste jer snosi dio odgovornosti za stanje u društvu, ali ipak nema moć, pa ni odgovornost, kakva je u rukama vlasti.
Kada je 2006. u RS došlo do promjene vlasti, većina medija je „promijenila stranu“, ali samo prividno, nastavili su da kritikuju dojučerašnju vlast – novu opoziciju. Prema novoj vlasti su, posmatrano od medija do medija, uspostavili skalu odnosa – od „ ćutanja o propustima vlasti“ do hvalospjeva „našem mudrom rukovodstvu“.
S druge strane nekada „objektivni“ mediji ustremili su se na opoziciju.
To stanje se od 2006. do danas, od kada nije došlo do promjene vlasti, mijenjalo – uglavnom nagore.
Zapravo, isti mediji koji su prethodno kritikovali aktere vlasti, nastavili su da kritikuju iste te aktere, koji su sada bili u opoziciji, dok je svaka kritika nove vlasti naglo iščezla.
Iako je položaj novinara i medija i tada bio na nezavidnom nivou, to stanje se pogoršalo. Prijetnje nepodobnim novinarima, otkazi, uvrede najgore vrste, pa i zabrane da prate događaje i press-konferencije koje organizuju predstavnici vlasti, kao i zabrana članovima vladajuće partije da daju izjave pojedinim medijima, novitet su koji je uvela aktuelna vlast u RS. Milorad Dodik, prvi čovjek te vlasti, lično je u više navrata vrijeđao novinare, ne libeći se ni najprimitivnijih uvreda na osnovu pola, nacionalne pripadnosti, fizičkog izgleda….
Dodik se nije tako ponašao u vrijeme svog prvog mandata premijera RS u periodu 1998-2001. Međutim, lako je uočiti i da njegov zaokret u odnosu prema medijima ide pod ruku sa njegovim političkim (ideološkim zaokretom) pri čemu je nekada prozapadni premijer, zagovornik demokratskih i građanskih vrijednosti (re)evoluirao u ekstremnog„antizapadnog“ nacionalistu i protivnika vrijednosti za koje se u prvom mandatu bar deklarativno zalagao.
Milorad Dodik je tada uživao podršku međunarodne zajednice, koja je ovdje tada bila mnogo prisutnija nego danas.
Stvar je u tome što su upravo zahvaljujući tom međunarodnom prisustvu mediji i slobodno novinarstvo, s jedne strane, imali jaču zaštitu, a sa druge i brojne fondove koji su podsticali razvoj nezavisnih medija, kao i civilnog društva.
U zaštiti prava novinara i medijskih sloboda posebno su zakazala novinarska udruženja, odnosno, sami novinari. Dok se aktivnosti novinarskih udruženja uglavnom svode na izdavanje saopštenja i zabavne programe za svoje članstvo, novinari sami ne pokazuju međusobnu solidarnost.
I tu su se desile u protekloj deceniji značajne promjene, nažalost, promjene nagore.
Kada je u avgustu 2004. tadašnji direktor policije RS, Radomir Njeguš, rekao da i „među novinarima ima onih koji su za zatvora ili ludnice“, Nezavisno udruženje novinara RS, podržano od još tri udruženja, održalo je proteste ispred sjedišta MUP-a RS, kojima se odazvala većina banjalučkih novinara.
Kada je Milorad Dodik, nekoliko godina poslije, novinaru Miši Vidoviću pred uključenim kamerama i diktafonima poželio da „mu srce otkaže i da mu pritisak skoči“, nije bilo protesta. A veliki broj medija ovo čak nije ni objavio.
Niko nije napustio press-centar predsjednika RS, kada je on iz njega istjerivao koleginicu Ljiljanu Kovačević, ili na nacionalnoj osnovi vrijeđao Gordanu Katanu… Isto se ponovilo i kada je na najprimitivniji način vrijeđao Arijanu Saračević, Slađanu Jašarević, Ljilju Faladžić, ili kada je uz najvulgarnije pominjanje majke prijetio direktoru BN TV Vladi Trišiću….
Ono o čemu malo ko danas govori jeste i činjenica da je najmanje 20 kvalitetnih novinarki i novinara iz banjalučkih redakcija u međuvremenu napustilo te redakcije. Jedni rade za sarajevske medije, neki su otišli iz BiH, a treći ne rade nigdje. Nisu oni, međutim, prognani iz „novinarstva“, naprotiv novinarstvo je protjerano iz medija u kojima su nekada radili.
U informativnom programu RTRS- a ili ATV-a odavno nećete vidjeti mnoga, nekada prepoznatljiva lica. U stopu s njima otišao je i svaki trag profesionalizma u tim medijima. Pala je nedavno i posljednja medijska žrtva. Alternativna televizija koja je nekada važila za objektivan (ili bar nešto objektivniji medij) je promijenila vlasnika. Nakon što je na njeno čelo instaliran novi menadžment, a po automatizmu otjerani i posljednji mohikanci profesionalnog novinarstva te kuće, servilnost prema vlasti zamijenila je bilo kakvu uređivačku politiku. Ipak, čini se da krajnji konzumenti vijesti to dobro prepoznaju, pa je gledanost jedne od nekada najgledanijih televizija sve bliža statističkoj grešci. Vrtoglavo ih slijedi i javni servis za koji bi svi (bar po zakonu) trebalo da plaćamo pretpaltu.
Posao sa prodajom magle zna krenuti dobro, ali kupaca za tu robu kad tad nestane.
Autor: impulsportal.net