Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nerazumljive rečenice nekog gnjavatora i mehkosera.
EL NED
U podne nastaju orgije svjetlosti i sve se pretvara u usijane bijele i žute linije.
Na sjeveru su prostrana žala i zeleni vrtovi Sredozemlja.
Na jugu je okean žutog pijeska i kovnica ljutih vjetrova.
I na Magrebu i na Mašriku su karavanska bespuća, i satanski vilajeti za pripovjedače drevnih bajki.
Oaze u Sahari leže kao čiode zabodene u šafranasto platno pijeska.
Iz okeana pijeska isplivala je čarobna oaza sa hiljadu kubeta, oaza El Ned.
Male, sirotinjske odaje, mlijeko i meso od kamila, beduini, buljuci cmpuraste, golišave djece i vizija beskonačnosti što počinje na pragu nomadskog šatora.
Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nerazumljive rečenice nekog gnjavatora i mehkosera.
Pustinja je i zaborav i bestragija.
Oaza je i osmijeh, i poljubac i biljuma čaša šerbeta.
GROBLJA
U Sahari postoje veoma stara groblja pokrivena pijeskom u kojima ne postoje oaze i u kojima nijedan pokojnik ne prima posjete.
I ovo današnje groblje Ibadita, ljudi predanih molitvi, skoro je neprimjetno.
Uklopilo se u krajolik i ni po čemu se ne razlikuje od surove pustinjske okoline.
Nadgrobnih natpisa nema…
Ljudi su otišli sa ove zemlje, nemaju više nikakve potrebe ni za imenom, ni za zanimanjem, ni za zvanjem, ni za titulama u vječnoj ništavilosti.
Grobovi uglednih šeika nisu ni čudotvorni, niti su njihovi ćivoti i mošti svetinje, oni su samo izraz pobožnog poštovanja prema ljudima koji su bili plemeniti, mudri i uvažavani za života dajući Ibaditima primjer, savjet i uputstvo.
Brižljivo okrečeni u ovom ogoljelom i zlatastom prostranstvu, oni su samo veliki divni predmeti i prave nadrealističke skulpture smještene tu zauvijek u svjetlosti i tišini.
SAHARA
Nomad je siromašan, ali prebogat zbog ljubavi prema duši svoje pustinje.
Nebo je mjesecima plavo kao čelik beduinskih mačeva.
Ali, eto, danas u Sahari pada kiša, a u Saharu nisam ponio kišobran, kabanicu.
Sahara je kraljevstvo svjetlosti, pijeska i kamena.
Pijesak ima svoje staze, svoje valove, svoje brežuljke i svoja tajnovita putovanja.
Sahara i teče i bježi, ponovo se javlja i opet se krije.
Sahara je prazna i pusta, ali je istovremeno i puna svakojakih basnoslovnih blaga.
Pijesak je siv, ružičast ili ima boju šafrana. Ima ga i u mojim ušima, i u očima, i pod jezikom, i u kosi, i u gaćama.
Sahara je zaborav.
Pijan sam od svjetlosti, prostranstva i maštanja.
KAZBA
Uprkos svih novotarija i modernizacija Alžir nije pristao da se odvoji od svoje kazbe.
Jer kazba je u isto vrijeme svjedok, tajna i svetilište.
Stara kazba je duša El Džezaira.
Najprije ona je živi svjedok povijesti i vječna veza između islamske kulture i mediteranske osjećajnosti.
Kazba je grad u gradu.
Ona je svijetla stranica povijesne knjige koja nenametljivo pripovijeda alžirske podvige, junaštva, stradanja i žrtve u dugoj i teškoj borbi za slobodu.
Čitava Kazba je spomenik!
Kazbi niko ne može nikada oduzeti hrabrost, mudrost i radost.
Izvornik: Pisma iz Afrike i Evrope, Izabrana djela Zuke Džumhura ; knj. 5, Sarajevo : Oslobođenje public : Svjetlost, 1991