Foto: Annie Spratt/Unsplash
Po sunčanu danu, smrt se djetetu priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao. Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako je jako da rađa osjećajem neuništivosti.
Djetinje ja ne podnosi negacije. Pomisao prestanka prosto je nespojiva s osjećajem postojanja: ta njegova suština, sama njegova srž, i jest baš u tome, u tom vidu neuništivosti, u tom osjećaju vječnog trajanja.
Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja. Ona je svojstvenost, ona je, štaviše, baš najprisnije obilježje onog širokog, prostranog, nebrojenog ne-ja koje naspram nama i svud oko nas stoji. Smiješno! Čista proturječnost, apsurd! Kako bi se ja odjednom moglo da preobrne u svoju suštu suprotnost — u ne-ja!
Da, smrt je samo za druge. Ma koje od lica nadnesenih nad ogledalom jezera može da nestane. To će biti bolno, to će biti žalosno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i ništa više. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, najčešće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali ako ja zatvorim oči, odjednom nestaje sve. Prosjeda se čitavo jezero. To nije (ta shvatite, ljudi!) samo moja smrt, to je kataklizam svega! Našim nestankom nestaje sve, baš sve, pa i samo mjerilo postojanja i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našeg srca u njemu: ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše misli kroza nj. I stoga, našim nestankom ne ostaje upražnjeno tek naše mjesto u prostoru, već se sam prostor odjednom splošnjava u besprostornost, u nepostojanje. Jer prostor i vrijeme puki su žičani skeleti, kavezi u kojima su zarobljena naša bivanja i naša doživljavanja — krhki kavezi koji se udarcem dlana sklapaju u bezdimenzionalnost. — Smiješno! Ko je samo mogao izmisliti smrt!
I dijete, se smije toj kukavnoj izmišljotini priglupih, pozemljušnih ljudi.
Gledao sam plavokosu devojčicu u žalosti zbog smrti dobre bake. Plakala je uz majku rastrljavajući stisnutom šačicom suze po licu. Od napora joj se orosilo čelo i ulijepilo meko paperje na ivici kose. Onda se nešto zaigrala, i čas kasnije već je gledala u čudu majčinu žalost: „Što plačeš? Ta nije umro Bog!” —Nisu je shvaćali.
Pa jasno! Sasvim jasno! Umrla je samo jedna —ma koliko draga, ma koliko dobra — bakica. Jedna jedinka. Nije umrlo sâmō načelo postojanja!
Ali, ako umremo mi —e, tad je već stvar sasvim drugačija!
Jer, na svijetu (uključivši tu, dakako, i svemir), ima svega izobilja, pa i beskonačno mnogo. A svemir je tako znatan, da nema te pojedinačne stvari čiji bi nestanak on uopće i osjetio. A tako je prostran i bogat, da nema stvari kojoj se u njemu ne bi našla zamjena, nadoknada, dvojnik. Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja. Doista, u čitavom svemiru postoji samo jedno jedino ja. I, ujedno, (gle čudna slučaja!), to je ja u čitavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedincatom primjerku. — Čudno! Čudno, ali ipak tako!
(Poslije mnogo godina posjetio sam tu istu plavu djevojčicu u bolnici. Život je bio prešao preko nje; umirala je od raka u utrobi. „Izvadili smo iz nje sve što se dalo izvaditi!”, rekao mi je u hodniku doktor. Dva crno zaobručena oka ležala su kao dvije rupe u jastuku. Gledao sam je kao šupalj dud, ulište klica smrti. Eto, i nekadašnja plava djevojčica sa suncem u kosi sada je postala samo jedno drago, ubogo, pregaženo ne-ja!)
Detinjstvo — pregršt besmrtnosti!
Smrt preza pred vedrim djetinjim okom, rasplinjuje se od zračenja djetinje duše. Dijete je zaštićeno od nje, zaogrnuto u plavu haljinicu besmrtnosti. Ipak, u oblačne dane, kad su djeca šutljiva i tiha, ona neopazice uklizi u maleno srce i javlja se u nejasnoj stvari bivstvovanja. Dijete je ne prepoznaje, još joj ne zna imena ni slova, ali već se ježi od njezina hlada. Koliko puta djetinjom dušom promakne, neznana, smrt! I za njenim prolaskom, kud je ona pomela svojim crnim skutom, ostaje vir praznine… Kažem, dijete joj ne zna imena ni slave, ali u oblačne i besunčane dane osjeća na licu hladan dah vjetra za njenim prolaskom.
Negdje duboko zapretana u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglasuju se iz dubine — naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.
Proljeća Ivana Galeba, Vladan Desnica