Foto: New York Dolls ‘New York Dolls’
‘Dobrodošli u veličanstvene sedamdesete’, tim je riječima prije pedeset godina legendarni Nick Kent završio recenziju prvog albuma New York Dollsa, iskreno vjerujući kako će ta ploča predstavljati prekretnicu nakon koje će ostatak dekade proteći u potpunoj dominaciji prljavih, tehnički nesavršenih i sumanuto energičnih rock’n’roll bendova.
S vremenskim odmakom, možemo reći da i jest i nije bio u pravu – na temeljima koje je, zajedno s opusima The Stoogesa, MC5 ili The Sonicsa, izgradilo ovih jedanaest pjesama, nastao je punk, još uvijek najsnažniji tektonski udar koji je pretrpjela popularna glazba.
Istovremeno, taj udar mnogi nisu ni primijetili – “New York Dolls” izvorno je, kao i prvi albumi Ramonesa, Televisiona, Richarda Hella ili Talking Headsa, prodan u zanemarivom broju primjeraka, posebno izvan Velike jabuke. Situacija je u drugoj polovici sedamdesetih bila nešto bolja ‘preko bare’ premda su se, usprkos gotovo fanatičnoj podršci muzičkih časopisa, tiraže Sex Pistolsa ili The Clasha u Britaniji teško mogle mjeriti s onima Roda Stewarta, Queena ili, da zakoračimo i u pop vode, Abbe.
Pola stoljeća nakon što se po prvi puta našla na policama dućana, nije teško shvatiti razloge Kentovog entuzijazma jer je riječ o stvarno fantastičnoj ploči koja je u vrijeme vladavine prog rocka i ukroćenih buntovnika iz šezdesetih koji su (osim nekoliko časnih iznimaka) sviruckali country i osvajali top-liste, rock’n’rollu vraćala jednostavnost Little Richarda i Chucka Berryja, u dodatno ogoljenoj varijanti čime su klince u publici bez problema uvjeravali da bi sve to mogli izvesti i sami.
Takav stav može se i mora tumačiti kao punk premda su Davida Johansena, Johnnyja Thundersa i ostatak ekipe ranih godina redovno nazivali glitter rockom. Poznatiji kao glam, taj je rock podžanr kratko izazvao pravu histeriju na Otoku, prvenstveno zahvaljujući Marcu Bolanu i Ziggyju, no u New Yorku je oko Dollsa bila okupljena skupina bendova odjevenih u žensku odjeću koji su (bez iznimke u malim klubovima) svirali puno prljavije i raštimanije od prekooceanskih suboraca. To je bio jedan od glavnih uzroka zašto je ovaj materijal objavljen tek 1973. iako su Dollsi pozornost utjecajnih glazbenih novinara privukli ubrzo nakon što su se okupili dvije godine ranije. Dapače, do izlaska debitantskog izdanja već su pokopali i originalnog bubnjara Billyja Murciu koji se predozirao tijekom prve im britanske turneje, zbog čega su u očima diskografa postali previše divlji i neobuzdani, posebno jer je postojala opasnost da će njihov zvuk prosječnom konzumentu rock muzike u Sjedinjenim Državama biti malo too much.
Sam album, međutim, bio je pun potencijalnih hitova kao što su “Personality Crisis”, “Trash” ili “Jet Boy” koje su bile zabavne, vesele i nabrijane pjesme, savršen soundtrack života petorice njujorških mladića kojima je važno bilo jedino svirati i tulumariti. Istini za volju, da bi te 1973. stvarno i postale hitovi moralo ih se producirati bitno drugačije i čišće, dok su u rukama Todda Rundgrena Dollsi zazvučali kao na nekom od svojih boljih koncerata, što je bilo upravo ono što su tražili njihovi fanovi, ali i malo tko drugi. Da se pitalo Mercury, izdavačku kuću koja je objavila ploču, njujorškoj bi petorci vrlo vjerojatno asistirali studijski glazbenici, ponajprije u slučaju Arthura Kanea koji je tek savladavao osnove bas gitare. Čak se ni Thunders, koji je s godinama stekao status gitarističkog (anti)heroja, na debiju nimalo nije odmaknuo od najjednostavnijih rhythm’n’blues/boogie figura i sola pa se jedinim stvarno solidnim glazbenikom moglo proglasiti tek bubnjara Jerryja Nolana.
Sviračko umijeće, uvjeren sam, nije nešto čime su glavu tih dana razbijali New York Dolls jer su iskreno vjerovali da je rock’n’roll najzabavnija, najnabrijanija i najseksi muzika na svijetu koju pod hitno treba istrgnuti iz ruku onih čije su skladbe u prosjeku trajale dvadesetak minuta i sadržavale barem tri do četiri virtuozne solo točke. Uz spomenute, njihov prvijenac donio je i buduće garažne klasike “Vietnamese Baby”, “Private World” i “Frankestein”, baladu “Lonely Planet Boy” za koju imate dojam da bi se svakog trenutka mogla raspasti, ali i Bo Didleyjevu “Pills”, relikt kasnih pedesetih koji je moguće doživjeti kao ranu potvrdu buduće teorije o punku kao vraćanju rocka korijenima.
Glavni autorski pogon Johansen i Thunders znao je zakucati i zarazne refrene pojačane neodoljivo razvaljenim vokalnim harmonijama u kojima je Davidovom dubokom režećem glasu tercu svojim tipično narkomanskim cviležom hvatao Johnny.
Nažalost, sve to nije bilo dovoljno da “New York Dolls” ostvari ikakav komercijalni uspjeh i proširi sljedbeništvo grupe izvan okvira strastvenih pretraživača glazbenog podzemlja. Iduće godine izdali su i proročanski nazvani “Too Much Too Soon” koji je bio dobar skoro kao prvijenac, ali je sa čak četiri obrade (od deset pjesama) dao naslutiti da su kreativno prilično presušili, što je lako razumljivo s obzirom da se Kane nije trijeznio, a Nolan i Thunders se navukli na specifičnu vrstu kineskog heroina nenabavljivog izvan New Yorka zbog čega nisu bili u stanju ni otići na turneju. Nedugo prije otkrivanja nekolicine bahatih klinaca koji će se uskoro prozvati Sex Pistols, menadžment ‘lutaka’ preuzeo je i Malcolm McLaren. Njegova ideja bila je odjenuti ih u crveno i proglasiti radikalnim komunistima, što u SAD-u tih dana stvarno nije prolazilo pa je time zakucan i posljednji čavao u lijes našminkanog leša u suknjici i suludo visokim petama.
Po raspadu Thunders je s Nolanom (izvorno i Richardom Hellom) okupio Heartbreakerse, čiji je obećavajući debitantski album upropastila beživotna i preumivena produkcija, prije nego je snimio svoje ipak najkvalitetnije djelo “So Alone”. Vječni partneri u zločinu, Johnny i Jerry, i na drugi svijet su otišli u razmaku od nekoliko mjeseci 1991., odnosno 1992. godine.
Arthur Kane je naredna desetljeća bio u kaosu, bez prebijene pare i jedva funkcionalan od alkohola. Kraj života, međutim, proveo je u losangeleskoj mormonskoj crkvi, volontirajući kao knjižničar, no svoje novo okruženje propisno je šokirao 2004. najavivši im da mora otputovati jer ima koncert u Londonu. Naime, među brojnim slavnim obožavateljima New York Dollsa bio je i Morrissey koji je toga ljeta bio kustos Meltdowna, festivala u kojem glavni izvođač, osim vlastitih nastupa u različitim, najčešće one-off varijantama, odabire i sve ostale bendove koji će svirati u londonskim dvoranama Royal Festival Hall i Queen Elisabeth Hall.
U dokumentarcu “New York Doll” Kane je priznao da već trideset godina sanja ponovno okupljanje svoje stare bande, djelomično i da izgladi dugogodišnje sukobe s Johansenom. San mu se ostvario, a dva nastupa grupe bila su rasprodana danima unaprijed i u medijima opisana kao potpuni trijumf, poslije čega se vratio u svoju crkvu i nastavio s mirnom, pomalo i samotnjačkom egzistencijom.
Uslijedio je šok – samo 22 dana nakon što je ponovno stajao na bini, Arthur ‘Killer’ Kane preminuo je od leukemije koja mu je dijagnosticirana svega dva sata ranije.
Ova tužna i lijepa priča dobila je potpuno neočekivani post scriptum u obliku nove postave predvođene Johansenom i originalnim ritam gitaristom Sylvainom Sylvianom koja je izbacila i tri dobra povratnička albuma, pogotovo “One Day It Will Please Us to Remember Even This”. U sklopu povratničke turneje navratili su i do Zagreba, gdje su svirali na prvom INmusicu održanom na Jarunu. Neshvatljivom odlukom organizatora, njihov se set velikim dijelom poklapao s onim Sonic Youtha pa sam planirao seliti sa stagea na stage i uhvatiti što je više moguće od oba koncerta. Na kraju sam od sastava Thurstona Moorea ulovio tek zadnjih pjesmu i pol jer se naprosto nisam uspio natjerati da odem s New York Dollsa. Da se razumijemo, volim ja i Sonic Youth, ali Dollsi su ipak jedan od mojih najdražih bendova. I tada i danas i vjerojatno zauvijek, a jedanaest pjesama čiji pedeseti rođendan proslavljamo ovim tekstom glavni su razlog za to.
Piše: Vedran Harča/ Ravno do dna