Dio Evrope koji još nije skrenuo zabavljen je zbivanjima u vlastitoj kući, a onaj dio u kojemu je desnica ili već otvoreno preuzela stvari u svoje ruke, ili se sprema iskoristiti parlamentarne mehanizme da to učini, sa zadovoljstvom gleda neskrivenu fašizaciju hrvatskoga društva
Piše: Tomislav Jakić
Sachsen-Anhalt, Baden-Wuerttemberg i Rheinland-Pfalz tri su njemačke pokrajine u kojima su izbori za pokrajinske parlamente bili sve samo ne to. Bili su to izbori, znali su to svi već unaprijed, na kojima će se pokazati, odnosno na kojima se pokazalo, koliko je oslabila pozicija kancelarke Angele Merkel i – ujedno – koliko je jaka nova, ksenofobična, antiizbjeglička, desno orijentirana Alternativa za Njemačku. Rezultati su dijelom očekivani, ali dijelom i nisu. Dvije velike stranke, Kršćansko-demokratska unija (CDU) i Socijaldemokratska partija (SPD), stranke koje čine vladajuću koaliciju na državnoj razini, ili nisu ostvarile svoje zacrtane ciljeve, ili su im se jedva primakle. U Baden-Wuerttembergu, u kojemu je, kao u prvoj pokrajini u Njemačkoj, na čelu i do sada bio predstavnik Stranke zelenih, ta je stranka postigla izvanredan uspjeh (više od 30% glasova), čime je ta pokrajina postala prva u Njemačkoj u kojoj su Zeleni najjača stranka. Ankete, međutim, pokazuju kako je taj uspjeh u mnogo većem dijelu rezultat djelovanja i dojma što ga ostavlja ‘zeleni’ čelnik pokrajine (Winfried Kretschmer), a mnogo manje – politike njegove stranke. Zanimljiv prilog raspravi o ulozi ličnosti u politici.
Zajedničko je svima pokrajinama to da se ni u jednoj nije održala do sada vladajuća koalicija, ali i da treba ozbiljno računati s političkom snagom koja do sada nije postojala – s Alternativom za Njemačku.
Odgovor na pitanje o poljuljanosti pozicije savezne kancelarke, koju se bilo uobičajilo nazivati najmoćnijom ženom svijeta, takav je da će o ‘najmoćnijoj ženi’ od sada govoriti samo trajni poklonici lika i djela Angele Merkel, ali ne i realni političari. Jer, u sve tri pokrajine desna Alternativa za Njemačku, koja na prošlim parlamentarnim izborima nije ni postojala, ostvarila je – koliko najavljivane, toliko i zastrašujuće – rezultate. U dvije je prešla 10% osvojenih glasova, a u trećoj je uvjerljivo iznad 20%, što je čini drugom po snazi u pokrajinskom parlamentu (Sachsen-Anhalt). I bez obzira na to što nijedna od etabliranih stranaka (a svojevrsno uskrsnuće doživjeli su liberali izFDP-a, dok je Ljevica, Die Linke, samo u jednoj pokrajini dobrano iznad 10%, a u druge dvije uopće ne ulazi u parlamente) s Alternativom za Njemačku ne želi koalirati, a ni sama ta stranka ne pokazuje želju za drugom ulogom, osim one oporbene, navedeni su rezultati bolni udarac u lice Angeli Merkel i njezinom političkom kursu što ga se posljednjih pola godine percipira gotovo isključivo kroz prizmu politike prema izbjeglicama (koliko god da je kancelarka već dobrano odstupila od svojega originalnoga ‘Mi to možemo’). Jer, Alternativa za Njemačku svoj uspjeh zahvaljuje isključivo harangi protiv politike otvorenih granica za nesretnike koji bježe od ratova i posljedica neskriveno neokolonijalističke politike.
A to drugim riječima znači da je retorika, vrlo bliska već gotovo zaboravljenoj i marginaliziranoj Višegradskoj skupini koja je za Hrvatsku odjednom postala tako neizmjerno važna, ‘upalila’ i u Njemačkoj. Isti oni Nijemci koji su u jesen prošle godine dočekivali izbjeglice s Bliskog istoka i iz Afrike s cvijećem i poklonima, sada su se u zabrinjavajuće velikom broju priklonili paroli ukradenoj od pokreta koji se borio za demokraciju u nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici: ‘Mi smo narod!’ Mogli su odmah reći i: Njemačka Nijemcima, jer to i jest njihova prava poruka.
Da Njemačka nije Njemačka i da ta Njemačka nije jedan od ključnih potpornih stupova Evropske unije, ne bi bilo mnogo razloga baviti se rezultatima lokalnih izbora u tri pokrajine. No, Njemačka jest ključna država evropske integracije, koliko god to nekim članicama EU ponekada i smetalo, Njemačka je pod aktualnom kancelarkom – osim što je bila ‘apostol’ promašene politike rigidne štednje kao izlaza iz financijske krize – bila i ona država koja je pokušavala Evropu navesti na zajedničko djelovanje, na prihvaćanje zajedničke politike, na povratak načelu solidarnosti, ali i poštivanja međunarodnih normi što se odnose na pravo azila. I ta je Njemačka sada ozbiljno poljuljana. S obzirom na to da su izbori u tri pokrajine bili i svojevrsni test za parlamentarne izbore na državnoj razini, te da će demokršćani nastojati zadržati svoju poziciju (da li i po cijenu odricanja od sve do nedavno vrlo popularne kancelarke koju je bavarska Kršćansko-socijalna unija već itekako načela, to je otvoreno pitanje), otvara se realna perspektiva skretanja njemačke politike prema desnici.
I opet: da Njemačka nije Njemačka, ali i da Evropa u kojoj se to sve događa nije ‘orbanizirana’, da u njoj u sve primjetnijoj mjeri ton ne daju – uz Mađarsku – zemlje poput Poljske i Slovačke (a i Hrvatska se tu nastoji izboriti za svoje udobno mjesto na desnom kraju), stvar s pokrajinskim izborima u Njemačkoj ne bi bila osobito zanimljiva. Ovako je i više od toga, ovako postaje simboličnom. Jer, samo prije nekoliko tjedana uspjeh sličan onome Alternative za Njemačku, ostvarila je u Slovačkoj otvoreno pronacistička stranka, čiji je čelnik do nedavno paradirao u odori što je bila potpuna kopija onih iz vremena kolaboracionističkog, doslovno klerofašističkog (na mjestu predsjednika bio je visoki katolički prelat) režima iz vremena Drugoga svjetskog rata. O stanju u Poljskoj, koja krupnim koracima grabi prema desno, ne treba ni govoriti, osim da se napomene kako su neka poljska i mađarska rješenja očito plodonosna inspiracija za trenutne obnašatelje vlasti u Hrvatskoj.
Pa smo tako došli i do domaće scene na kojoj se ne samo nekažnjeno, nego i bez ikakve reakcije onih koji bi reagirati morali, može na ulice izvesti nekoliko tisuća ljudi koji skandiraju ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’, može se čelniku najveće manjine koji iznese dokumente o množenju incidenata na nacionalnoj osnovi poručivati ‘neka ide tamo, gdje će biti siguran, ako ovdje nije’ i može se – napokon – istome čovjeku i još nekim istaknutim predstavnicima civilnoga društva poručivati sa skupa na kojem je nekih 1.500 ljudi kako im ne preostaje ništa drugo ‘nego skočiti u Savu’. Pa ako se netko pita kako je moguće da nitko iz Evrope ne reagira, vjerojatno će mu analiza rezultata pokrajinskih izbora u Njemačkoj i njihovo smještanje u širi evropski kontekst, dati odgovor. Evropa maršira (u prenesenom, ali i u doslovnom smislu riječi – sjetimo se slanja vojnika na granice) prema desnici, odnosno desnica maršira Evropom. Dio te Evrope koji još nije skrenuo (shvatite taj izraz kako hoćete) zabavljen je (i prestrašen) zbivanjima u vlastitoj kući, a onaj dio u kojemu je desnica ili već otvoreno preuzela stvari u svoje ruke, ili se sprema iskoristiti parlamentarne mehanizme da to učini, sa zadovoljstvom gleda neskrivenu fašizaciju hrvatskoga društva.
I zato se u Hrvatskoj može događati sve što se događa. A to je, nemojmo se zavaravati, tek početak.
Izvor: