Foto: Siniša Pašalić / RAS Srbija
U Sloveniji trenutno radi više od 70.000 radnika iz BiH, skoro duplo više nego prije 8 godina. Ako je suditi po situaciji na slovenačkom tržištu rada i prilikama u BiH, njihov broj će i dalje rasti.
Piše: Milkica Milojević
Da li je Slovenija zaista „obećana zemlja“ za naše radnike? Imaju li, u stvarnom životu, ista prava kao radnici Slovenci, kako tvrde zvaničnici Vlade Slovenije? Jesu li za njih rezervisani samo teški i slabo plaćeni poslovi, koje domaći radnici izbjegavaju?
Milan iz Mrkonjić Grada i Nikola iz Banjaluke su vozači kamiona, dugoprugaši. Pošto zbog porodičnih obaveza, vikendima ne mogu da rade, njihove plate su relativno skromne, oko 2.200 evra.
Dok je Nikola odlučio da se sa porodicom trajno nastani u Sloveniji, Milan svojim automobilom svakog vikenda putuje iz Nove Gorice na granici Slovenije i Italije, do Mrkonjić Grada. Prelazi skoro 1.000 kilometara, da bi sa suprugom i djecom proveo 2 dana. A to košta.
Košta i život u Sloveniji. Samo za kiriju za jednosoban stan u Novoj Gorici, Nikola i njegova supruga moraju izdvojiti 500 evra mjesečno. Da žive u Ljubljani, ta bi cifra bila skoro duplo veća.
“Mora se mnogo raditi”
Upravo zbog toga što troškovi stanovanja nisu, za slovenačke prilike, previsoki, i što u ovom gradiću od svega 13.000 stanovnika i u okolnim opštnama, nije teško naći posao, Nova Gorica je posljednjih godina jedna od omiljenih destinacija za radnike iz BiH.
Mladenka Sarić se u ovaj grad doselila prije godinu dana, kako bi se sa kćerkicom pridružila suprugu, koji se nekoliko godina ranije zaposlio u Sloveniji. Ona je po zanimanju bankarska službenica, ali u Sloveniji radi kao sobarica u jednom velikom hotelu. Zadovoljna je poslom, iako se mnogo radi.
– Ljudi obično misle da samo treba otići u Sloveniju ili u neko drugo inostranstvo i da će tako automatski riješiti sve probleme. Ali, život je mnogo komplikovaniji. Za pristojan život i ovdje se mora mnogo raditi i dobro paziti na kućni budžet – kaže Mladenka.
Ona radi 6 dana u nedjelji, po 7 sati: mora tako da bi stigla po dijete u vrtić. Radi vikendom i praznicima, hotelijerstvo je takva branša da se u njoj najviše radi u dane kad drugi odmaraju. Ipak, plata od 1.400 evra je, smatra ova Dobojka, dobar motiv da svojski zapne na poslu.
Foto: Miha Poredoš/Ustupljena fotografija
Mada je u Sloveniji sve veća potražnja i za medicinskim radnicima, pa i za nekim profilima inženjera, daleko najveći broj naših radnika, muškaraca, je zaposlen na građevini, u skladištima ili u transportu, kao vozači. Žene iz BiH najšćešće rade kao čistačice, sobarice, ili pomoćne radnice.
Nemaju vremena ni za slovenački, ni za sindikat
Goran Lukić, predsjednik Radničkog savjetovališta, nevladine organizacije, koja pomaže stranim radnicima, kaže da je nezahvalno govoriti o „poslovima rezervisanim za strance“, jer se time samo podržavaju stereotipi.
Ustupljena fotografija
– Ljudi rade ono što im se nudi. A nude im se teški i slabo plaćeni poslovi. Ne dolaze strani radnici u Sloveniju da bi nama „snizili plate“, nego poslodavci traže i dovode strane radnike, kako bi oborili cijenu rada i smanjili troškove poslovanja. Radici su u toj igri, nažalost, samo sredstvo – kaže Lukić.
Podsjeća da je 2018. u Sloveniji radilo oko 44.000 radnika iz BiH, danas ih u deželi ima oko 71.000.
– Mnogi od njih su u Sloveniju došli sa zvršenim srednjim i višim školama ili fakultetima, ali su morali prihvatiti poslove koje im se nude. A pošto su na tim poslovima satnice male, oni su primorani da rade prekovremeno, da bi obezbijedili dovoljno novca. Na to ih primorava život, ali i institucije Slovenije. Ako ne zarade dovoljno novca, njhove porodice ne mogu dobiti vizu i dozvolu boravak u Sloveniji. To je, naprosto, začarani krug – kaže Lukić.
Pri tom ih, kako kaže, poslodavci ubijeđuju da su njihovi dobrotvori, jer su im omogućili da rade 10 ili 12 sati dnevno, da rade subotom i da “dobro” zarade.
– Ako je radnik u svakodnevnom presingu, ako radi od jutra do sutra, on nema vremena ni da uči slovenački, ni da se dodatno školuje, ni da pristupi sindikatu, a kamoli da čita Zakon o radu i edukuje se o svojim pravima – kaže Goran Lukić.
On tvrdi da je ključni problem u institucijama Slovenije koje ne rade svoj posao. Inspekcije su, kako kaže, popustljive prema poslodavcima koji krše prava radnika. Tako je i danas, kada je ministar rada Slovenije levičar Luka Mesec.
– Od Levice, koja je u vladajućoj koaliciji, stalno slušamo opravdanja, a činjenica je da oni, jednostavno, nisu ispunili ono što su u predizbornoj kampanji obećali – kaže Lukić.
Jedno od predizbornih obećanja je bilo i zaštita prava stranih radnika i snažnija saradnja sa sindikatima.
Ali, strani radnici, pa i oni koji su došli iz BiH, ne prate političku situaciju i nisu članovi sindikata.
Konkurencija iz Indije i Argentine
S druge strane, radnici iz inostranstva su slovenačkoj privredi neophodni.
Još prije 2 godine, u izjavi za Srpskainfo, tadašnja potpredsjednica Vlade Slovenije Sanja Ajanović Hovnik je upozorila da u deželi godišnje oko 40.000 radnika ode u penziju, a oko 20.000 novih ljudi dolazi na tržište rada.
Foto: Siniša Pašalić /Ringier
– Radnici iz BiH, Srbije i okolnih zemalja su potrebni Sloveniji. Trudićemo se da im ova država bude na usluzi, jednako kao i svojim državljanima – poručila je tada Sanja Ajanović Hovnik.
Ali, takozvani „balkanski bazen“ radničke klase se ubrazno prazni, pa u Sloveniju sve češće dolaze radnici sa Dalekog istoka, iz Nepala, Indije i Pakistana. Sve su glasnije i priče o dovođenju radnika iz Argentine.
Ipak, radnici iz BiH su najbrojniji među „imigrantima“ iz Slovenije. Zbog kulturošloške i jezičke bliskosti, zajedničke istorije i geografske blizine, radnici iz BiH, mnogo češće nego oni iz dalekih zemalja, ostaju u Sloveniji.
– Kada neko dođe, recimo iz Indije, njemu je jednako dalek i slovenački i njemački jezik, njemu je sve ovo jedna „pokrajina“, Evropa. I kad je već prešao toliki put, nije mu problem da ode do Austrije, gdje je minimalac duplo veći nego kod nas u Sloveniji – kaže Goran Lukić.
Zaključuje da bi o svemu tome trebalo da razmisle i vlasti u deželi.