Foto: Impuls
Sitne čestice koje nastaju habanjem automobilskih guma i završavaju na ulicama mogu nakon kiše da dospiju u rijeke i druge vodene ekosisteme, gdje njihov uticaj ne mora da se završi na pojedinačnim organizmima.
Automobilska guma koja udara u put je glavni doprinosilac zagađenja mora plastikom, a neke studije pokazuju da čestice habanja guma čine skoro polovinu mikroplastike u kopnenim i vodenim sistemima. A fragmenti guma su tek nedavno klasifikovani kao nano- i mikroplastične čestice u raznim studijama o životnoj sredini, što znači da je prisustvo ovih toksičnih, sitnih čestica vjerovatno nedovoljno prijavljeno.
Kako se guma raspada i dospeva u životnu sredinu, sitni komadići mogu završiti u ishrani riba i drugih morskih organizama. Mnoge studije se uglavnom fokusiraju na čestice ili hemikalije iz novih, nekorišćenih guma, umjesto na ostatke guma koji nastaju njihovim habanjem tokom upotrebe na putu.
Kako bi bolje shvatili kako sitni djelići istrošenih guma sa naših puteva utiču na živi svijet u vodama, naučnici su sproveli jedno istraživanje. Uočili su kako ribe i škampi, koji žive na mjestima gdje se rijeke ulivaju u more, gutaju ove čestice. Pratili su i kako sama plastika i guma, ali i štetne hemikalije koje se iz njih ispiraju u vodu, utiču na rast i ponašanje ovih životinja. Cilj naučnika bio je da prikažu stvarne opasnosti od zagađenja koje nastaje trošenjem guma u svakodnevnom životu. Ovo istraživanje je objavljeno u naučnom časopisu Environmental Pollution.
Kišnica spira ove čestice sa površine puteva direktno u ulične slivnike, odakle one mogu stići do rijeka i jezera.
Gume se prave od složenih materijala i sadrže na hiljade potencijalnih otrova. Jedan od takvih sastojaka je i supstanca pod nazivom 6PPD. Ona se dodaje da gume ne bi pucale, ali može biti izuzetno otrovna za losose, čak i u veoma malim količinama.
Istraživači su koristili standardnu mješavinu različitih vrsta guma koje se svakodnevno mogu vidjeti na putevima – 14% od manjih kamioneta, 41% od putničkih automobila i 45% od kamiona i autobusa. Da bi oponašali prirodno habanje i starenje guma, naučnici su pomješali te čestice sa vodom i prirodnim materijama, a zatim ih mašinski obrađivali protresanjem sa staklenim kuglicama i grijanjem pod visokim pritiskom. Tako su ih usitnili na mikro-čestice (koje su tanje od ljudske dlake) i nano-čestice (koje su toliko sitne da se ne vide pod običnim mikroskopom). Određeni dio uzoraka su dodatno obradili kako bi izdvojili same hemijske sastojke koji se oslobađaju iz guma, što zapravo predstavlja otrovnu tečnost koja se ispira u prirodu.
Istraživači su izložili mlađ riba iz roda srebrnoboka (Menidia beryllina) i mizid škampe (Americamysis bahia) u njihovim najranijim fazama razvoja različitim količinama čestica guma i ispranih hemikalija. Na taj način su željeli da vjerno prikažu različite nivoe zagađenja sa kojima se ove životinje susreću u stvarnoj prirodi.
Iako ni ribe ni škampi nisu masovno uginuli tokom istraživanja, istrošene čestice guma su usporile rast obje vrste, s tim što je škampima bila potrebna znatno manja količina ovih čestica da bi osjetili štetne posljedice. Škampi su takođe progutali više čestica guma uopšte, najvjerovatnije zato što se hrane na samom dnu gdje se ti djelići talože.
Čestice guma uticale su na ponašanje obje vrste, s tim što su na ribe više uticale neoštećene čestice, a na škampe one koje su bile izložene vremenskim uticajima.
Promjene u ponašanju izazvane stresom uticale su na neurološko funkcionisanje životinja – pojedini oblici izloženosti dovodili su do hiperaktivnosti i smanjenog odgovora na stres, dok su drugi uzrokovali smanjenu aktivnost. U prirodi bi ove promjene u ponašanju mogle da učine životinje lakim plijenom za grabljivice ili da poremete procese razmnožavanja i ishrane. Takve promjene mogle bi da pokrenu niz posljedica unutar lanca ishrane.
Iako su automobilske gume jedan od glavnih izvora zagađenja mikroplastikom, u toku je razvoj potencijalnih rješenja kako bi se smanjila količina čestica koje dospijevaju u vodotokove. Jedna od mogućnosti je izmjena hemijskog sastava guma, čime bi se smanjilo oslobađanje štetnih mikročestica tokom njihove upotrebe. Na Državnom univerzitetu u Portlandu sprovode se istraživanja koja uključuju postavljanje hvatača za čestice iz gume u odvodima za kišnicu, prije nego što one dospiju u vodene ekosisteme. Još jedan projekat ima za cilj ugradnju uređaja na vozila koji bi sakupljali prašinu od guma prije nego što ona uopšte dospije na kolovoz.
Eos. /Impuls