Tri aktualna muzička podcasta pokrivaju različite teme i perspektive, od karijera pojedinih izvođača, preko indie rocka, pa do klupske scene i diskografske industrije
Piše: Karlo Rafaneli
Pop Pantheon (Acast)
Premisa američkog muzičkog podcasta koji vodi DJ Louie XIV, pravim imenom Louis Mandelbaum, varljivo je jednostavna: u svakoj “glavnoj” epizodi Louie i gost, najčešće iz svijeta glazbenog ili popkulturnog novinarstva, detaljno raščlanjuju karijeru određene pop zvijezde.
Na kraju svake epizode pokušavaju smjestiti obrađenog izvođača u sustav “panteona” od pet rangova koji je Louie osmislio kako bi procijenio njihov kulturni status. Zabavni format rangiranja iskorišten je za dublje razumijevanje uspona i padova koje čine pop karijeru. Podcast je jednako zanimljiv kad se bavi “velikim” izvođačima poput Beyoncé ili Princea, kao i kad daje preglede kultnih figura poput Robyn ili Charli XCX.
Epizode koncentrirane na manje popularne izvođače koji se nalaze niže u panteonu popa pokušavaju dati odgovor na pitanje kako se današnje poimanje popa preselilo na razine koje opisuju pojmovi kao što je “srednjoklasna pop zvijezda”, odnosno kako se sve češće događa da pop glazbu stvaraju izvođači koji nemaju masovnu, nego posvećenu nišnu publiku.
Dodatnu zanimljivost pruža činjenica da je voditelj dugogodišnji DJ pa je glazba često sagledana i iz utilitarne perspektive kakva je rijetka u suvremenom glazbenom diskursu fokusiranom na konceptualnost i fenomenologiju, mada ni tih stvari ne manjka.
Indiecast (Amazon Music)
Tjedni podcast posvećen, vrlo široko shvaćeno, svijetu indie rocka od 2020. godine vode glazbeni kritičari Steven Hyden i Ian Cohen. Svakog tjedna dvojac analizira najvažnije glazbene vijesti, raspravlja o novim izdanjima i vraća se na ključne trenutke koji su izgradili ono što se danas smatra “indie rock kanonom”.
Emisija se oslanja na razgovorni ton i često oprečni glazbeni ukus dvojice muškaraca u srednjim do kasnim četrdesetima pa je dio diskursa posvećen i njihovu nerazumijevanju ili nezainteresiranosti za aktualnu pop kulturu.
Unatoč tome, podcast obiluje samosvjesnim humorom, a zaobilazi “prije je bilo bolje” narativ kakav često pogađa slične formate koji se bave gitarskom glazbom.
Iako izrazito vođeni osobnim ukusom i preferiranjem specifičnih žanrova poput alt countryja ili emoa, Hyden i Cohen čvrsto su okrenuti prema naprijed pa epizode u pravilu završavaju rubrikom “Recommendation Corner”, u kojoj preporučuju po jedan friški album manje poznatih izvođača.
No Tags (Substack)
Podcast i Substack newsletter koje vode britanski glazbeni novinari Chal Ravens i Tom Lea bave se prije svega praćenjem underground glazbene kulture, s posebnim fokusom na plesnu i eksperimentalnu elektronsku scenu. Ravens i Lea vode međusobne razgovore i intervjue s gostima s puno stručnog žargona, ali i kritičke distance prema sceni koju pokrivaju.
Premda su i voditelji prvih dvaju podcasta kritični prema načinu na koji funkcioniraju diskografska industrija, kao i sve raspršeniji medijski prostor koji je prati, autori “No Tagsa” su cinični i sarkastični na način na koji Amerikanci naprosto ne mogu biti.
O tome svjedoče i naslovi epizoda poput “Your favourite DJ is a psyop” (“Tvoj najdraži DJ je psihološka operacija”) ili “Flags, football shirts and indie nationalism” (“Zastave, nogometni dresovi i indie nacionalizam”).
Glavna “mana” emisije je to što taj sarkazam često prijeđe u čisti pesimizam, što umanjuje “slušljivost”, odnosno otežava usputno slušanje, esencijalno za podcast kao format. Imate li pak i najmanji interes za praćenje underground elektronike i eksperimentalne glazbe, onda su “No Tags”, ali i daleko manje otrovan “Line Noise” Bena Cardewa, odlični izvori za razumijevanje aktualne klupske kulture.