Foto: Ryan Cuerden/Unsplash
Kad sam bila mlađa, biologija žene se smatrala nečim što treba prevladati. Sada možemo razgovarati o stvarnosti života u našim tijelima.
Piše: Rhiannon Lucy Cosslett
Imate li simptome “lutealne faze ružnoće”? Ne pokušavam vas uvrijediti, samo koristim najnoviju hormonalnu frazu koja kruži na društvenim mrežama, a koja se odnosi na fazu u ženskom ciklusu, otprilike dvije sedmice između ovulacije i menstruacije, kada se žena osjeća najneprivlačnije zbog pada nivoa estrogena.
Ženski hormoni postali su trendi teme i, kao neko ko je tek u kasnim dvadesetima saznao što je “lutealna faza” googlanjem, pomalo sam zadivljena stručnošću kojom mlađe žene sada raspravljaju o svojim menstrualnim ciklusima. One su jednostavno nevjerojatno pismene.
Osim što su nas u školi učili o menstruacijama i što mi je mama objašnjavala PMS, o uticaju hormona na naš emocionalni život nije se puno raspravljao kad sam bila mlađa. U “postfeminističkim” 1990-ima i početkom 2000-ih, ženska biologija se smatrala nečim što treba potisnuti i prevladati, a naglasak većine seksualnog vaspitanja bio je na sprječavanju tinejdžerske trudnoće. To što ste od četrnaeste godine na kontraceptivnim pilulama takođe vas nije baš povezivalo sa prirodnim ritmovima vašeg ciklusa, iako je to, naravno, imalo druge prednosti (poput sprječavanja spomenute tinejdžerske trudnoće).
Može se razumijeti logika iza toga, a ona je glasila da ženska biologija nikada ne bi smjela da vas sputava. Ipak, ponekad je to djelovalo kao pretvaranje da vaš reproduktivni sistem zapravo i ne postoji, ili da jednostavno treba da ‘stisnete zube’ i prođete kroz one teže, bolnije aspekte. ‘Moja menstruacija me uvek iznenadi’, rekla mi je nedavno jedna drugarica. I nije jedina.
Uvijek je bilo djevojaka koje su marljivo označavale dane u svojim dnevnicima, ali veliki dio nas jedva je pratio, osim ako vam je menstruacija stigla jako kasno (što je potaknulo hitan odlazak školskoj medicinskoj sestri). Nasuprot tome, današnje mlade žene imaju pristup mnoštvu aplikacija i proizvoda za praćenje menstruacije, a da ne spominjemo lavinu sadržaja koji se odnosi na menstruaciju, ovulaciju, lutealnu fazu i kako naši hormoni mogu uticati na sve, od naših psiholoških stanja do slike našeg tijela i našeg seksualnog života. To se odnosi i na žene nakon poroda i starije žene, a teme poput matrescencije, perimenopauze i menopauze raspravljaju se mnogo šire.
Uprkos širenju psihološkog brbljanja i terapijskog žargona, postoje i neke dobre nauke. Ne mogu, a da ne budem impresionirana. Znanje je, uostalom, moć. Drago mi je što su me učili da biologija ne mora biti sudbina, ali to nije trebalo značiti da moram nadoknađivati edukaciju o vlastitom reproduktivnom sistemu. Znati što se događa u vašem tijelu i imati jezik za opisivanje toga može imati sve vrste psiholoških koristi. Utješno je što negativna slika tijela i umor, nadutost i drugi simptomi koji dolaze s lutealnom fazom mogu biti prolazni. Postoji razlog zašto se tako osjećate, pa možda vam ne treba Botox, samo vam treba odmor.
I možda, zapravo, ne želite aferu, već samo ovulirate, što može povećati vaš libido (ili, da citiram drugu prijateljicu, učiniti da „postanete malo divlji“) i učiniti da izgledate dodatno privlačno pripadnicima suprotnog pola.
Za mene je bilo važno da shvatim da mjesečna želja da sebi život raznesem vjerovatno je samo blagi oblik predmenstrualnog disforičnog poremećaja (PMDD). Saznanje ovoga ne samo da mi pomaže da upozorim svoje voljene na način „evo zmajeva“, već me i podstiče da pokušam bolje da brinem o sebi umjesto da odlučim da se razvedem i preselim na Krit da bih postala keramičarka. Ne mislim da su moji simptomi dovoljno ozbiljni da bi zahtijevali liječenje, ali povećanje onlajn diskusija o ovim pitanjima pomoglo je mnogima da se opreme jezikom potrebnim za pristup dijagnozi. Dezinformacije, međutim, mogu biti problem, zbog čega nastavni plan i program mora da se prilagodi.
Činjenica je da hormoni mogu oblikovati naše živote na duboke načine. To je nešto što istražujem u svojoj fikciji. To ne znači da bi trebalo uvijek da im to dozvolimo. I mi moramo biti oprezne. Vidjeli smo, posebno u SAD, kako se ženski ciklusi mogu iskoristiti za sprovođenje patrijarhalnih, autoritarnih agendi, kao u skandalu sa podacima o praćenju menstruacije i Maginim pokušajima da odvrati žene od uzimanja kontracepcije. Manje me brine spremnost žena da usvoje etikete nego neizbježan odgovor kapitalizma na etikete: nuđenje „rješenja“, bilo da je to pilula koja može da „izliječi“ lutealne ružne simptome, aplikacija koja „prati“ vaš ciklus i prodaje podatke ili nešto još zlokobnije.
Obično, kada mainstream mediji govore o ovoj temi, to je gotovo uvijek u pronatalističkom kontekstu žena kojima je potrebno bolje „obrazovanje o plodnosti“ kako ne bi prekasno imale djecu, upkos činjenici da je biološki sat jedna od rijetkih stvari o kojima smo navikli slušati predavanja. Zato se slušanje rasprave o reproduktivnom obrazovanju u kontekstu pomaganja samorazumijevanja, dobrobiti i mentalnog zdravlja žena čini tako radikalnim.
Sama informacija nije nova – mogla sam je pronaći i u udžbeniku – ali način na koji se o tome govori jeste. To djeluje oslobađajuće, jer podstiče žene da upoznaju svoje tijelo i preuzmu kontrolu nad njim, ali je istovremeno i realistično prema stvarnosti života u tom tijelu. Žene prethodnih generacija su takođe balansirale u tome – nisu sve nasjedale na ideju o ‘skrivanju tijela’ – ali nikada ih nije bilo ovoliko odjednom. Ovo je u suštini pokret, i ja sam potpuno za to.